Italijanske snage sigurnosti, s jedne strane, zaista dobro su organizirane. Hapšenjima i racijama, uspijevaju spriječiti veliki broj džihadista. Neki analitičari tvrde da je to rezultat desetogodišnjeg iskustva u borbi protiv organiziranog kriminala i domaćih terorističkih grupa.
Časopis “Economist” je to jednom opisao kao “efekat mafije”: Tokom takozvanih Olovnih godina, kada je talas političkog nasilja pogodio zemlju krajem šezdesetih i početkom osamdesetih godina, italijanska policija i obavještajne agencije savladale su vještine za nadgledanje organiziranih kriminalaca i terorističke organizacije i njihovu eksploataciju sivih oblasti.
I pravne institucije su trn u oku teroristima, sa širokim zakonima o prisluškivanju te ih lakše otkrivaju. Italija također može lakše deportirati džihadiste nego Francuska, Belgija ili Britanija jer nisu građani. Za razliku od država sa kolonijalnim historijama, ona se tek odnedavno suočava sa imigrantima iz muslimanskih zemalja. A zatvor slijedi čak i za izražavanje radikalnih mišljenja na Facebooku.
Na primjer, jedan od trojice koji su izvršili napad na London bridgeu 2017. godine bio je Italijan, Jusuf Zagba, rođen u Maroku. Sa majkom Italijankom i ocem Marokancem, živio je do 2016. godine. Italijanski organi bili su svjesni njegovih radikalnih tendencija: početkom 2016. godine policija ga je spriječila da se ukrca avion za Tursku, strahujući od plana da se pridruži ISIL-u u Siriji, ali im je nedostajalo dovoljno dokaza da bi ga zatvorili i, pošto je bio građanin, nisu ga mogli protjerati.
Anis Amri napao je na Božićnoj pijaci u Berlinu
Napad na Božićnoj pijaci 2016. u Berlinu izvršio je Anis Amri, državljanin Tunisa, koji ušao je u Italiju brodom kada je bio tinejdžer. Proveo je četiri godine u italijanskom zatvoru zbog sitnih zločina. Italijanski organi vjeruju da je postao sklon radikalnom islamu dok je bio u zatvoru i tražio da ga deportiraju u Tunis, ali nije uspio. Amri se preselio u Berlin (ilegalno, pošto je imao nalog za progon) 2015. godine i na kraju ga je ubila lokalna policija u mjestu Sesto San Giovanni, gradu blizu Milana. Poslije njegove smrti, italijanska policija je otkrila da još uvijek ima džihadističke kontakte u zemlji, od kojih su neki nedavno uhapšeni.
U drugim slučajevima, teroristi koji su napali druge evropske zemlje dobili su podršku džihadista iz Italije. Jedan od glavnih iza napada u Parizu, Salah Abdeslam, koji je uhapšen u Briselu slijedeće godine, dobio je lažne dokumente od falsifikatora u Napulju.
Zašto onda ne napadaju kod kuće?
Poznato je da su italijanske vlasti upozorile druge zemlje, kao u slučaju Zagbe, kojeg su stavile na Šengensku informativnu listu , ali to nije bilo dovoljno da se Britanci alarmiraju, a ništa više nije učinjeno. Nedostatak koordinacije međunarodnog monitoringa džihadisti su vjerovatno uvidjeli, pa se kod svojih kuća od jakog nadzora pritaje dovoljno da ne budu uhapšeni, a djeluju u inostranstvu.
Drugo objašnjenje je da ne vide Italiju kao metu, jer ona ne učestvuje u napadima na strane zemlje (poput izostanka u napadima na Siriju zbog korištenja hemijskog oružja).
Kada Islamska država spominje “Rim” kao metu, ona ima tendenciju da tu riječ koristi za kršćanstvo generalno, umjesto reference na stvarni grad. Nasuprot tome, ISIL tretira vojne sile poput Francuske i Britanije kao direktne neprijatelje u Levantu.
Postoji i pitanje logistike. Zbog svoje geografije, Italija je dugo bila tranzitna tačka od arapskih zemalja do zapadne Evrope i, zahvaljujući organiziranom kriminalu, također jedan od svjetskih epicentara za falsificirane dokumente. Historijski gledano, međunarodni teroristi imaju tendenciju da vide Italiju više kao “čamac” ili logističku bazu iz koje se kreću u napad na drugim mjestima. Ovo je bilo istinito za palestinske grupe sedamdesetih godina prošlog stoljeća i vjerovatno je istinito za današnje ekstremiste koje je inspirirala tzv. Islamska država.
(TBT, Foreign Policy)
