Vladika Grigorije je nedavno pričao o tome kako je razumljivo što mladi sa ovih prostora odlaze u zapadne zemlje, jer se tamo osjećaju sigurnije, a ovdje se pitaju da li će ponovo biti rata. Možda bi se neočekivana odluka da ode u Njemačku mogla objasniti da u odlivu mozgova na Zapad episkop prati put naroda, ali bi to ipak bilo previše jednostavno. Iznenađenje nije bilo malo, prije svega imajući u vidu da je riječ o vladiki koji se kao rijetko ko srodio sa prostorom u kom službuje i koji je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je postao simbol i personifikacija prostora na kom živi. On, vladika Grigorije, a ne lokalni političar ili biznismen, jeste prva asocijacija kada se kaže Hercegovina.
Za nešto manje od dvadeset godina od dolaska na čelo eparhije koja obuhvata teritorije u tri države u kojima su ratovali svi protiv svih, vladika Grigorije je “duhovno podigao” Trebinje, učinio da u podijeljenom Mostaru “srpski faktor” bude “jedini normalan”, vratio srpsku crkvu u Dubrovnik… i bio je, koliko je to na Balkanu moguće, poštovan od “sve tri strane”…
(TBT, Nedeljnik)