Priče se dijele na bezbroj načina. Nalaze se u knjigama i magazinima. Čitaju se noću, u kampu, oko vatre. Nasumično se dijele iz kioska, odštampane na papirićima veličine računa iz samoposluge.
Kako, molim?
Naravno da će Francuzi, sa svojom ljubavlju prema Voltaieru i Simon de Bovoar, oživjeti literaturu u eri brzih vijesti i zavisnosti od pametnih telefona.
Francuski izdavač Short Edition objavljuje kratku literaturu i prodao je 150 kioska sa pričama koje se dobijaju jednim pritiskom na dugme. Izdavač je instalirao više od 30 u Sjedinjenim Državama, u restoranima i na univerzitetima, vladinim kancelarijama i saobraćajnim stanicama.
Francisu Fordu Coppoli, režiseru i proizvođaču vina, ideja se toliko dopala da je investirao u kompaniju i jedan kiosk postavio u svom kafeu “Zoetrope” u North Bichu, predgrađu San Francisca.
“Sve staro je sada ponovo novo”, kaže Endrew Nurkin, zamjenik direktora u Biblioteci Philadelphije gdje je jedan aparat instaliran. “Želimo da ljudi budu izloženi literaturi. Želimo unaprijediti nivo pismenosti među djecom i inspiriramo kreativnost.”
Evo kako kiosk radi: liči na cilindar sa tri dugmeta na vrhu sa natpisima priča od “jednog minuta”, “tri minuta” ili “pet minuta”. (Toliko je potrebno da se pročita.) Pritiskom na dugme, kratka priča se štampa na rolni papira.
Priče su besplatne. Uzimaju se iz kompjuterskog kataloga sa više od 100.000 originalnih priča pisaca čiji rad procjenjuju u izdavačkoj kući i koji se šalje preko mobilnih mreža. Izbor je raznolik, od dječje fikcije i romanse, pa čak i na temu praznika.
Short Edition priče dobija preko konkursa. Kompanija sa sjedištem u Grenoblu koju su osnovali direktori izdavačkih kuća, prvi kiosk je postavila 2016. “Željeli smo stvoriti platformu za nezavisne umjetnike poput Sandens instituta”, rekla je Cristian Leroy, zvaničnik kompanije.
Dispenseri koštaju 9.200 dolara plus dodatnih 190 dolara mjesečno za sadržaj i softver. Jedino što na njima treba mijenjati jeste papir. Štampane priče imaju dvostruki život jer se u prosjeku dijele 2,1 put, kaže Leryjeva.
“Ideja je da se usreće ljudi”, rekla je ona. “Danas ima previše mraka i tuge.”
Prvi kiosk u SAD je postavljen 2016. u Coppolinom kafeu. U to vrijeme, režiser je rekao da su te priče imale privlačnost klasičnih rukopisa.
“Volio bih kada bi ih grad San Francisco postavio svuda, pa da, dok čekamo autobus, bračnu dozvolu ili ručak, možemo se besplatno umjetnički uzdizati”, rekao je on.
To se još nije dogodilo. Nurkin ima velika očekivanja od Philadelphije. Biblioteka će možda instalirati kioske u sudnici i na aerodromu.
Koncept je, kaže Nurkin, “poput književnog magazina. Ne znate šta ćete dobiti. Ko zna? Možda ćete pritisnuti dugme i dobiti priču koju je napisao vaš susjed”.
(TBT, The New York Times)
