Piše: Masha Gessen , thebosniatimes.ba
Bilo je sunčano jutro u Sidneju. Kao gošća na raskošnom gradskom književnom festivalu spremala sam se za snimanje debatne emisije u studiju Australijske državne televizije. Na stolovima u čekaonici ležali su časopisi, leci i nekoliko kopija dragocijenog džepnog izdanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, u sjajnom nježnoplavom omotu. Trideset članova deklaracije je stalo na četrnaest malenih strana, ostavljajući dovoljno mjesta za uvod, u kojem je pored ostalog stajalo: „Ova prava ti pripadaju. Ovo su tvoja prava. Upoznaj se sa njima. Promoviši ih i brani, kako za sebe tako i za svoje bližnje.“
Nekoliko stotina kilometara od obale Australije, na ostrvu Manus, šest stotina izbjeglica i dalje živi u vanrednim uslovima u privremenom prebivalištu – ni u kući, ni u zatvoru. Oni tamo žive već godinama, u uslovima koje Amnesty International opisuje kao „ravne mučenju“. Na drugim mjestima širom svijeta živi još 65,6 miliona ljudi koji su nasilno izmješteni iz svojih domova; 22,5 miliona njih smatra se izbjeglicama; deset miliona njih je trenutno bez državljanstva. Ovi ljudi, među kojima je otprilike polovina djece, vode živote beskonačne iskorijenjenosti i nestalnosti, njihova kretanja su strogo ograničena, dok je njihova trajno prebivalište neodređeno.
Moj život je sve suprotno od njihovog: istovremeno i ukorijenjen i otvoren za kretanje. Prije nekoliko dana bez problema sam ušla u Australiju, čekajući manje od minuta na carini, gdje je službenik brzo provjerio da li sam dobila vizu koju sam prethodno zatražila elektronskim putem. Dobila sam je, i to za samo nekoliko časova, jer igrom slučaja posjedujem tamnoplavi pasoš Sjedinjenih Država. Sada sam pored njega u svoj džep stavila i svijetloplavu knjižicu sa ljudskim pravima.
Prije šezdeset godina Hana Arent je napisala frazu koja je s vremenom postala jedna od njenih najcitiranijih i najčešće tumačenih misli: „pravo da se imaju prava“. Ova fraza je u sebi sadržala suštinu njenog skepticizma u vezi sa konceptom ljudskih prava – dakle prava koja u teoriji pripadaju svakoj osobi već samim njenim postojanjem. Ali šta je garancija ovih prava? Za to je, kako primjećuje Arent, neophodno biti ne samo osoba već i građanka. Drugim riječima, iako mi prava iz svijetloplave knjižice „pripadaju“, ja ih mogu iskoristiti samo zato što istovremeno posjedujem i tamnoplavi pasoš.
Ovu frazu je Arent prvi put upotrijebila u članku iz 1949, a zatim ponovo u knjizi „Izvori totalitarizma“. Fraza je proteklih nekoliko godina bila predmet mnogih interpretacija. Nedavno je Verso objavio elegantnu knjižicu eseja, u kojima četiri autora nastoje ne samo da protumače tu frazu već i da iznađu ona tumačenja koja će inspirisati otpor globalnom napadu na ljudska prava koji je u toku. Knjiga se zove „Pravo da se imaju prava“.
Arent je punih osamnaest godina bila izbjeglica bez državljanstva: od trenutka kada je pobjegla iz nacističke Njemačke, u dvadeset sedmoj godini svog života, sve dok 1951. nije postala naturalizovana građanka SAD. Kada je 1948. u Ujedinjenim nacijama usvojena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Arent je već dobila azil u SAD, ali još uvijek nije imala američko državljanstvo.
Isprva je entuzijastično podržala usvajanje deklaracije, vidjevši je kao temelj međunarodnog mehanizma za garantovanje prava. Ali ubrzo je posumnjala. „Pravo da se imaju prava ili pravo svake individue da pripada čovječanstvu moralo bi se garantovati od strane samog čovječanstva“, napisala je i dodala – „Nije ni najmanje izvjesno da je tako nešto uopšte moguće.“ Svaki novi međunarodni mehanizam, uviđa Arent, još uvijek zavisi od spremnosti država da ga primijene – da zaštite upravo one ljude koji su ostali nezaštićeni izgubivši svoje državljanstvo. Danas su stvari još gore. U eri Vladimira Putina, Donalda Trampa i čitave armije euroskeptičnih političara zavladala je globalna politika ogorčenosti prema međunarodnim institucijama.
„Izbjeglička kriza poslije Drugog svjetskog rata navela je Arent da shvati da ljudska bića mogu postojati i na mjestu pod imenom ’nigdje’; ona mogu biti izmještena iz političkih zajednica, pretvorena u apstrakcije“, piše Stefani DeGujer u knjižici „Prvo da se imaju prava“. Kada nema konteksta, publike ili zajednice u kojoj bi njihova prava važila, ljudi ne mogu biti zaštićeni. Ipak, piše DeGujer, Arent je polagala nadu u jednu zemlju, u Sjedinjene Države, koje su, kaže Arent, „na pridošlice uvijek gledale kao na potencijalne buduće građane“. Tokom 2018, međutim, odnos Amerike prema imigrantima tako duboko se promijenio da „takozvana posljednja, a možda i jedina nada“ Hane Arent danas izgleda neutemeljeno.
Autori u „Pravu da se imaju prava“ fokusiraju se na po jednu riječ u čuvenoj frazi. Lida Maksvel, sa odsjeka za političke nauke na Triniti koledžu, piše o glagolu „imati“ i kaže da se on može tumačiti ne kao glagol posjedovanja, nego „u smislu u kome možemo ‘imati’ sastanak, ili večerinku, ili konferenciju, ili konvenciju. Tu ‘imati’ prava znači učestvovati u organizovanju, stvaranju i održavanju (kroz proteste, zakonodavstvo, kolektivno djelanje i građenje institucija) zajedničkog političkog svijeta u kome će svakome biti dostupno da se poziva na svoja prava“.
Maksvel piše da se protesti na aerodromima, održani u januaru 2017. protiv Trampovog prvog pokušaja da zabrani ulaz u SAD iz većinski muslimanskih zemalja, mogu tumačiti upravo kao jedan takav projekat stvaranja „svijeta u kome se svi mogu legitimno pozivati na svoja prava“. To je vjerovatno najoptimističniji momenat u ovoj knjižici.
Otkako je u februaru ove godine knjiga objavljena, Vrhovni sud je saslušao argumente za posljednju verziju Trampove zabrane putovanja i signalizirao da će najvjerovatnije dopustiti da ona ostane na snazi. Broj deportacija iz SAD ubrzano raste. Američka imigraciona služba je iz svog zvaničnog opisa uklonila da je SAD „nacija imigranata“.
Za to vrijeme u Ujedinjenom Kraljevstvu je isplivala priča o takozvanoj generaciji „Vindraš“ (Windrush). Oko pola miliona ljudi koji su živjeli u Velikoj Britaniji i koji su se najvećim dijelom života smatrali britanskim podanicima pošto potiču iz britanskih kolonija na Karibima suočava se sa neizvjesnošću ili nečim još gorim u vezi sa svojim građanskim statusom. Otkriveno je da se nekima od njih već godinama uskraćuju zahtjevi za socijalna primanja, pravo na rad ili pravo na ponovni ulazak u zemlju. Suprotno tvrdnji iz lijepe svijetloplave knjige, njima ljudska prava ne „pripadaju“: ona im mogu biti data ili oduzeta od strane bezlične i nepristupačne birokratske mašinerije.
U pomenutoj Versovoj knjizi eseja, profesor sa Jejla Semjuel Mojn podsjeća da je Arent slutila da bi se Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima mogla pretvoriti u „skup lijepih normativnih tvrdnji“. Ona je smatrala, piše Mojn, da paradirati listom prava pred licima ljudi koji ne posjeduju ni osnovno državljanstvo „nalikuje na predstavljanje detaljnog spiska svih jela iz obilnog obroka ljudima koji umiru od gladi“. Jasno je: pored toga što „ljudi mogu živjeti u mjestu pod imenom ’nigdje’“, jednom kada izgube svoje mjesto u političkoj zajednici, oni više ne mogu biti sigurni da će ga ikada povratiti.
(TBT, The New Yorker)