„Šta misliš o Džemi kao političaru?“ upitao me je Alija dok smo sjedili u njegovom kabinetu, čini mi se 2001. godine.
„Ne mislim da bi Džemo bio dobar izbor,“ odgovorio sam kratko i odmah dao Aliji do znanja da znam na šta cilja sa svojim pitanjem.
Zapravo, pitao me je da li bi Džemo mogao biti njegov nasljednik.
„Zašto imaš takvo mišljenje o Džemi?“ upitao je prilično iznenađen mojim lakonskim odgovorom.
„Za razliku od Vas, Džemo neće da ‘proguta’ riječ,“ iznio sam ključnu Džeminu mahanu.
Da sažmem komunikaciju koja je trajala možda par sati na temu ko bi mogao biti Alijin nasljednik. Alija je bio toliko oduševljen mojom iskrenošću, pa i komplimentom koji sam mu dao, da mi je dugo nakon toga pričao kako je prezirao Tuđmana. Napisao mu je tuce oštrih pisama koje nije dao u javnost. Hvalio mi se kako je stojički izdržavao Tuđmanove provokacije i poniženja samo zato što bi eventulano oštra riječ protiv Tuđmana mogla koštati hiljade Bošnjaka koje preživljavaju od konovoja hrane koji moraju proći kroz punktove HVO-a.
No, znao sam, a to sam krio i od samog Džeme, da neko iz njegovog kabineta cinka njihove razogovore i dotura „stenograme“ Slobodnoj Bosni. Nema dvojbe to je radio jedan od dvojice Bakira, Sadović ili Izetbegović. Jer njih dvojica su bili na vezi sa obavještajnim aparatom. Sadović je uvijek nešto petljao po kafanama sa Senadom Avdićem.
Tako je Alija u svom kabinetu naružio Džemu zbog polemike sa Markom Vešovićem, a ovaj mu uzvratio kako je to učinio zbog odbrane vjere, a ne politike. Informcija o njihovoj prepirci „osvanut“ će u Slobodnoj Bosni.
Mislim da je to bilo vrlo nekorektno od Alije, bez obzira na opravdanost da je zbog toga on osobno trpio oštre kritike i pritiske od zluradih i nadmenih zapadnih diplomata. U medijima vješto je balansirao kako „ne voli kad se pjesnici svađaju“.
„Ali, Predsjedniče, zar Muhsin Rizvić nije bio u kulturi ono što ste vi postali u politici?“ htio sam ga navesti na priču u kojoj bi, ipak, malo korigirao svoje mišljenje o Džemi.
„Da, tako je. Takva je bila Muhsinova uloga,“ složio se sa mnom.
„Mislim da bi Džemo mogao nasljediti Muhsina. On je zapravo istinski Džemin učitelj!“ izbacio sam potpuno novu ideju, a zapravo se radilo o relanom stanju i pozicijama.
„Kako misliš da bi to Džemo mogao ostvariti?“ pokazao je ozbiljan interes za moju ideju.
„Predsjedniče, Vi znate da je nisam uopće oduševljen kadrovskom politikom SDA. Znate da sam insistirao na regeneraciji stranke, ali nećemo opet o tome. Ipak, SDA je doprinijela nekim pozitivnim procesima. Čujem, na primjer, da grupa studenata u studentskom domu klanja rani sabah. Mislim da bismo im trebali osigurati „lansirnu rampu“ odakle bismo ih „lansirali“ u orbitu društvenih procesa. Bojim se da će mnogi od njih, bez obzira na njihove talente, vratiti u provinciju i ostati u zapećku jer nemaju adekvatnu podršku. Zato bismo trebali imati jedan „stožer“, kako kažu Hrvati, gdje bismo imali svoje izdvače i medijske koncerne. To mora biti izvan islamske zajednice i SDA. Možda bismo to mogli napraviti oko ove Džemine televizije ako usmjerimo sredstva ka tome. Kultura je danas za Bošnjake najvažniji segment zbog bitke za nacionalni identitet. Zar nije na sceni vrlo okrutan prozelitizam sa vrlo perfidnim metodama?! “ iznio sam svoju viziju.
„Ali, to nešto teško ide oko te Džemine televizije. Hiljadu peripetija i zavrzlama. Inače, slažem se da bi Džemo mogao imati jednu takvu ulogu,“ završili smo razgovor o Džemi.
Tek sam sam izišao iz kabineta obuzeo me je nelagodan osjećaj zbog ovog razgovora.
Mislio sam da me je stari lisac, kako samo ga od milja često zvali, nasamario. Korio sam se što sam se negativno izrazio o bratu. Onda sam se pobojao da će Alija prenijeti Džemi moje mišljenje i da će me Džemo „zgromiti“ . I kad me je Džemo nazvao i upitao da li još uvijek u onom terminu četvrtkom idem kod Predsjednika, štrecnuo sam se.
„Trebam mu nešto reći pa ćemo skupa otići,“ rekao je Džemo.
Bio sam vrlo nervozan dok su njih dvojica razgovarala. Bojao sam se da će me Alija „ocinkati“. Džemo se žalio kako mu Fahrduin Rizvanbegović neće da štampa udžbenike za religiju. Alija je odmah uzeo slušalicu i nazvao Fahrudina koji mu je , navodno, obećao da će to učiniti. I, naravno, slagao je! Čuo sam jednog njegovog rođaka kako ga zove „slina od čovjeka“. Ovim gestom se pokazao takvim.
Mene je začudilo da je Alija priznao da je pročitao knjige i da je vrlo zadovoljan kako je to Džemo „umjereno“ i „razložno“ predstavio kulturu religija u udžbenicima.
„Džemo, moram ti se pojadat za nešto,“ zastao sam dok smo prolazili kroz park.
Ispričam mu šta me je Alija pitao o njemu i šta sam mu odgovorio. Džemo se samo nasmješio i nije pridavao važnost.
„Htio sam ga malo „zagrijati“ za televiziju. To ti je važnije od njegove stranke,“ pravdao sam se koliko sam mogao.
„Uredu je,“ rekao je vidjevši koliko mi je stalo da mu objasnim kako me ne bi korio.
2.
Iako mislim da su bili vrlo mali, skoro nikakvi izgledi da Alija ostavi Džemu za nasljednika u SDA-u, danas sam veoma ponosan na taj razogovor. Moja dječačka iskrenost, hvala Onome koji me je obdario njome, bila je potpuno u islamskom duhu.
Jednom mi je Mehmed, stariji hodža i sufija, pretumačio kako su mi početna slova prezimena „lam“ i imena „nun“ vrlo znakovita jer se između njih nalazi samo „mim“.
„Tako se „mim“ nalazi samo između elifa u imenu Ahmed i elifa u imenu Ehad,“ pojasnio mi je važnost poruke.
„Na tebi je da budeš iskren,“ posavjetovao me je.
A Bog zna, da sam imao ikakve naznake da je njegov sin Bakir imao ikakve ambicije da jednog dana bude predsjednik SDA, da bih mu isto to rekao i za Bakira. Doduše ne znam da li bi iz pristojnosti, jer se radi o familijarnoj intimi, naveo sve razloge zbog čega mislim da Bakir ne treba, ne smije i ne može biti predsjednik, ali bih eksplicite rekao da to nije islamski niti šerijatski princip i da u tome nema hajra ni za Bakira ni za nas!
Za ovu pretpostavku mogao bih se pozvati na knjigu „Boja povijesti“ (objavljena 2003.) gdje sam iskazao zadovoljstvo što Bakir bježi od vlasti. Tačno sam naveo primjer halife Omera koji je odvratio svoga sina, čak izrazio rezolutan stav kako se on ne može uopće kanidirati za halifu.
Neko bi mogao uočiti kako nisam bio dosljedan ovakvim svojim promišljanima, jer sam, na primjer, podržavao Bakira na 5. kongresu SDA protiv Tihića. Da, zaista sam tad odstupio od svog stava i podržao sam Bakira.
„Hoćemo li protiv ovih komunjara?“ upitao me je Bakir dok je čekao taxi na uglu kod Latinske ćuprije.
„Bez mene, Bakire,“ odbrusio sam mu i ostavio ga vidno zaprepaštenog zbog mog stava.
„Pozovi Džemu, on je osvetnik i ne voli Tihića. Mogao bi ti valjati u kampanji. A od mene nemaš fajde,“ malo sam reterirao da ga ne bih ostavio potpuno razočaranim.
„Šta je s tobom? Zašto si postao takav?“ kopkalo ga je moje durenje.
„Prošlo je deset i više godina a da me nikad niko od naših nazvao i pitao kako živim? Gdje sam? Šta radim?“, iskazao sam svoju ogorčenost.
„Koga sve smatraš našima? To je širok pojam,“ raspričao se cupkajući u snijegu i pogledajući da li će taxi izbiti iza ćoška.
„Taj naš ‘zatvorenički krug’, kako nas oslovljavaju Tihićevci,“ pojasnio sam.
„Nastavit ćemo razgovor,“ obećao je prije nego je ušao u taxi.
Dakle ovo su bili moji stavovi koje sam mu rekao u oči. Stoga mislim da sam više bio protiv Tihića nego što sam srcem podržavao Bakira.
Također sam bio nedosljedan i kad je moj odnos prema Tihiću bio u pitanju. Kad sam prihvatio i podržao Tihića, više sam se složio sa Alijinom odlukom.
„Suljo, Boga ti, klanjaš li?“ pitao sam Tihića izravno, nakon što sam mu došao u kancelariju da mu iskažem podršku 2001. godine kada se kandidirao za člana Predsjedništva BiH.
„Klanjam, Boga mi, svaki namaz. Nikad me rani sabah u nazad nekoliko godina, nije prošao,“pohvalio se.
Adnan Terzić je svjedok ovog našeg razgovora.
„Pobjeda mora biti ‘u paketu’! I ti i SDA morate dobiti izbore!“ hrabrio sam ga.
„A, što me pitaš to za namaz?“ kopkalo ga je nešto i vjerovatno se bojao vjerskih krugova koji su ga gibetili.
„Pa moramo računati na pomoć dragog Allaha. A iskreno, hvala Bogu te sam hizmetio Aliji koji je klanjao. Ako smo i griješili, nadat’ je se Božijem oprostu,“ dao sam svoj komentar.
A nisam pitao Tihića da li pije alkohol. Kad su me ljudi ubjedili da voli „gucnuti“ i da ima „svoje piće“, šokirao sam se.
Vidio sam mu slike, a par puta sam ga i zaticao, kako sa bijelom kapicom na glavi sjedi u tekiji kod Halila Brzine. Čuo sam i od drugih derviša da je obilazio tekije, kao i džamije, sa Timruom Numićem i da je tražio dovu za svoju pobjedu na izborima.
Tako, kako god se umiljavao hodžama i šejhovima, isto tako se razmetao sa bogatim biznismenima i bivšim komunistima. Njegov najbliži prijatelj bio je Raif Dizdarević.
„Zašto ne prozvaše Tihića da on ne vlada strankom, već Raif Dizdarević,“ galamio sam na Bakira uoči 5. kongresa SDA.
„Dizdarević je naš dušmanin! Zar on ne stoji iza hapšenja Alije i Džeme osamdeset i treće?!“ bio sam ljut na Tihića.
Nikad niko, osim mene, pa ni Bakir nije smio spomenuti Raifa Didzarevića u ovom kontekstu. Pisao sam tekst pod naslovom „Krivo zaraslo stablo“ gdje sam denuncirao da su SDA preuzeli Raif Dizdarević i Šaćir Filandra, a da im to aminuje Halil Brzina, bivši general a današnji šejh nakšibendijske tekije na Mejtašu. E, valjda stoga što sam iskren u svojim stavovima, mene Bog počasti da zateknem i svojim očima se uvjerim (ajnul- jekin) kako Tihić pije rakiju sa Dizdarevićem u hotelu Evropa. Pozovem novinare da to uslikaju da bi to ovjekovječili.
„Da, mi smo prijatelji i ponekad ovako popijemo po kaficu i rakiju,“ priznao je Tihić novinaru.
Ovi i ovakvi moji stavovi uopće se ne kose sa mojim pogledima na sekularizam. Uopće ne mislim da bošnjački lideri moraju biti puritanci i da zbog politike ne smiju piti alkohol. Ja samo iznosim činjenice koje ukazuju na njihov hipokritski odnos i prema vjeri i prema politici što sam javno kritizirao i osuđivao.
3.
Džemini pogledi i stavovi su svakako ubojiti i principijelniji kad je u pitanju ovaj odnos vjere i politike. Baš zbog toga se zamjerio s Alijom kad je bio u pitanju izbor Tihića.
„Šefe, zbog čega smo mi osnovali SDA?“ ljutito je uzviknuo Džemo na Aliju, kad je jednog dana bahnuo u njegovu kancelariju u Centrali SDA.
„Zašto to pitaš?“ uzvratio je protupitanjem Alija.
„Znaš ti dobro zbog čega ja to pitam. Prvo odgovori na ovo pitanje koje valjda znaš, ako te sjećanje još služi toliko,“ insistirao je Džemo da to izgovori.
„Znamo obojica zbog čega smo osnovali stranku,“ izbjegavao je eksplicitan odgovor.
„Ja, koliko znam, osnovali smo SDA zbog islama. Je li tako?“ navaljivao je Džemo hodajući ispred stola za kojim je sjedio Alija.
„Tako je,“ konačno se složio s njim.
„Dobro je da se sjećaš,“ bio je ciničan Džemo.
„A šta je ovo?!“ drmnuo je novinama o sto na čijoj naslovnici je bila slika Sulejmana Tihića.
„U SDA će se moći i sa pivom“ pisalo je velikim slovima ispod Tihićeve slike.
Alija je u rukama listao novine i zadržao se nekoliko minuta na intervju kojeg je dao Tihić kao novi predsjednik SDA. Micao je donjom usnom i šutio.
„Je li to šerijat?“ izderao se Džemo istog trenutka kad je Alija pogledao u njega.
„Nije!“ potvrdio je ono što je Džemo želio čuti.
„To bi trebao biti politički obračun sa mnom, Šefe moj dragi. Ali, varate se. Promašili ste. To nije obračun sa mnom već sa Božijim principima,“ mahao je kažiprstom Aliji ispred očiju.
„Razgovarat ću sa njim o ovome, Džemo,“ htio je završiti priču.
„Razgovaraj koliko hoćeš, ali mene više nećeš imati ovdje,“ ljutito je zatvorio vrata za sobom.
Ovo je bio definitivan ideološki razlaz Džeme sa SDA-om! Zadržao je odnose sa Alijom, ali nikad više nije izgovorio niti jednu afirmativnu rečenicu kad je u pitanju Tihić i SDA.
Čak mu je Alija ispričao kako je ukorio Tihića i da mu se ovaj pravdao da to nije ni rekao i da mu je te stvari oko pive „uvalio“ Senad Pećanin.
„Nemam još iskustva sa novinarima,“ pravdao se Tihić Aliji.
Da li su stvarali SDA zbog islama ili nisu, ja im ne znam nijet. Ali, vjerujem Džemi i prvi razgovori o potrebi formiranja muslimanske stranke bili su pravdani time da trebamo imati bar jedan glas u Skupštini BiH, da bar možemo javno tražiti slobodu za izgradnju džamija. To što je i kako je potočić presrastao u ocean i što je SDA pobijedila na izborima, druga je priča.
„Pa, mi smo sa abdestom odlazili na skupove SDA,“ jednom sam rekao svom prijatelju Sabitu.
„Ah, subhanallah, de to napiši negdje, molim te,“ zasuzio je Sabit.
Htio sam usporediti našu nevinost i čistotu u odnosu na sadašnje rukovodstvo SDA koje potpuno kriminaliziralo politiku ove stranke.
Stoga se i vraćam na to pitanje kako bih detektirao ključnu grešku nakon koje se desila takav devijacija same ideje.
4.
„On je Jezid, dragi Nedžade!“ siktala je Melika Salihbegović.
Odmahnuo sam rukom kao i sto puta do tada kad bi Melika osula paljbu po nekome.
„Htio je ubiti mene i moje dijete,“ haman je vrištala na ulici.
Sa Melikom je vrlo teško komunicirati. Ipak, zbog nekih razloga povremeno je pristajala komunicirati sa mnom. I kad osjetim da bi i mene mogla proklinjati kao i druge, jednostvano prekinem komunikaciju i izbjegavam je i na ulici. Doduše, nikad se meni nije svetila. Kao da ima nekih razloga da me odvaja od drugih sa kojima je robijala. Naravno, trebala bi mi biti zahvalna jer sam se bar trudio pomoći joj. Ali, to se lahko zaboravi kao što su mi i drugi zaboravili zahvaliti se na tome. Mislim da me cijeni jer nisam u svojim osvrtima na Proces 83 iznio niti jedan detalj koji bi je mogao kompromitirati. Pretpostvaljam da i ona kako ja znam mnogo toga što nisam iznio u javnost. Pošto je bila vrlo omražena među familijama zbog njenog ljubavnog odnosa sa Alijom, uzvraćala je kletvama i uvredama. Ja sam, koliko toliko, imao razumijevanja za njen vrlo, vrlo buran i težak život.
„Odbijaš čuti istinu, Nedžade! Oni žele ubiti istinu! Ja sam ovdje preživjela golgotu Kerbele zbog istine! “ galamila je na mene kad je ne bih želio saslušati.
Iskreno, doživljavao sam to kao morbidne optužbe od kojih me je obuzimala jeza. Naravno, Melika je prigrlila šiizam i koristi šiitsku terminologiju kad govori o zločinu kojeg je počinio Jezid, sin Muavije, a nad sinovima hazreti Alije, odnosno unucima Poslanika Muhammeda, salallahu aljehi vesselam, Hasanom i Husejnom.
Nikad nisam osuđivao Aliju zbog njegovog brakolomstva. Mislim da je sa šerijatskog stanovišta postupio korektno. Bilo je to vrlo hrabro od njega da se vjenčao šerijatski sa njom. Valjda mu je kum bio Omer Behmen, a vjenčanje se odvilo negdje u Visokom. Vjenčao ga je Šaćir Ćerimagić, čuveni sarajevski ljekar, koji je također živio u braku sa dvije supruge. Uporedo, saosjećao sam sa Halida-hanumom. Bila je divna supruga i majka koja je odgajala djecu dok joj je muž bio na robiji. Imala je aristokratske manire i htjela je svoje manire prenijeti i na djecu. Kako koje od njih sam upoznavao, tako sam mislio da je Halida-hanuma i uspjela. I gle čuda, koliko su mi se svidjeli Lejla, Bakir i Sabina, toliko su mi bili odurni zetovi Jasko i Cober, a posebno snaha Seka. Ništa od islamijeta pri sebi nisu imali. Pripisivao sam to Alijinoj toleranciji, a ne Halidinom materinstvu.
Danas kad ozbiljno razmišljam o problemu vlasti sa strogo šerijatskog aspekta ne libim se čak ni familijarnu intimu ukalkulirati u odluke i događaje koji su proizlišli iz toga.
Kad mi je šaka dopao „Divan“ od Hafiza Širazija, i kad sam u njemu spoznao šta je pošast munafikluka, posebno među muslimanskim elitama, počeo sam ozbiljnije shvatati razloge mog distanciranja od SDA. A kad sam saznao razlog pisanja Divana, pao sam u intelektualni zanos/džezbu zbog koje i dan danas šućuram Svevišnjem da me je uputio na susret sa hafizom Halid ef. Hadžimulićem, od kojeg sam shvatio veličinu najvećeg djela kojeg je pisala ljudska ruka. Hafiz Širazi, kojeg je sva književna kritika svijeta (p)ostavila na kraljevskom tronu lirike uopće, motiv za pisanje ovog mističnog epa našao je u najvećoj političkoj drami islamske povijesti i civilizacije. Radi se o drami kad je Muavija, rodonačelnik dinastije Umejevića, odlučio da za svog nasljednika ostavi sina Jezida. Ta drama koju su preživjeli članovi Šure, Vijeća staraca, u momentu kad su se trebali izjašnjavati o toj odluci najbriljantnija je priča o ljudskoj borbi sa sobom kad preživljava strah od moćnika vladara, kao i strah od Boga da se ne ogriješi o istinu i pravdu. Kako se prenose usmene predaje Muavija je sazvao pobožne a mudre starce da se s njima konsultira po pitanju svoje namjere. Svi su ga starci pomno slušali i nijedan se nije javio za diskusiju.
„Zašto šutite?“ upitao ih je halifa Muavija.
Opet su šutili. Dok halifa nije prozvao najpobožnijeg među njima.
„Zašto ti šutiš?“ upitao ga je držeći pogled na njemu.
Starac opet nije direktno odgovorio na pitanje već se poslužio jednom arapskom mudrom poslovicom koja kaže da ako vladaru kažeš istinu „ode glava“, a ako ga slažeš ode duša u džehennem!
Ovu dramu preživljavam i sam dok ovo pišem. Prvo, poput Hafizovog stiha:“Ako sretneš drago lice, ostavi se cijelog dunjaluka…“ gledao sam i bio zaljubljen u Aliju. A potom, kako sam mu rahmet duši počeo predavati, sve više i sve češće se politički konfrontirao sa njegovim sinom Bakirom. Tako da sam danas, dok ovo pišem, možda najžešči i najubojitiji kritizer njegove politike. Možda će muftije i meni kao i hafizu Širaziju bacati fal da bi odlučili da li će mi klanjati dženazu?!
„Hadž, ti si mi prvi skrenuo pažnju da od Bakira ‘nema nikakva dobra’, pojadio sam se Mehmedaliji Hadžiću.
„Jesam, a ti si me tad osuđivao. Štitio si Bakira. Danas vidim da si se i sam uvjerio u to što sam ti tad rekao!“ smješkao se Mehmedalija.
Hadžič je dugo godina bio „Preporodu“ i smatra se starim prijateljem sa Alijom. Jedan je od rijetkih čitalaca „Islamske dekleracije“ dok je bila u nastajanju. On je rukopis te knjige ilegalno iznio iz Jugoslavije i odnio u Tursku gdje ju je predao islamsitičkim krugovima okupljenim oko Nedžmetina Erbakana.
Poznavao je braću Behmene, Rešada Kadića, a najprisnije odnose je imao sa Husejnom Đozom. Iz tih dana poznaje i Rusmira Mahmutćehajića i druži se s njim i danas.
„Rekao sam da su nas izdali stari Mladi muslimani, ali ne mogu vjerovati da nas je Alija izdao,“ odhukivao sam.
„Nije vas izdao Alija, već vi niste bili dovoljno budni pa su vam ‘ukrali stranku’, kako kaže Džemo,“ uporno se smjehuljio pun zadovoljstva što sam mu dao za pravo.
„Kako misliš da nas nije izdao Alija?“ priupitao sam ga.
Mehmedalija me je uputio na intervju koji je Alija dao Ozrenu Kebi u formi „101 pitanje“ koji je objavljen u Startu u posljednjoj godini njegovog života.
Sjetio sam se tog intervjua koji je imao snažan eho, posebno zbog lakonskog odgovora gdje je ustvrdio da mu je Sidran draži od Džeme. Imao sam sa Džemom na stotine diskusija o Alijinoj politici i njihovom odnosu u kojima bi Džemo odhuknuo:“I opet mu je Sidran draži od mene!“
To ga je, ljudski, očito boljelo. Jer njemu nikad Sidran ne bi mogao biti draži od Alije! Tako, dok smo bili u Istanbulu na nekoj konferenciji o Balkanu i uživali u prelijepom hotelu Ciran na Dolma Bahčeu, kad me je nazvao Bakir i pitao za Džemu.
„Baba bi vas želio vidjeti“, rekao je.
Mislim da je Džemo zasuzio kad sam mu rekao da je zvao Bakir. Vjerovao je da Alija živi posljednje sahate svog života. Tako je već sutra odletio za Sarajevo, a ja sam produljio još dva dana.
„Halalili smo se kao braća. I ja sam njemu halalio. Ali, bez obzira na naše privatne odnose, on je politički bio bliži njima, nego nama,“ ljutio bi se Džemo kad bi se prisjetio tih vremena.
„Eto, kako im je mogao prepustiti stranku? Kako?“ nije se mogao načuditi.
„Obračunat ću se ja sa tim njegovim zabludama u svojim memoarima, ako Bog da,“ prijetio bi Džemo kivan zbog politike koju je vodila SDA, poslije Alijine smrti.
A ja sam bio oportunist, uvijek sam nalazio razumijevanje za Alijine stavove.
Stoga se nisam smirio dok nisam našao intervju kojeg je Alija dao Ozrenu Kebi.
„Kako sam ovo mogao previdjeti?!“ čudio sam se sam sebi kad sam čitao intervju.
U tom intervjuu 73. pitanje je glasilo: „Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?“
„Da to ne čini!“ bio je eskplicitan Alija.
„Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu,“ iskazao je nadu da ni nakon njegove smrti tako što mu neće naum pasti.
Mehmedalija Hadžić je prevodilac knjige o Omeru ibn Abdul Azizu, jednom od unuka Omera Hataba, koji je bio halifa svega tri-četiri godine. Bio je kicoš u mladosti, a potom se preobrazio u vrlo skomnog , darežljivog i pravednog čovjeka da se period njegove vladavine smatra protopitom islamske vlasti i države. On je na svršetku hutbe prakticirao učiti ajet u kojem su iskazane tri naredbe i tri zabrane muslimanima. Prva naredba je pravda! Tako da se i taj ajet smatra fundamentalnim pricipom na kojem treba da počiva islamska vlast.
Kad smo kao mladi studenti čitali, bolje reči gutali tekstove koje je Hadžić feljtonizirao u Preporodu, bli smo zaneseni savršenim poimanjem islamske vlasti. To su bile ujedno i moje prve lekcije iz političkog islama.
U isto vrijeme smo čitali kultnu knjigu „Allah je velik“ od Esad Beja. Evo moje jedne zabilješke iz te knjige: „Da se halifa svrgne sa prijestolja dovoljna je jedna izreka mudrih, to jest uleme. I uistinu bio je običaj da se, sve do najnovijeg doba, svako zbacivanje halife poprati sudskom izrekom uleme, to jest fetvom. Pomoću priznanja izbornog principa i mogućnosti da se svaki halifa može svrgnuti, islam je uspio da doživotno ujedini apsolutnu teokratsku diktaturu sa širokom republikanskom demokratijom. Svakako da je to bio samo princip koje su političke prilike često odbacivale. Ali je značajno primjetiti da je upravo islam, bar u teoriji, našao sretnu sintezu „čvrste ruke“ i demokratije.“
Stoga mi je Mehmedalija skinuo kamen sa srca kad me je uputio na intervju u kojem Alija ne preporučuje Bakira za svog političkog nasljednika. Hvala ti Bože da mogu reći da Alija nije Muavija!
A da li je Bakir Jezid? Odgovor može biti kratak, ali obrazloženje će biti veoma dugo. Ako kažem da nije, moram obrazložiti i naći hiljadu isprika zbog čega se morao nametnuti i preuzeti SDA. A, ako kažem da jeste, onda moram kazati ko je stvarno Bakir Izetbegović.
Pa ko je taj čovjek?
5.
„Dobar dan,“ pozdravio je Timu visok i plav mladić, lijepih crta lica, držeći sako okačen o kažiprst na ramenu, dok smo čekali u holu suda.
„Dobar dan,“ odgovori stidljivo Tima.
Mi, familije osuđenika, skupljali smo se u grupicama, šaputali i iščekivali da se otvore vrata sudnice. Samo je Tima, Džemina supruga, nosila mahramu na glavi.
„Ko je ovo?“ šaputala mi je Tima dok mi se primakla do ramena.
„Bakir Alijin,“ odgovorio sam joj.
„Kako se ovo pozdravlja, moj Nedžade?!“ čudila se Tima.
Tima je rođena Bužimka. Mlada, lijepa i korpulentna privlačila je pažnju sa svojom mahramom na glavi. Znao sam joj grimase lica kad se srdi, smije ili tuguje. Bio sam joj jedini zaštitnik od kad su Džemu uhapsili. Tad sam vidio na njenom licu razočarenje prouzrokovano duhovnim bolom da ju je Bakir tako pozdravio. Ni ja do tada nisam primijetio drastičnu razliku između nas naivnih provincijskih muslimana i urbanih sarajevskih. Meni nisu smetali Bakirovi pozdravi sa „vozdra“, „šta ima“ , dok je eskivirao pozdraviti me sa selamom, dok nisam vidio koliko je to povrijedilo Timin muslimanski a krajiški ponos.
Kasnije će Bakir u jednom intervjuu priznati da se u to vrijeme dok mu je babo bio u zatvoru alkoholizirao i da je prestao piti alkohol 1985. godine. Kao kroz maglu sjećam se njegovih ispovjedi kako su ga djeca u školi zadirkivala što je oca zvao baba, ali nisam zapamtio baš puno detalja iz njegove mladosti.
Tek kad sam gradio džamiju na Pajama postao sam prisniji s Bakirom. Bio projektant te džamije. Često je dolazio na gradilište i nadgledao radove. Sa njim bi dolazila kćerkica Jasmina.
„Tata, tata,“odzvanjao je dječiji glas njegove kćerkice u džamiji.
To je bilo sve što je bilo ostalo iz vremena Bakirovog džahilijeta, kako se u islamu tretira pred islasmki period. Inače, Bakir je bio gorljiv vjernik. Klanjao je skrušeno i prisebno.
To naše prijateljstvo nije bilo zahtjevno. Tek mi je jednom svratio u kuću zbog presnimavanja nekih kaseta za Adila Zulfikarpašića. Bili smo relaksirani i nikad nije bilo nesporazuma između nas.
A u pozadini života tog naizgled mirnog i prisebnog čovjeka odvijala se prava familijarna bura. Samo veliki Tolstoj je uspio izreći misao koja bi se odnosila i na familiju Izetbegovića da su “sve sretne familije nalik jedna na drugu, a da je svaka nesretna, nesretna je na svoj način.“
Halida-hanuma, nek Svevišnji ovu uzgoritu hanumu uzdigne na prestižno mjesto u džennetu, već je bila dobro narušenog psihičkog zdravlja. Haman da je bila u fokusu pažnje gradskih muslimanskih krugova nakon što su svi sužnji iz Procesa ‘83 pušteni na slobodu. Jer, dok je bila sama, a Alija u zatvoru, Halida-hanuma se jadala konama na svoju tešku sudbinu. Kao ponosna i uzgorita hanuma nije trpjela sažaljenje. Hvalila se kako je voljela i Aliju i Bakira. Možda sina više nego muža.
Brakolomstvo za ženu najveća je nesreća koja je može zadesiti na dunjaluku, posebno za muslimanku Halidinog kova.
Pričali su ljudi, kao što je pričao i Mehmedalija Hadžić, da su u Aliji i Halidi vidjeli savršeni muslimanski par koji je mamio uzdahe dok bi šetali ulicom Ferhadija.
Šta se desilo? Kad se desilo? Gdje je krenulo po zlu u familiji Izetbegović? Kad je riječ o Alijinom nevjerstvu sa Melikom Salihbegović Bosnevi, mnoge činjenice su obznanjene. Njih dvoje su se upoznali početkom osamdesetih kad se Melika kao vrlo afirmisana pjesnikinja i intelektualka naglo preobratila i vratila islamu. Do data je živjela u braku sa nemuslimanom Ivom Kneževićem. Svi koji pamte Meliku sa studija, a posebno kao kulturnog djelatnika, pričaju o njoj kao fatalnoj ljepotici. Kako su tvrdili Alijini prijatelji njih dvoje su počeli surađivati kao intelektualci sa ciljem da pišu i objavljuju svoja djela u emigraciji. Tako je ona lektorirala Alijinu knjigu „Islam između Istoka i Zapada“ i tad je kontaktirala i sa Mehmdalijom Hadžićem.
„Čuvaj je se, ona je sad ranjena lavica,“ savjetovao je Rešad Mehmedaliju kad ga je jednog petka posjetila u kancelarijama „Preporoda“.
„Mehmedalija, imate pogrešno mišljenje o Aliji,“ „rikala je ranjena lavica“ nakon što se razišla sa Alijom.
Nije se libila govoriti o njihovoj intimi kazujući kako ju je povrijedio. Pravdala se kako ona i nije formalno preuzela Aliju od Halide. Jer, u to vrijeme je živio sam kao podstanar. A šta je to prouzročilo da Alija bude istjeran iz stana i da Halida živi sama? Kako tvrde sarajevske hanume, dojučeršanje Halidine vjerne druge, nemir u familiju Izetbegović je unijela snaha Sebija, zvana Seka, Građević.
U dva intervjua koje su kao „ predsjednički bračni par“ Bakir i Sebija dali medijima osvrnuli su se i na svoju mladost, odnosno poznanstvo. Sebija je bila suzdržana i nije su opće očitovala kako i gdje je upoznala Bakira, dok je Bakir ispričao vrlo simpatčnu nonšolantnu pravu mladalačku priču. Navodno je Bakir sreo Sebiju u šetnji na korzu, valjda negdje od Titove ulice do današnje Ferhadije, i upitao da li bi napustila svoju drugaricu i prošetala sa njim. Sebija je pristala i od tada se više nisu razdvajali u životu. Svemu tome Bakir je dodao sekvencu kako je Alija isprosio snahu. To je , navodno bilo tako dirljivo i emotivno da su se žene raspalakale.
Ali, Bakirovi drugovi poznaju Bakira dok je pio u „Olomanki“ ili „Liscu“. Navodno se bio zaljubio u jednu djevojku koja ga je prevarila sa sinom čuvenog komunističkog direktora. Tad je bio razočaran i depresivan.
Priče iza sarajevskih kanata su najpouzdanije. Sarajevske hanume su toliko visprene u ogovaranju da im je Udba mogla pozavidjeti. Vrlo lucidno su razabirale tračeve. Haman da nisu htjele svašta ni o svakome tračati. Samo provjerena ekskluziva se mogla pričati iz kanata. Trebalo je zaslužiti pa biti predmetom jordamli sarajevskih hanuma u tračevima uz kahvu na avliji iz specijalno zahreženih kanata. One su odvajkada znale i pamtile da zidovi imaju uši. Jedan od ekskluzivnih tračeva bio je i ženidba Halidinog sina jedinca sa „njakom nepoznatom Crnogorkom“. Pošto je zbog Udbe, to su hanume odlično znale, nad familijom Izetbegović bila fama tajnovitosti sve ih je šokirala vijest da je Halida dobila snahu i da uopće nije oduševljena s njom. I istraga je krenula… Saznalo se da je Bakir upoznao Sebiju dok je bio na vojnom odsustvu i da je u to vrijeme bio sklon opijanju. Sumnjivo im je bilo da im je kum bio Srbin, pa su se čak izvlačile crne slutnje da je Bakira „ulovila“ neka opaka Crnogorka dok je bio na vojnom odsustvu . Kad se saznalo da je Halidina snaha još kćerka oficira JNA, sarajevske hanume su zanijemile. Tako je njen nam, kojeg je Halida- hanuma nosila zbog toga što potječe od vrlo ugledne porodice Repovac, bio srozan.
Uopće im nije bilo zanimljivo da se Sebijina sestra udala za sina drugog uglednog muslimana Atifa Purivatre Mirsad zvanog Miro. Jer, Purivatra je bio svakako komunista i takva familija im je i bastala.
Od svega je tačno jedno; Bakirov punac jeste bio major JNA iz okoline Podgorice, i na nagovor Atifa Purivatre i Šefkije Čekića pristupio je Armiji BiH.
Mediji su po ovom pitanju bili relativno korektni prema Aliji. Koliko god bili opaki njegovi kritizeri , nisu mu puno čeprkali po ovoj intimi. Pojavio se jedan volšeban tekst u Slobodnoj Bosni, a nakon Alijine smrti, o tome kako je Alija ljubovao s nekoliko žena. Nažalost neistiniti navodi tog tekste preneseni su i u New York Timesu. Ali sjećam se da sam negdje u ljeto dvededeset i prve ugledao Pećanina u Morića hanu dok razgovara sa Melikom. Užasnuo sam se pri pomisli da će objaviti to kao senzacionalnu priču o njenom braku sa Alijom. Nije to uradio, a znao je za to. Tako da Alija nije imao političkih reperkusija zbog svojih tajnih ljubavnih veza koje bi uzdrmale svakog političara na zapadu, a vala i na islamskom istoku.
5.
Tek kad je Slobodna Bosna, bilo je to koju godinu poslije rata, objavila intervju sa Muratom Šabanovićem u kojem je on eskplictno tvrdio da ga je Bakir Izetbegović bio poslao da ubije Meliku Salihbegović, pomislio sam da će Melika progovoriti. Navodno je Muratu bilo rečeno da na toj adresi živi engleski špijun kojeg terba likvidirati. Kad je Murat u stanu zatekao ženu, gdje je očigledno očekivao muškarca kao „engleskog špijuna“ , predomislio se jer je mislio da je sve bila njegova greška. Još, kako stoji u inetrvjuu, kad je pokrivena žena počela učiti dove dok su je vodili na strijeljanje, Murat se definitvno pokajao i oslobodio žrtvu.
Bilo je to 1992. godine. Od tada se za nju nije čulo dok se nije vratila iz Irana. Tamo se bila ponovo udala za Iranca, pa je, navodno protjerana pod istom sumnjom da je engleski špijun, te je jedno vrijeme sa mužem živjela u hotelu jer nije imala stana itd. U javnosti, posebno na NTV 99, nastupala je vrlo kritički kako su joj uzurpirana ljudska pa i imovinska prava.
Danas Murat živi negdje u Švrakinu selu. Na grilu gdje se prodaju pečene kokoši bila je pobodena SDA zastava tokom izborne kampanje. Koliko znam Šabanović je saslušavan u Tužilaštvu nakon ovog intervjua ali ovaj slučaj nije imao nikakve pravne reperkusije ni po Murata ni po Bakira.
Da li je zaista moguće da se Bakir bio upustio u ovakvu opaku igru? Eksplicite odbijam takvu mogućnost! Prije bih osumnjičio Omera Behmena za takvu rabotu, ali ni za to nemam niti jednu jedinu informaciju. Tako da se sve treba pripisati Muratu kojeg zna cijela Bosna da je sklon (ne)učiniti i izreći spektakulrane prevare.
Ipak, ovo nikako Murat sam nije mogao izmisliti. Ili se stvarno radilo o pokušaju ubistva Melike, kao engleskog špijuna, ili se radilo o nekim porukama udbaškog podzemlja koje se vrlo aktivno i vrlo često politički obračunavalo sa Alijom preko ovih novina. Naravno, duga sjenka Udbe nad Slobodnom Bosnom bio je Munir Alibabić Munja. Doduše, ruku na srce, Munja u svojim opširnim paranoičnim vizijama kako je Alija bio u kandžama KOS-a, nikad nije iznio neku informaciju kojom bi povrijedio njegovu intimu i privatnost. Ali, u čaršiji su se neki bivši Udbaši hvalili kako su prisluškivali razgovore, čak i da posjeduju audio snimke razgovora Alije i Melike. Da li je, onda, moguće da su ti udbaši takve snimke puštali na telefon nakon anonimnog poziva Halida- hanumi? Da, zaista se pričalo kako je Halida- hanuma imala napade šizofrenije i da se žalila kako ju je zivkala Melika i prijetila joj. Čak se to uzimalo kao dokaz da je Melika bila provokator i da je ona ocinkala Alijinu grupu Udbi. Znam i to sam uvijek prešućivao da je Melika uoči samog hapšenja imala kontakte u formi šetnje, pa i ručka na ribnjaku, sa budućim šefom istrage u DB-u Amirom Salihagićem.
Bilo kako bilo, neko je sigurno okretao telefon i na koji se javljala Halida-hanuma i čula Melikin glas zbog čega bi dobivala nervni slom.
Zamislite sada, koliko je muslimanskih familija bilo maltretirano na ovakav način. Udba je gospodarila njihovim intimama. Imala je pristupa njihovim telefonskim razgovorima, a i uhodila ih je na sijelima. Muslimani su stidni ljudi. Drže do javnog morala. Par hiljada mladića i djevojaka prošlo je kroz udbaške kancelarije, prinudni rad, pa čak i zatvore. Šta ako su neki bili seksualno nastrani, neki preljubnici, neki imali druge poroke i mahane koje je čaršija osuđivala ?! Takva otkrića bila su poslastica za iživljavanje udbaša nad nezaštićenim muslimanskim familijama. To vrlo dobro ilustira slučaj Budžonija, brata Meše Selimovića, koji je odreda uhodio i napastovao lijepe djevojke po Tuzli. Navodno je imao album te se hvalio kolekcijom napastovanih djevojaka. To ga je „došlo glave“ jer je neko prepoznao nekoga iz svoje familije pa ga ocinkao Cvetinu Mijatoviću i ovaj ga zbog toga poslao na robiju.
Sve su to znale (mlado) muslimanske familije i zbog toga im je slučaj Melike, kojeg je očito Halida- hanuma prijavila u jadanju nekoj koni, bio vrlo uvjerljiv. Tako da je na Meliku bačena teška anatema uoči hapšenja Alijine grupe. Tek kad se i našla na optuženičkoj klupi skupa sa Alijom, djelimično je skinuta sumnja i anatema sa nje, ali nikad više nije prihvaćena među muslimanske sarajevske porodice.
Tako da intervju Murata Šabanovića nije bio uopće bezazlena priča. Najlakše bi je bilo zatvoriti sa zafrkancijom “Šabane, Murate, sreće si kurate“, ali ostaje pitanje šta će Murat u Melikinom stanu. On je spomenuo samo Bakirovo ime. Zašto? A koji bi to, eventualno, mogao biti Bakirov motiv da pošalje Murata da ubije Meliku? Možda, zaista možda, da se osveti zbog zuluma koji (ni)je učinila njegovoj majci! Toliko je bar Udba znala (pro)cjeniti motive. Ko god da je iskonstruisao ovu priču, ona je bila poruka Bakiru Izetbegoviću. Vjerovatno zato što je Bakir paktirao sa Udbašima! Ja bar u to nemam nikakve sumnje!
Danas Melika živi u Sarajevu, u luksuznom stanu u blizi Ferhadija džamije i slobodno šeta gradom.
Halida-nahuma, rahmet joj duši, nakon duboke starosti pa i teške bolesti, presila je na Ahiret. Mezar joj je na Alifakovcu odkale se pruža vrlo lijep pogled na stari dio Sarajeva kuda je sretna i nesretna šetala sa svojim voljenim Alijom.
Mediji, prvo FTV, a potom i TV Alfa, prikazali su nekakav video uradak sa humanitarne aktivnosti Halida-hanume u Turskoj. Javnost nije odobravala takav postupak medija, a džematski svijet je sa gnušanjem to kritizirao i odbacivao kao montažu.
Bakir, osim u tom slučaju, kad je osudio tu medijsku harangu na njega, rijetko spominje majku. U prvi plan je izbila njegova supruga Sebija poznata kao Seka, danas direktorica Vojne bolnice u Sarajevu, zbog njenih karijerističkih ambicija. Sve češće i sve glasnije je kuloari spominju kao najmoćniju Bošnjakinju jer ima toliki utjecaj na svog muža da naprosto dirigira kadrovskom politikom u SDA-u.
Po biografiji, moći i poziciji trebala bi biti bošnjačka Evita Peron,a po tračevima u sarajevskim mahalama, koje nisu zaboravile Halida-hanumu, sličnija je drugoj sultaniji Sulejmana Veličanstvenog, Roksandi, naturaliziranoj Ukrajinki, koja je predjenula ime u Hurem. Ona je, prema vrlo provjerenim mahalskim informacijama, unijela nemir u harmonični dom Izetbegovića, da bi kao snaha izazvala konflikte i cijepanje familije, a danas maestralno spletkarila u samom političkom vrhu nacije. Iako više nema tako visprenih i inteligentnih, a besposlenih sarajevskih hanuma, još uvijek je trač o Alijinoj snahi Seki jednako interesantan ženama iza mahalskih kanata kao i serija o Sulejmanu Veličanstvenom, odnosno njegovoj Hurem.
Zašto da se pred čitaocima pozivam na sarajevske mahalske priče? Trebam biti pošten, a Boga mi više hrabar, i sam se očitovati šta ja mislim o toj osobi. Haman da Sebiju i ne poznajem. Imao sam vrlo rijetke kontakte s njom. Tek bi se pozdravili na ulici dok je šetala sa Bakirom. Po njenoj ljubaznosti prilikom pozdrava nikad ne bih primijetio da ima animozitet prema meni. A znao sam i u to sam se uvjerio da prezire nas provicijalce koji se upinjemo kroz medije da se nešto naša riječ pika, posebno kad je bila u pitanju politika njenog svekra Alije Izetbegovića. Smatrali smo kako ima kompleks što se njena sestra kao supruga Mirsada Mire Purivatre, može družiti sa svjetskim džet-setom, a ona se mora iftarivati i družiti sa provincijalcima. Imala je tipičnu malograđansku svijest da su joj dragi seljački glasovi , a prezirala privincijalce koji donose te glasove da bi njen svekar, a potom i muž stolovali u Sarajevu. Tako je to od vajkada bilo da su malograđanima bili dragi seljački pokloni pekmez, kajmak i pršuta, ali su se stidjeli njihovih opanaka i suknenih gunjeva.
Možda će se moji pogledi nekim učiniti mizogeničnim, ali koliko god islamska tradicija upozoravala da se čuvamo ženskog šera, posebno u vlasti, lik sultanije Hurem je dominantan na muslimanskim dvorovima, pa i kod suvremenih vlastodržaca. Islamska tradicija opominje kako su Israelićani kao narod stradali zbog ginekokratije!
Moje problematiziranje Sebije kao osobe, na ovakav način, ima za cilj problematiziranja izvorišta bošnjačke političke moći. Bože, ako smo nekad lomili koplja oko neke odluke ili političkog poteza , te se sikirali pri pomisli šta će na to reći neki intelektulac i utjecajan čovjek, zar da se danas koplja bošnjačke politike lome oko toga koga „gotivi“ Seka, i sa čijom se suprogom ona druži?!
Zar to nije brutalna banalizacija Alije personalno i njegove ideje generalno?! Zar to ne zaslužuje svako moguće seciranje i istraživanje? Zar Bošnjaci nisu pred dramatičnim izborom: demokratija ili dinastija! Ili je sve već gotovo. Jer je tronom novog Pijemonta bošnjaštva ovladala Crnogorka Sebija Seka Građević!
/Izvod iz knjige „Sarajevski Armagedon“, autora Nedžada Latića, Sarajevo 2014/
(TBT)
