Piše: Robin Wright, thebosniatimes.ba
Dvadesetog januara 1981. John Limbert i još 51 američki diplomata autobusom su odvedeni na teheranski međunarodni aerodrom nakon što su ih mladi revolucionari držali u zatočeništvu 444 dana. Svi diplomati su imali povez na očima. „Brujanje avionskog motora bilo je najslađi zvuk koji sam ikada čuo“, prisjećao se Limbert prošle nedjelje. Posada alžirske aviokompanije čekala je da avion napusti vazdušni prostor Irana, a onda je otvorila bocu šampanjca. Ali već sutradan Washington Post je upozoravao: „Kada se završi slavlje treba se suočiti sa teškim neriješenim problemima u odnosima sa Iranom.“
To važi i danas, skoro četiri decenije kasnije. Od Iranske revolucije 1979. šest američkih predsjednika su pregovarali o naoružanju, gradili nezvanične kanale i slali tajne izaslanike u nastojanju da ublaže razlaz. „Kao poslije lošeg razvoda, kao u ‘Ratu dvaju ruža’, nijedna strana nije preboljela ovaj događaj“, kaže Vali Nasr, dekan Škole za visoke međunarodne studije univerziteta John Hopkins, inače iranskog porijekla. Konačno, 2015. godine šest najvećih svjetskih sila s Barackom Obamom na čelu razvile su Udruženi sveobuhvatni plan djelovanja, najznačajniji sporazum o ograničenju naoružanja tokom više od četvrt vijeka. Tim sporazumom je ograničena, ali ne i ukinuta nuklearna moć Irana u zamjenu za uklanjanje nekih američkih kaznenih ekonomskih sankcija.
Osmog maja Donald Trump je donio svoju do sada najveću spoljnopolitičku odluku da se povuče iz tog sporazuma i vrati sankcije Iranu, rekavši: „Ovo je bio užasan, jednostran sporazum koji nikada nije trebalo da bude potpisan“. Tim veoma rizičnim potezom predsjednik se zapravo opkladio na propast Isisa. SAD su prekršile svoje obaveze, za razliku od Irana (prema izvještajima Međunarodne agencije za atomsku energiju). U tim okolnostima malo je vjerovatno da će se Teheran vratiti za pregovarački sto. Nanesena je ozbiljna šteta kredibilitetu Bijele kuće, posvećenosti SAD diplomatskom rješavanju problema, snazi američkih saveza i mehanizmima ograničavanja proizvodnje nuklearnog oružja.
Ova neizvesnost je posebno opasna sada kada se Trump priprema za samit sa sjevernokorejskim predsjednikom Kim Jong-unom u Singapuru, zakazanom za 12. jun. Za razliku od Irana, Sjeverna Koreja ima nuklearno oružje i interkontinentalne balističke rakete koje mogu da stignu do SAD. Trump treba da bude sretan ako sa Severnom Korejom postigne jednako direktan i provjerljiv sporazum kao što je onaj koji je upravo raskinuo sa Iranom.
Odgovor na ovaj njegov potez je bio trenutan: Britanija, Francuska i Njemačka oštro su se usprotivile Trumpu i izjavile da će poštovati sporazum. I drugi garanti, Kina i Rusija, izjavili su da će ga se pridržavati. Evropska unija razmatra zakon kojim bi poništila posljedice Trumpovih sankcija za evropske kompanije koje trguju sa Iranom. Tenzije između Izraela i Irana na ivici su da građanski rat u Siriji pretvore u regionalni pakao. Iranska revolucionarna garda u Siriji prvi put je ispalila rakete na Izrael. Izrael je odgovorio nizom vazdušnih napada na veliku iransku infrastrukturu preko granice. A Saudijska Arabija je izjavila da će zatražiti sopstveno nuklearno oružje ako Teheran nastavi sa razvijanjem programa čiji je cilj razvijanje mirnodopske ili ratne nuklearne energije.
Trump je osudio sporazum – i Iran – još na početku kampanje iz 2016. A reklo bi se da je njegov novi spoljnopolitički tim, sastavljan tokom prethodna dva mjeseca, izrazito sklon konfrontacijama. John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost, i Mike Pompeo, državni sekretar, zalagali su se za promjenu režima u Teheranu prije nego što su se pridružili administraciji. Pritom je teško objasniti kako su Bolton i Rudolph Giuliani, sada jedan od predsjednikovih advokata, prihvatili honorar za mobilisanje podrške grupi iranskih emigranata Mudžahedin e Halk (Narodni sveti ratnici), koja kombinuje islam i marksizam, veoma liči na sektu i od 1997. do 2012. se nalazila na spisku Stranih terorističkih organizacija State Depratmenta. Obojica su lobirala da se ta organizacija ukloni sa spiska. Prošlog jula Bolton je njenim sljedbenicima u Parizu rekao da bi američka politika „trebalo da obori režim mula u Teheranu“ do njegove 40. godišnjice – to jest do sljedećeg februara.
Trump i njegov tim su bili savremenici talačke krize i američkog poniženja. „Ko god da je pisao predsjednikovu izjavu još uvijek je opsjednut tim događajem“, rekao je Limbert koji trenutno predaje na Američkoj pomorskoj akademiji. „Još uvijek se hrvemo sa fantomima te priče“. Prošle nedjelje Bolton je objasnio Trumpovu odluku u Washington Postu: „Ovim je poništena nerazumna i opasna politika i od sada ćemo se drugačije ponašati sa našim agresivnim i podmuklim neprijateljem.“
Isis je izvjesno američki arhineprijatelj, mada ne jedini i najgori. Uzimanjem talaca i napadima bombaša samoubica Isis je redefinisao rat kao takav. Uveo je islam kao oblik moderne vladavine i podsticao ekstremizam. Stvorio je naoružane milicije u Iraku, Libanu, Palestinskoj nacionalnoj samoupravi, Siriji i Jemenu – svuda gdje su punktovi otpora američkim interesima. SAD treba da se suprotstave takvim aktivnostima. Ali spoljnoj politici ovog predsjednika – s krupnim naslovima i drskim zahtjevima, bez jasne dugoročne strategije – prijeti neuspjeh u Iranu, Sjevernoj Koreji i sličnim mjestima.
Trump i Kim Jong-un će možda postići historijski dogovor u junu, ali njih dvojica imaju veoma različite ideje o tome šta znači „denuklearizacija“. Postizanje saglasnosti o opštim principima u Singapuru bit će lakši dio; pregovori o složenim detaljima razoružavanja trajat će godinama – što je izazov za nestrpljivog predsjednika. (Za iranski sporazum bilo je potrebno dvije godine intenzivne diplomatske aktivnosti poslije 10 godina pogrešnih poteza.) Malo je vjerovatno da će sjevernokorejski režim potpuno razmontirati ili trajno predati nuklearne bojeve glave – ili rakete koje ih nose – bez istovremenih znatnih ustupaka SAD. Dvije zemlje mogu imati i različite stavove o osnovnom redoslijedu postupaka: šta ko daje i kada. Trump je nedavno predvidio uspjeh ovog susreta, ali je dodao: „A ako ga ne bude, opet dobro.“
U međuvremenu nema plana B za Iran. Napori da se postigne sporazum sa Iranom decenijama nisu davali zadovoljavajuće rezultate; sporazum je konačno pokazao da je moguća šira saradnja, uz istovremeno ograničenje sposobnosti Irana da proizvede nuklearnu bombu. Sada su se SAD i Iran otisnuli na još jedno neizvjesno putovanje puno novih opasnosti.
(TBT, The New Yorker)