Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nakon današnjeg očitovanja Suda Bosne i Hercegovine koji je donio prvostepenu presudu kojom se Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a, oslobađa optužbi po svim tačkama optužnice, predizborna kampanja za najavljene oktobarske izbore može da krene. Jer svi ozbiljniji politički akteri u Sarajevu čekali su ishod maratonskog suđenja Radončiću. Posebno SDA, koja, više u to niko nema sumnje, stoji iza oba montirana politička procesa Fahrudinu Radončiću.
Sam Radončić nije pokazao euforiju iako je bio žrtva dugogodišnjeg mrcvarenja režimskih „organa gonjenja“, ništa manje žrtva brutalnog „cipelarenja“ režimskih medija. Radončiću su pokušali imputirati razne oblike kriminala, te ga diskreditirati patriotski, nacionalno pa čak i vjerski. Radončića su pretvorili u „vudu lutku“ koju su ubadali „iglama“ imami na hutbama jednako kao i vehabijske daije i portali. Sve ove diskvalifikacije izravno je medijima potvrđivao i lider SDA Bakir Izetbegović. U ovoj brutalnoj kampanji protiv Radončića, režimskim kerberima nije bilo ništa sveto pa je na udaru bila i njegova familija. SDA-ovi „odredi smrti“ koji su regrutirani od krimosa konvertiranih u selefističke paradžemate prijetili su mu smrću itd.
Još se nije desilo da na stadionima uzvikuju „Fahro pederu“, kao što su to uzvikivali Ćiri Blaževiću i Aleksandru Vučiću.
Preživjeti ovakvu golgotu od strane režima i ostati normalan, što bi narod rekao, najveći je životni uspjeh Fahrudina Radončića. Nažalost, on je svoju bitku bio sam, bez naročite pomoći kolega i intelektualaca koji se deklariraju kao oponenti režima. Slučaj Radončića možda je jedan od desetine svakodnevnih primjera sa kojima se građani susreću usljed zuluma i nasilja koje nad njima provode osioni režimski moćnici, a da građani sve to trpe i mirno posmatraju bez volje da se solidariziraju i pokušaju odbraniti žrtvu. Očito smo postali društvo uplašenih drvensuza! Pokazalo se i na slučaju ubistva Dženana Memića u kojoj mjeri smo postali društvo drvensuza i kukavica.
Ako se mora imati razumijevanja za običan svijet, niko ne smije imati razumijevanja za političare drvensuze i kukavice koji nisu dizali glas protiv progona njihovog kolege Radončića.
Režim je očito do sada opstajao jer je uspijevao kontrolirati „organe gonjenja“ kao i sudske instance. U Radončićevom slučaju, prilično se demaskirala jedna režimska hobotnica koja već dvije decenije svojim pipcima obuhvata policijske „organe gonjenja“ do sudova i tužilaštva. Nema sumnje da su dva hercegovačka komunistička kadra Avdo Hebib i Avdo Čampara uspjeli instalirati familijarno-zemljačku hobotnicu koja je dugo vodila glavnu riječ u tužilaštvima i „organima gonjenja“ tako da su se već smijenile dvije generacije od Medžide Kreso do Dubravka Čampare.
Pošto su velike afere potresale pravosudni sistem u Bosni i Herecegovini suludo bi bilo da tokom izborne kampanje dozvole „organima gonjenja“ da po nalogu režima hapse političke oponente kao što su to permanentno radili Radončiću i kao što se prijeti predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću ili Mirsadu Kukiću, lideru PDA. To bi dotuklo ionako plašljivu opoziciju i spasilo režim vrlo izvjesnog poraza.
Pošto su Dragan Čović i Milorad Dodik „zauzeli busiju“ i proglasili postizbornu koaliciju, oni su to učinili na osnovu procjena da neće doći do ujedinjenja opozicije u Sarajevu, ni po kojem osnovu, te da ih čeka SDA kao budući partner u vlasti, te nakon oslobođenja Radončića opozicija više nema šta čekati ukoliko ima ambicije preživjeti nakon izbora, odnosno spašavati državu od ove dvojice secesionista.
Ovdje se prije svega očekuje da reagira Nermin Nikšić kao lider SDP-a, a nakon što je definitivno iskusio da od ujedinjenja opozicije na ideološkoj osnovi, kao ljevice, nema ništa. Mnogo zdravija varijanta ujedinjenja protiv nacionalističkog režima, čak i ideološka, bila bi približavanje SDP-a, kao stranke sa historijskim antifašističkim nasljeđem, i SBB-a kao izrazito sekularističke stranke. Antifašizam i sekularizam i jesu najveće vrijednosti moderne evropske ljevice, samo to sarajevski konzervativni ljevičari ne mogu prepoznati, a još manje znaju artikulirati.
Tako da su Nikšić i Radončić, htjeli to ili ne, silom prilika upućeni jedan na drugog. Ako to do sada nisu prepoznali ili su odlagali izjašnjavati se o postizbornoj koaliciji, nakon što je Radončić oslobođen nema više niti jedan razlog da se o tome počne razmišljati, govoriti i djelovati u tom pravcu.
Ne treba očekivati nikakav angažman međunarodne zajednice poput onog kad je formirana Alijansa za promjene. Svaki takav oblik ujedinjenja pod patronatom međunarodne zajednice je glup i nedjelotvoran.
(TBT)