Analitičar berlinskog think tanka Democratization Policy Councila Bodo Weber, jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za regiju, napisao je oštar i kritičan izvještaj o krahu politike Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, u kojemu i Hrvatska igra važnu ulogu, i to ne baš pozitivnu. The EU’s Failing Policy Initiative for Bosna i Herzegovina naziv je Weberova izvještaja na 53 stranice, kompletiranog u aprilu ove godine, koji svjedoči o propasti politike Evropske unije prema BiH, ali posredno i o tome da EU nije ni dovoljno moćna ni ujedinjena oko toga kako se treba postaviti prema susjednoj državi koja se raspada.
Bodo Weber u intervjuu za Index objašnjava hoće li u BiH doći do novog rata, zašto službena politika Hrvatske prema BiH iritira Bruxelles i Berlin te zašto sumnjičavo gleda na ideju trećeg entiteta s hrvatskom većinom.
„Pa, jedino smo se mi u Vijeću za politiku demokratizacije (DPC) ozbiljno bavili tim pitanjem zadnjih deset godina“, tvrdi Weber i obrazlaže svoje tvrdnje:“ Objavili smo dvije sveobuhvatne sigurnosne studije o BiH. Jer je Evropska unija na početku strukturalne političke krize, koja je počela preuzimanjem zapadnog vodstva na Balkanu od strane EU-a negdje 2005., prvo dugo inzistirala na tome da nema političku krizu u BiH. A kad su morali priznati da je ipak ima, tvrdili su da ona ne može prerasti u sigurnosnu krizu jer rata više ne može biti, s obzirom na to da su ukinute etničke vojske poslije rata. Mi smo pokazali da klasičnog rata ne može biti, ali da između mira i rata stoji širok spektar svakakvih vrsta izbijanja nasilnih konflikata, prije svega u vidu eskalacije nekih lokalnih nasilnih incidenata u širu krizu. U stanju stalnog podgrijavanja međuetničkih tenzija od svih političkih elita na jednoj, te situaciji socio-ekonomskog uništenja i dubokog socijalnog raslojavanja BiH društva, takav se scenarij, ponajviše kao splet nekakvih pogrešnih političkih procjena glavnih domaćih aktera, nažalost, nikad ne može isključiti“.
Sukus ove analize je tvrdnja u kojoj se konstatira „pretjerana identifikacija Zagreba s politikom HDZ-a BiH i Dragana Čovića“
„Hrvatska se svojom politikom prema BiH već više od godinu dana pretvarala u prijetnju jedinstvenoj politici Evropske unije, što je, ako se ne varam, prvi put izašlo u javnost ovom našom najnovijom analizom. Zamjeram službenom Zagrebu pretjeranu identifikaciju s politikom vodeće hrvatske stranke u BiH i njezinim liderom, odnosno s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem, na temelju izjednačavanja njihove politike s interesima bh. Hrvata – što je duboko pogrešno. Jer Daytonski sistem u BiH je takav, da se prepušten domaćim elitama bez prethodne ozbiljne reforme disfunkcionalnog ustavnog poretka, pretvorio u ustavno-politički sistem vladavine etničkih stranaka, ne u ulozi istinskog jamca kolektivnih etničkih prava i zaštitnih mehanizama, nego na osnovu sijanja međuetničkog straha koji služi trajnoj stabilizaciji moći u jednom sistemu patronaže. A to je sistem nefunkcionalnosti, koji je jedino funkcionalan za vladajuće elite, ali ne i za narode i građane. Proizvodi trajnu blokadu reformi, socio-ekonomsku destrukciju te oštro socijalno raslojavanje. Ono što ne proizvodi jest dobar balans između kolektivnih i individualnih prava koji je potreban u BiH, nego radi na stanju u kojem nema vladavine prave, ni individualnih i kolektivnih prava – jer su vladajuće elite u zadnjih deset godina uništile i ono malo demokratije i vladavine prava koje je međunarodna zajednica pokušala osigurati nakon rata. U tom kontekstu, svi zahtjevi za ustavne reforme dominantne hrvatske politike u BiH, za navodnu ravnopravnost hrvatskog naroda, nisu ništa drugo do kamuflaža pravih političkih namjera – oni nisu u nekakvom konceptu “ravnopravnost naroda“, nego ideja o “konstitutivnim strankama”, odnosno žele uspostaviti vječnu vladavinu HDZ-a BiH nad Hrvatima u BiH, i to ne iz cijele Federacije, kamoli cijele BiH, nego prije svega iz zapadne Hercegovine. Od toga korist većina građana BiH hrvatske nacionalnosti nema, ni oni iz zapadne Hercegovine, a još manje oni izvan Hercegovine. A budući da službena Hrvatska nije u stanju napraviti razliku između službene politike BiH i RH i hrvatskog naroda, te je integrirati u svoju politiku prema BiH, njezina politika ima suprotan učinak od onoga kako se ta politika predstavlja – ona odmaže bh. Hrvatima da realiziraju svoja ekonomska, socijalna i nacionalna prava te znatno pridonosi tome da oni ostaju u stanju “zarobljenog naroda”, kao i ostala dva naroda, odnosno kao svi bosanskohercegovački građani. Ta je kontraproduktivnost Hrvatske politike prema BiH u zadnjih nekoliko godina, nažalost, eskalirala jer su se HDZ BiH i Čović, u savezu s Miloradom Dodikom, pretvorili u najvažniji politički faktor političke, ustavne i socio-ekonomske destrukcije, odnosno preuzeli su vodstvo od Dodika i RS-a. To je koliko odgovornost samog Čovića i HDZ-a BiH, toliko i odgovornost Evropske unije, odnosno njezine neuspjele trenutačne inicijative za BiH – o čemu govori i što prvi put detaljno dokumentira naša najnovija studija“, kaže Weber i stoga je, po njemu, u Briselu prošle godine došlo do ozbiljnog sudara oko politike Unije prema BiH između Hrvatske na jednoj strani i gotovo svih drugih država članica na drugoj strani, odnosno oko pitanja ustavnog sistema – i to na najnižoj točki uopće bavljenje EU-a tim pitanjem, konstatacijom Evropske komisije da ustavnopravni poredak u BiH ne jamči jedan od osnovnih principa acquisa, pravne stečevine EU-a, a to je jednakost građana“.
„Dakle, službeni Zagreb doveo je u pitanje osnove svog članstva u EU-u – prihvatanje acquisa. Taj sudar savršeno oslikava dogmatsko-etnizirana percepcija političke realnosti u BiH, u kojoj svako spominjanje “jednakosti građana” biva percipirano kao zagovaranje građanskog modela države, a zagovaranje “jednakosti (ravnopravnih) naroda“ kao zagovaranje prava Hrvata u BiH – a jedna i druga percepcija je u datom političkom kontekstu suštinski pogrešna. To druge države članice i Komisija prepoznaju, ali ne prepoznaje sam Zagreb, koji zato misli da je osnova sukoba to što druga strana (druge strane) pogrešno razumiju Hrvatsku. Rezultat toga je da Brisel i Berlin i druge prijestolnice doživljavaju službeni Zagreb kao ono što i jest – remetilački faktor, te kao, kako sam to jednom naslovio, trojanski konj politike proširenja prema Zapadnom Balkanu. Nažalost to je tako jer svojom politikom prema BiH unutar EU-a, službena Hrvatska podriva poziciju svih oni političkih aktera i analitičara koji su se godinama zalagali za članstvo Hrvatske u EU-u“, zaključuje Weber.
Na pitanje da objasni utjecaj Turske na politiku Bosne i Hercegovine Weber je odgvorio: „Hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović često ponavljaju da je BiH jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Hrvatske. Primjerice, Grabar-Kitarović je svoj posjet turskom predsjedniku Erdoganu predstavila kao pokušaj da se Erdogana nagovori da intervenira u BiH, napose kod Bakira Izetbegovića, kako bi se promijenio manjkav izborni zakon. Nije postigla nikakav konkretan rezultat. Treba li se hrvatski državni vrh uopće upuštati u takve akcije, odnosno u drugim državama lobirati za zakonodavne promjene unutar susjedne države BiH?
Kao prvo, taj prioritet zadnjih deset godina više je bio deklarativan nego stvaran. Treba samo napomenuti kao ilustraciju da do stupanja na dužnost sadašnje ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske, u Ministarstvu vanjskih poslova nije više ni postojao prijašnji odjel za odnose sa susjednim zemljama Zapadnog Balkana.
Kao drugo, čini mi se da se službeni Zagreb, zbog iskustva potpune izoliranosti unutar Evropske unije, svojom nekonstruktivnom politikom prema pitanju Bosne i Hercegovine, u očaju obratio vanjskim snagama – Ankari i Moskvi. Mislim da bi se hrvatska vladajuća elita morala upitati zašto je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, odnosno je li sve u redu s njihovom politikom i stavovima prema BiH ako su sada krenuli takvim nakaradnim putevima. Vrijedi spomenuti da u konzervativnim krugovima u Briselu ima ozbiljnih predstavnika koji su uvjereni da bi, u slučaju da Evropska pučka stranka (EPP) odluči izbaciti Viktora Orbana, uz Fidesz, jedina sestrinska stranka koja bi iz protesta mogla napustiti EPP s Orbanom – mogla biti HDZ RH! Premda ne dijelim to mišljenje, ali samo postojanje takvih viđenja već duboko zabrinjava“.
(TBT)