Kako piše američki list “National interest”, SAD su 2003. godine napale Irak na osnovu laži, odnosno napumapanog vjerovanja da je Sadam Husein skladištio oružje za masovno uništenje. Ipak, na kraju svi znaju da takvo oružje nikada nije pronađeno.
– Laž je i da su SAD napale Irak samo zbog oružja, što je jednako pogrešno uvjerenje kao i da je Prvi svjetski rat počeo zbog pucnja Gavrila Principa – piše američki list.
Stručnjaci već sada primjećuju slične opasnostni oko Irana poput onih oko Iraka. Kako je naveo urednik lista, “duh Georgea Busha ponovo zaposjeda Bijelu kuću”, dok se u Washington sve glasnije čuju priče o smjeni režima.
List ističe da je Bijela kuća tada dala sve od sebe da Irak poveže sa što je više problema moguće u regionu, bilo da se radi o podršci terorizmu, neprijateljstvo prema zaljevskim zemljama ili prijetnje Izraelu.
Pored toga, SAD su podnijele mnoge žalbe pred rat. Nagomilavanje krivice na Sadama i njegov režim učinilo je više od bilo koje akcije Iraka. Stvorena je slika da je svaka pritužba na Sadama dio neke velike strategije koja je opasna zavjera Sadamovog Iraka. Zato je prema tako opasnom akteru neophodan odgovor, iako je realnost često drugačija.
Bijela kuća danas pokušava isto sa Iranom. Ambasadorica SAD u UN Nikki Haley navela je da je ponašanje Irana iza svih destabilizujućih sukoba u regionu, od Jemena i Sirije, do Hamasa. Dopunio ju je državni sekretar Mike Pompeo koji je dodao i navodne nepravde u Afganistanu i Evropi. Kao što je bio slučaj sa Irakom, Iran jeste prisutan u svim konfliktima, ali daleko od toga da bi oni prestali bez prisustva Teherana, ističe list.
Drugi korak koji je preduzela administracija Georgea Busha je navođenje da postoji jaka lokalna želja među Iračanima, koji su velike pristalice SAD-a.
– Radost koju su pokazali Afganistanci na kraju rata sa talibanima mogla bi da se ponovi na većoj skali i u Iraku i u Iranu – rekao je historičar Bernard Lewis 2001. godine, koji je insistirao da su ljudi u obje zemlje naklonjene Americi.
On je insistirao da u obje zemlje, gdje su vlasti nastrojene protiv SAD-a, mogu da se uspostave demokratije i formiraju vlade. Nakon što se Tramp donio odluku da se povuče iz nuklearnog sporazuma sa Iranom, Pompeo je neprestano navodio da će se SAD “neumorno zalagati za iranski narod”. Nedavne proteste, dodao je, ne treba shvatiti kao pozive na reforme već očajne pozive na revoluciju za “slobodu”. Komentatori već pozivaju predsjednika da se “bori za slobodu Iranaca”.
Treći korak, ističe američki list, je naglašavanje tadašnjih advokata za rat, da će sukob biti šala. Lahka i ostvarljiva antura sa minimalnom cijenom. Lewis je ponovo 2003. godine objasnio da su SAD na Bliskom istoku bilježile samo uspjehe, i da nije isto kao Vijetnam, Kuba, Nikaragva ili El Salvador i Angola. I danas postoje glasovi u Wasingtonu koji ističu da bi invazija i okupacija bile lahka opcija.
– Ono što treba da naučimo od Iraka je da postoji dobro isprobani recept za uvlačenje Amerike u rat – navodi “National Interest”.
(TBT)
