Suočene sa brojnim problemima smrtonosnih injekcija – od propalih pokušaja, tužbi i problema sa snabdijevanjem – američke države sada traže alternativne načine izvršenja smrtne kazne. Visoko na listi je metod koji nikada nije isproban – azot.
Oklahoma, Alabama i Mississippi odobrile su upotrebu azota u pogubljenjima i rade na protokolima za njegovu primjenu.
„Ako i kada države počnu sa pogubljenjima uz pomoć azota, to će biti ista vrsta eksperimentiranja kao i sa varijacijama na smrtonosnu injekciju“, kaže Jean Moreno, advokat iz kancelarije u Berkeleyu koja se bavi smrtnom kaznom.
U Sjedinjenim Državama 2750 zatvorenika čeka smrtnu kaznu i pritisci su sve veći da se smrtonosna injekcija koja je prije 40 godina predstavljena kao efikasnija i humanija od električne stolice ili gasne komore, zamjeni jer je njena primjena rezultirala spektaklom gorim od onih koje je trebalo da zamjeni.
Timovi za pogubljenje moraju pronaći venu u koju će uvesti smrtonosni koktel i to može biti jako mučno. U februaru, tim u Alabami odustao je poslije dva sata pokušavanja da pronađu venu kod osuđenika sa oštećenim krvnim sudovima. Njegov advokat je otužio tim da su mu otvorili arteriju i probili bešiku. Država je kasnije saopćila da neće više pokušavati da ga pogube.
Smrtonosna injekcija ima i lijekove koji nanose patnju. Jedan je paralizirajući agens a drugi zaustavlja srce. Paralizirajuća droga se ubacuje i da bi cijeli proces izgledao manje uznemirujuć. I ona i droga koja zaustavlja srce trebala bi se davati poslije sedativa koji omami osuđenika, ali ako sedativ ne odradi svoj posao ove droge izazivaju bol.
Barbiturati su prvobitno korišteni za sedaciju ali su proizvođači počeli odbijati da ih prodaju za pogubljenja. Zbog toga su države isprobavale druge lijekove. Zbog nekih su osuđenici stenjali u produženoj agoniji. Nebraska i Nevada počele si koristiti opoid fetanil kao sedativ. Advokati odbrane tvrdili su da federalni zakon ograničava njegovu upotrebu za spašavanje života i da je zato nelegalno koristiti ga u pogubljenjima.
Ono malo što se zna o umiranju od udisanja azota je rezultat nesreća i njegove upotrebe u samoubistvima. U nesrećama, ljudi koji su bili izloženi visokom nivou azota u zatvorenom prostoru, umirali su brzo. Azot sam po sebi nije otrovan ali kada ga neko udahne bez zraka, brzo će se onesvjestiti u umrti od nedostatka kisika.
Vjeruje se da je smrt od azota bezbbolna. Trebalo bi da spriječi stanje koje izaziva osjećaj gušenja: gomilanje uglljen dioksida jer osoba nije u stanju da ga izdahne Nedostatak kiseonika ne podstiče taj refleks. Osoba koja udiše čist azot i dalje može izdahnuti ugljen dioksid i neće imati osjećaj gušenja. Prije nego što se onesvijesti, moguće je da će ta osoba biti malo omamljena, možda euforična i zamagljenog vida.
Azot se ne koristi u državama gdje je medicinski potpomognuto umiranje legalno. Pacijenti u tim državama obično popiju ogromn dozu barbiturata. Veterinari također ne preporučuju azot za eutanaziju sisara.
Ali jedan anesteziolog, koji je tražio da ostane anoniman jer medicinska udruženja zabranjuju učešće u pogubljenjima i pružanje informacija koje ih podržavaju, kaže da je udisane azota manje surovo od smrtonosne injekcije. Napadi su mogući, kaže. Ali ako sve bude išlo glako, on misli da će i druge države usvojiti ovaj način pogubljenja.
Zapravo, u maju 2016, jedna kompanija iz Arizona poslala je pismo zatvorskim zvaničnicima u Nebraski gdje promovira Etipoksija odaju za koju su tvrdili da izaziva „osjećaj smirenosti i sedacijem praćen opijenošću i euforijom“, da za nju „nije potrebna medicinska ekspertiza“ i da garantira „prestanak života svakog sisara u roku od četiri minuta“.
U drugim zemljama sa smrtnom kaznom, ona se sprovodi vješanjem, odsjecanjem glave ili uz streljački vod što su metode koje većina Amerikanaca smatra gnusnim. Robert Danam, izvršni direktor Centra za informacije o smrtnoj kazni kaže da takva reakcija predstavlja primjer sukoba dve kontradiktorne crte nacionalnog identiteta.
„Jedna je tradicija nježnosti gde mi čuvamo ljudski ponos i pristojnost. Druga je kultura nasilja. A kada brinete o ljudskim pravima i ponosu, to znači da vam se ne dopadaju grozna državna pogubljenja. Ali smrtna kazna je nasilna“.
(TBT, The New York Times)