Od kraja augusta, više od 600.000 Rohinja napustilo je Mijanmar, bježeći od kampanje nasilja koje država sprovodi nad njima. Rohinja su muslimanska manjina i uglavnom žive u državi Rakhine, u zapadnom dijelu Mijanmara. Godinama prolaze kroz kontinuiranu, institucionaliziranu diskriminaciju. (Pripadnici budističke većine u Rakhineu vjeruju da i njih diskriminira uglavnom centralna vlada.)
Najčešće objašnjenje za progon Rohinja tiče se njihove nacionalnosti. Vladini dužnosnici, medijski komentatori i vjerski vođe tvrde su da su Rohinje ilegalni imigranti iz Bangladeša. Etnička pripadnost također igra ulogu. Vlada službeno priznaje 135 autohtonih etničkih skupina, a ustav Mijanmara iz 2008. godine njima daje određena prava. Rohinje nisu među njima. Nadalje, ljudi u Mijanmaru inzistiraju na tome da Rohinja nisu stvarna etnička skupina, jer se brinu o teško vjerovatnoj mogućnosti da će Rohinje tražiti odcjepljenje, prijeteći tako teritorijalnom suverenitetu zemlje.
Nacionalni identitet u Mijanmaru dugo se isprepliće s budističkim vjerskim identitetom. Ali religija ima poseban učinak u slučaju Rohinja. Tzv. rat protiv terorizma – koji se vodi prvenstveno protiv muslimana širom svijeta – olakšao je elitama Mijanmara da Rohinje obilježe kao teroriste i vladinim dužnosnicima da brane nasilje nad njima kao legitiman odgovor na ekstremizam. Napadi Arakan Rohinja vojske spasa na vladine ciljeve u oktobru 2016. i augustu 2017. godine potvrdili su uvjerenja mnogih građana da je islam suštinski nasilan i da predstavlja egzistencijalnu prijetnju budizmu, većinskoj religiji u Mijanmaru. Također su omogućili političkim i vjerskim elitama nepravedno i neispravno povezivanje svih Rohinja s terorizmom. Zahvaljujući antimuslimanskim idejama koje se šire putem društvenih mreža, štampe i tekstova te propovijedi utjecajnih monaha, građani Mijanmara Rohinje stoga posmatraju kao dvostruko nepoželjne – nacionalne i vjerske “ostale”.
Sitagu Sayadaw je jedan takav monah. Cijenjen zbog svog filantropskog rada, vjerovatno je najpopularnija i najpoznatija vjerska ličnost u Mijanmaru. Mnogi u zemlji smatraju njegova tumačenja budističkih učenja mjerodavnim. Poznat je širom svijeta, vodi centre za meditaciju u nekoliko zemalja i često se pojavljuje na međunarodnoj sceni.
Nakon izbijanja prvog kruga nasilja između budista i muslimana u državi Rakhine 2012, Sitagu se nastoji prikazati kao graditelj mira, učestvujući u međuvjerskim raspravama kao član nevladine organizacije Religije za mir – Mijanmar. Komentatori u inozemstvu hvalili su ga kao snagu pomirenja. Ipak, Sitagove obično umjerene primjedbe na engleskom jeziku bile su u velikoj suprotnosti sa njegovim propovijedima na burmanskom jeziku, u kojima on obično prikazuje islam kao religiju nasilja, a mijanmarske muslimane kao strance u svojoj zemlji.
To je slučaj i danas. 30. oktobra Sitagu je održao propovijed pripadnicima vojne škole u državi Karen. Njegove izjave imale su sablasnu svrhu: ponuditi vjersko opravdanje za masovno ubijanje nebudista.
U IME BUDIZMA
Sitaguova propovijed bila je fokusirana na priču o Dutthagamaniju, singalskom budističkom kralju čija je pobjeda nad tamilskim vladarom u prvom stoljeću p.n.e., u sadašnjoj Šri Lanki, ispričana u tekstu iz petog stoljeća pod nazivom Mahavamsa. Sitagu je pozvao na jedinstvo između vojske i monaških redova: to dvoje je, kaže, “nerazdvojivo”. Ovo bi se moglo činiti neobičnim komentarom redovnika koji je pobjegao iz svoje zemlje 1988. godine nakon što je kritizirao tadašnju vojnu vladu. Danas su, međutim, među Sitaguovim sponzorima brojni visoki vojni dužnosnici.
Dok je Dutthagamani agonizirao zbog krvoprolića koje je izazvao u bici, kazao je Sitagu vojnicima, posjetilo ga je osam arahanta, ili potpuno prosvijetljenih bića. Uvjerili su kralja da nema potrebe tugovati. Od mnogih Tamila koje su Dutthagamanijeve snage pobile, arahanti su rekli, samo se jedan od njih posvetio temeljnom etičkom kodu budizma. Drugi je dao slabiji zavjet. I tako je umrlo samo jedno i po ljudsko biće: svi drugi ubijeni Tamili bili su nebudisti te njihove smrti ne mogu stvarati lošu karmu.
Dutthagamanijev cilj u bici, Sitagu je naglasio nekoliko puta, nije bio da odbrani svoje prijestolje, već da zaštiti svoju vjeru. Mijanmarski budisti opravdavaju nasilje nad muslimanima na sličan način barem od 2012. Međutim, Sitaguova propovijed podigla je uloge: on je ugledni monah i propovijedao je vjersko opravdanje nasilja na okupljanju vojnika usred kampanje masovnog pokolja. Brišući granice između legende iz petog vijeka i sadašnjosti, Sitagu je vojnicima rekao da bez obzira na to koliko se moraju boriti, trebali bi uvijek imati na umu da oni koje ubijaju nisu potpuna ljudska bića.
Dutthagamanijeva priča se koristi kako bi opravdala masovno ubistvo u drugim kontekstima, čak i ako ga budisti pokušavaju predstaviti kao odbranu religije. U Šri Lanki, na primjer, sinhalski redovnici pozvali su se na priču tokom vladinog brutalnog, decenijskog rata protiv Tamilskih tigrova, pobune kršćana i Hindusa. “Istrebljenje ljudskih bića” u odbrani budizma, napisao je 1972. sinhalski redovnik Walpola Rahula, “nije bio vrlo težak zločin”.
VEĆA TRAGEDIJA
Poricanjem ljudskosti nebudista, Sitagu je ugrozio i ljudskost vojnika kojima je propovijedao – i svih koji učestvuju u nasilju nad Rohinjama. Nastojeći osloboditi vojnike njihove krivice, opravdavao je buduća zlostavljanja, ohrabrujući militarizirani um i okrutnost koja može razoriti izglede za mir i pomirenje.
Neki bi mogli tvrditi da Sitaguova propovijed neće imati značajan učinak. Godinama, naposljetku, neki redovnici u Mijanmaru nastoje dehumanizirati muslimane, upoređujući ih s životinjama i uskraćujući i najmanje suosjećanja koje bi im obični budisti mogli ponuditi. Ali Sitagu nije bilo kakav monah. On je toliko utjecajan i uvažen da njegove riječi mogu biti konačno opravdanje mijanmarskih budista da ignoriraju međunarodnu kritiku i ogrnu se u pravednost svetoga rata.
To je zastrašujuća budućnost ne samo za Rohinje, već i za ostale manjine Mijanmara. Vjerski, politički i vojni lideri mogli bi na kraju upotrijebiti sličnu logiku protiv skupina poput Nezavisne vojske Kachina, koja se sastoji pretežno od kršćana – naročito ako mijanmarske sukobljene regije ostanu takve. U državi Karen, gdje je Sitagu održao svoju propovijed, etničke i vjerske manjine godinama se suočavaju s nasiljem koje sprovodi vojska.
Ipak, postoji i mogućnost da će Sitaguova retorika izazvati reakciju, užasavajući barem neke u Mijanmaru i potičući ih da odbace nasilje počinjeno u ime budizma. Većina grupa civilnog društva i onih za ljudska prava tokom posljednjih nekoliko sedmica uopće ne reagiraju, no Organizacija karenskih žena, skupina za prava žena u zajednici, nedavno je dala hrabru izjavu kojom je osudila vojne akcije protiv Rohinja u državi Rakhine, a osuda se naročito odnosi na učešće vojske u seksualnom nasilju. U ohrabrujućem znaku, Nacionalna unija Karena, oružana skupina u slabom primirju s vojskom, dala je sličnu izjavu. To bi moglo stvoriti prostora etničkim skupinama koje su doživjele brutalnost u rukama vojske da prepoznaju zajedničku solidarnost patnje s Rohinjama i odbace vjersko pravdanje nasilja.
To su znakovi nade, ali njihova slabost odražava distancu koju većina ljudi u Mijanmaru osjećaju s patnjom Rohinja i njihov strah da se pobune protiv nje. Obični građani uglavnom su na društvenim mrežama podržali Sitaguove izjave. Uz standardan stav koji je tako žestoko nastrojen protiv Rohinja, teško je znati koliko se ljudi slaže s Sitaguom a koliko ih se ne slaže i boje se to reći, bilo zbog njegovog statusa uglednog redovnika ili zato što se boje nasilne represije u trenutku velike napetosti.
Što se tiče vlade, ona još nije komentirala Sitaguovu propovijed. S obzirom na tvrdnju Daw Aung San Suu Kyi da se zalaže za mirno okončanje sukoba i na intenzivnu analizu koju je nasilje privuklo u inozemstvu, ona ne bi smjela dopustiti da njegova propovijed prođe bez primjedbe. Što se tiče državnog komiteta Sangha Maha Nayaka, najvišeg budističkog autoriteta zemlje, nije učinio gotovo ništa da ograniči poticanje ovog monaha na nasilje tokom posljednjih pet godina, i malo je vjerovatno da će sada išta poduzeti. To je loša vijest, jer su redovnici često jedini ljudi s moralnim i kulturnim autoritetom koji su u stanju osporiti riječi njihovih kolega. Mijanmar očajnički treba budiste da progovore i povuku svoju zemlju s ruba veće tragedije.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)