Piše: Julija Latinjina, thebosnaitimes.ba
Ruski državni kanal Rosija 24 je u jednoj od svojih TV reportaža prikazao intervju sa sirijskim mališanom koji je preživio sedmoaprilski napad hemijskim oružjem na grad Dumu. Po riječima dječaka, odmah poslije napada u njihovu kuću su utrčali dobrovoljci iz „Bijelih šljemova“ i njega i njegovog oca poslali u najbližu bolnicu. „Čim smo stigli ljudi u plastičnim mantilima su počeli da nas polijevaju vodom, a onda su nas zajedno sa ostalima smjestili u bolničke krevete i pružili nam neophodnu pomoć“, ispričao je Hasan Diab. Nešto kasnije su ga ugostili keksom i smokvama i pustili kući.
Pozivajući se na ovaj intervju, ruska propaganda tvrdi da se nikakav „napad hemijskim oružjem na grad Dumu nije dogodio“. A Vasilij Nebenzja, stalni predstavnik Rusije u UN-u, planira da na sjednici Saveta bezbjednosti prikaže ovu reportažu. Naravno, bolje bi mu bilo da to ne čini. Jer svakom iole obaviještenom i normalnom čovjeku je jasno da poslije napada hemijskim oružjem dobrovoljci ne gube vrijeme na tačno utvrđivanje stepena povreda svih koji su se našli u radijusu dejstva otrovnog gasa. „Bijeli šljemovi“ su postupili sasvim ispravno: sve potencijalno otrovane su brže-bolje potjerali u najbliže bolnice i obilno ih polijevali vodom. Hasan i njegov otac su imali sreće. Njih gas nije dotakao. Ali njihovi sugrađani iz susjedne ulice su prošli mnogo gore.
Tragom tvrdnji ruske propagande, u tim kritičnim danima su se događaji u gradu Dumi odvijali hronološki ovako:
- aprila 2018. grad su još uvijek kontrolisali islamski ekstremisti, uglavnom članovi grupe Džeiš al-Islam, zakonom zabranjene u Rusiji. Bili su to krajnje tvrdokorni ljudi koji ni pod kakvim uslovima nisu željeli da Asadovim trupama predaju grad. U jednom od svojih propagandnih video snimaka Džeiš al-Islam je prikazao i živi štit od stotinu kaveza raspoređenih po gradu u kojima su bili zatvoreni nedužni ljudi. Tokom duge opsade Dume, islamski pobunjenici su pod gradom iskopali mrežu tunela kojima su bili povezani podrumi mnogih zgrada i tako stvorili teško osvojivo utvrđenje, posebno za Asada koji na raspolaganju ima malo obučenih vojnika. Ovaj problem bi se najlakše dao riješiti primjenom hemijskog oružja, to jest teškog hlora koji bi se budući da je teži od vazduha, sam uvlačio u tunele i teško dostupne podrume i tamo ubijao sve koji su u njima.
Prema tvrdnjama ruske propagande, islamski ekstremisti su 7. aprila saopštili lažnu vijest o primjeni hemijskog oružja prilikom napada Asadovih trupa na Dumu. A već 8. aprila grad je bio zauzet. Pri čemu je napad – ako je vjerovati stalnom predstavniku Rusije u UN – bio lažan. Ali ako kojim slučajem odlučimo da povjerujemo drugom zvaničnom licu ruske vlasti – na primjer Mariji Zaharovoj – onda se napad na grad Dumu ipak desio. I ne samo to. On je bio izvršen primjenom hemijskog oružja. Jer po njenim riječima, u gradu su pronađeni kontejneri sa hlorom njemačke proizvodnje i dimne kutije – šta mislite odakle – iz Solzberija!
Tako da ako povjerujemo portparolki našeg MIP-a Mariji Zaharovoj, ti prokleti islamisti koji su prijetili da će do posljednjeg taoca braniti Dumu, prvo su njemačkim hlorom potrovali djecu i starce, a onda Asadovoj armiji mirno predali grad. Slušajući sve ovo mi zapravo ne znamo u šta da vjerujemo: da li je na poprištu gradskih borbi uopšte bilo hlora ili je on bio njemački? Da li je istina da Dumu hlorom niko nije trovao ili su je sami islamisti otrovali? Ako nikakvog napada vladinih snaga nije bilo i ako su islamisti sami sebe otrovali, kako su onda već sljedećeg dana Asadovi vojnici ušetali u grad? Ili, kako im je to odjednom uspjelo da bez borbe savladaju islamske fanatike koji su ne jednom pretili da će do posljednjeg braniti grad?
Već duže vrijeme se ima utisak da je ruska propaganda potpuno izgubila orijentaciju, da je ušla u šumu slučajno (ili namjerno) neprovjerenih podataka i usput negdje zaturila kompas. Fantastična tumačenja i izjave prosto sustižu jedna drugu.
Slučaj trovanja Sergeja Skripalja u Solzberiju je također ilustrativan. Prvo je ruska propaganda putem izjave Viktorije Skripalj (nećakinje otrovanog Sergeja Skripalja) svijetu ponudila pretpostavku da je njenog strica otrovala njena buduća (ljubomorna) strina. Potom je ta ista nećakinja ponudila drugu pretpostavku. Izgleda da nikakvog trovanja bojnim otrovom nije bilo, već su se njen stric i njena sestra od strica greškom najeli bajatih „plodova mora“.
A onda je nezaobilazni Vasilij Nebenzja izložio i treću verziju događaja: podmukli Englezi su Sergeju Skripalju i njegovoj kćerci Juliji ubrizgali Novičok dok su oni bez svijesti ležali u bolnici. Izvinite, ali moram da pitam: ljubomorna strina ili „plodovi mora“? „Plodovi mora“ ili podmukli Englezi u bolnici? Ovako sve izgleda kao poenta onog prastarog vica o ženi koja je pozajmila krčag od komšinice: „Prvo, nisam ga ni uzimala, drugo, vratila sam ga i treće, drška mu je već bila slomljena“.
Na djelu je tehnologija odbrane već oprobana na malezijskom Boingu 2014: „Avion je srušen, ali ga nije oborio Buk. Jeste Buk, ali nije naš. Naš je, ali nismo mi. Buk smo mi ispalili, ali ne u Boing. Možda smo i mi, ali slučajno. Zašto drugi mogu, a mi ne možemo?“ Svim tim ljudima pojam istine je apsolutno nedostupan. Za njih postoji samo post-istina, to jest televizijski ekran gdje su istina i laž ravnopravni. Nama koji živimo u Rusiji ti propagandni zahvati su odavno poznati. Davno prije nego što se u SAD pojavio danas tako aktuelni izraz „lažne vijesti“ (fake news), u SSSR-u je postojao provjereni i uvijek pouzdani agitprop. Ali lažnim vijestima nedostaje jedan važan element koji ih razlikuje od agitpropa: za sumnju i nevjericu u njihovu istinitost nisu predviđene kazne.
Gospođa Zaharova, gospodin Nebenzja i čitav Glavni štab armije RF mogu do mile volje da raspredaju o „sramotnoj propasti zapadnjačke avanture“ u Siriji, o njemačkim kontejnerima za hlor u Dumi ili o 103 ispaljene i 71 oborenoj američkoj krilatoj raketi nad Damaskom i Homsom. Glavni problem te časne gospode je u tome što mi više nismo primorani da im vjerujemo. Za otvorenu sumnju i nevjericu u to da su malezijski Boing namjerno (ne bi li nam napakostili) srušili Ukrajinci više nam ne mogu presuditi 10 godina zatvora. Čak nas ni sa posla ne mogu istjerati.
Historija se zaista ponavlja kao farsa. Laž koja je 30-ih godina prošlog vijeka bila moćan instrument ideologije, bez „logističke“ podrške Gulaga danas je tek smiješna lagarija.
(TBT, Новая газета)