Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U jednoj svojoj nedavno objavljenoj kolumni Ibrahim Kalin, oficijelni portparol i savjetnik turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, problematizirao je utjecaj francuskog filozofa i književnika Voltairea na islamsku, posebice na osmansku inteligenciju, te njegov odnos prema islamu, da bi svoj ogled poentirao zaključkom da islamskom svijetu nije (bio) potreban Voltaire, jer islam nije imao inkviziju, pa čak ni nešto slično tome itd.
Priznali to sebi muslimani, ili ne…
Ovakav jednostran i kompilatorsko-populistički pristup jednog islamskog intelektualca, tim prije što zvanični dvorski mislilac, nije samo ciničan, već i hipokritičan i netačan.
Čitajući Kalina razuman čovjek se sigurno pita zar se neki intelektualac iz Turske danas smije i ima obraza oglašavati kad je u pitanju sloboda mišljenja i govora, dok je u ovoj zemlji, opravdano ili ne (?!), utamničeno desetine, a po nekim i stotine intelektualaca i novinara?!
Potom, zar zaista islam kroz svoju povijest ne poznaje ništa slično kršćanskoj inkviziciji, ako je i laiku jasno da je borba za vlast u islamskoj povijesti jedan od najkrvavijih i ako islam od uspostvaljanja prvih dinastija prije jednog milenija, do crnih diktatura koje su bile uspostavljene u prošlom stoljeću diljem islamskog svijeta?! Nadasve, pojava ISIL-a i to u 21. stoljeću, dakle nakon desetak stoljeća od srednjovjekovne kršćanske inkvizicije, ne demantira Kalinovo populističko mišljenje da islam takvo što ne poznaje. Čak su ISIL, kao terorističku organizaciju, povezivali sa Asasidima, klanom u vrijeme dinastije Ismailita, koji su prije desetak stoljeća na isti način i isto tako svirepo kao ISIL, ubijali svoje političke protivnike. Tako da su se bili spremili ubiti unuka Chinggis Khana i nakon što im nije pošlo za rukom, ovaj je njih iskorijenio.
Nije samo geografska koincidenicja djelovanja ISIL-a i Asisida potakala maštu analitičara da kompariraju ova dva terorističko-islamska pokreta, već i metodoligija i fanatizam uz koji su činili svoja zvjerstva.
E sad, većina muslimana vjeruje da je ISIL proizvod zavjereničkih tajnih centara moći, poput Mosada i CIA-e, te se time muslimani žele distancirati od terorizma. Ali, ako svjetski centri moći mogu postavljati vlade, potom stvarati i ovakve militantne organizacije, zar isti centri moći nisu kadri kreirati islamsko mišljenje i nametati ga preko odabranih, pa čak i drilovanih islamskih učenjaka?! To muslimani, bili koje od sedamdesetak frakcija koliko ih se broji u islamskom svijetu, nerado priznaju. Priznali to sebi muslimani ili ne, oni danas nemaju iskrenog, požrtvovanog i harizmatičnog mislioca koji bi bio i sjena Voltaireu. A kakav je to on bio?
On se, kako je bar opisan u Wikipediji, cinično rugao čitavoj Evropi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova, nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Éerasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je, ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: “Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti”.
Da priča potraje…
Naravno da je ovo priprost opis ovog evropsko-kršćanskog genija, ali i ovih par redaka o njemu je dovoljno za muslimane da se upitaju postoji li, odnosno da li je unazad jednog stoljeća postojao sličan islamski mislilac. Ne, nije postojao, a danas i ako postoji ne živi na islamskog istoku jer sa takvim pogledom na svijet na bi mogao sačuvati živu glavu na ramenu. Umjesto ovakvih intelektualaca islamskim svijetom se prolamaju govori o islamu i muslimanima islamskih vladara. Bar tri vladara su dominantna u svojim javnim istupima, a to su Muhamed Bin Salman, saudijski prestolonasljednik, ajatulah Ali Khamenei, iranski vrhovni vjerski poglavar i Recep Tayyip Erdogan, turski predsjednik. Ako i zanemarimo personalni animozitet i mržnju između ove trojice lidera, što se može uzeti i kao iskaz općeg sektaškog animoziteta i sukoba među muslimanima koji traje stoljećima, oni svakodnevno iznose svoje vizije islama i islamskog društva. Iako su njihove države, hvala Allahu, slobodne i oni vladari slobodnih (islamskih) nacija, njihovi zatvori su puni, a njihovi režimi drže svjetske rekorde po broju pogubljenja na giljotinama.
Taman posla da su ljudska prava (muslimana) jedini problem kod ovih nacija. Problemi su mnogo dublji čega su i sami svjesni te stoga uporno zagovaraju i sprovode nekakve reforme. To je najočitiji pokazatelj koliko je kriza društva, u sve tri ove države i nacije, duboka i složena. Možda je nadobudni Bin Salman najodvažniji u reformskim zahvatima, što znači da je selefitičko jednoumlje učinilo saudisjko društvo sklerotičnim u toj mjeri da se, bez obzira na enormno bogatstvo kojim ova zemlja raspolaže, nije više u stanju razvijati i napredovati. I opet, da paradoks bude potpun, ovo nije osobna spoznaja nadobudnog princa koliko spoznaja njegovih mentora, prije svega Amerike, koja zbog sopstvenih interesa spašava saudijsko društvo iz teške dekadence.
Erdoganove islamističke reforme su kozmetičke naravi sa hodžinskim diskursom, da li je ajran ili rakija nacionalno piće Turaka, i služe samo kao ideološko „gorivo“ za panislamsitički populizam njegovog režima, kao i njegovom imidžu nacional-islamiste.
Dok vladari govore u ime islama, nema govora da će u islamskom svijetu, ako je i rođen, dobiti priliku da govori ili piše jedan islamski Voltaire.
Tako je već stoljećima…I pravo je čudo da islam ima uopće simpatizere sa ovakvim režimima i vladarima koji su krvoločni jedni prema drugima, a izgubili su desetak ratova zaredom samo protiv Izraela! Nakon imperijalističkih revolucija niti jedna islamska zemlja se nije uspjela osloboditi svoje, kao ni tuđe čizme ako je zagazila u nju.
I pored tako depresivnog stanja u islamskom svijetu, Božija je mu'džiza/čudo, da su se simpatije prema islamu ipak povećavale. Tako se, ipak, na isIam gleda kao religiju u usponu, kako i koliko zbog biološkog potencijala islamskih naroda, ništa manje i zbog mnogobrojnih konvertita.
Najpoznatiji i najveći konvertit u islamu bio je Muhammed Ali. Vrijeme u kojem se on pojavio bilo je vrijeme mraka za stotine miliona muslimana koji su živjeli okruženi oceanima islamofobičnih ideologija. On im je vratio vjeru u dostojanstvo kao nijedan vladar, i omilio islam kao nijedan islamski učenjak.
Ovih dana na svjetsku scenu stupio je Muhammed Salah, vjerovatno najbolji nogometaš današnjice. Pored dva idola nogometnog svijeta Messija i Ronalda ovaj skromni mladić je zablistao u srcu Engleske, koliko svojim golgeterskim talentom još više svojim karakterom i harizmom. Tako da se pored nogometne čarolije koju je priredio desilo i čudo; dok se ovaj musliman klanjao na travnjaku svome Gospodaru, Allahu, dželle šanuhu, koji ga je obdario ovim talentom, njemu se „klanjao“ cijeli stadion, i to uz pjesmu u kojoj mu navijači iskazuju ljubav kao muslimanu!
Isto tako se može reći da u vrijeme plime islamofobije, čiji talasi zapljuskuju Evropu sa svih strana, uprkos islamofobima jedan musliman postaje najomiljenija persona ovog kontinenta!
Treba li rezimirati i poentirati šta sa ovom pričom? Ne treba, već Bože da potraje… Dok se ne pojavi islamski Voltaire koji će govoriti o islamu na način kako Salah igra fudbal!
(TBT)
