Iako su domaći mediji uglavnom u prvi plan izvještaja o Macronovoj posjeti Bijeloj kući stavljali fraze o francusko-američkom prijateljstvu i to što je Trump skidao perut sa Macronovog sakoa, glavni rezultat ove posjete jeste Macronova konstatacija da je “potreban novi sporazum sa Iranom”. U prijevodu, aktuelni iranski nuklearni sporazum ne valja, a Trump je u pravu kada ga kritizira.
Sporna četiri stuba
Macron je istakao “četiri stuba” onoga što bi trebalo da predstavlja budući ,,veliki sporazum” sa Iranom koji bi zamijenio onaj Obamin iz 2015. To su denuklearizacija u kratkoročnom periodu, denuklearizacija u dugoročnom periodu, obustavljanje razvoja balističkih raketa i – vjerovatno najproblematičnije -obuzdavanje regionalnog utjecaja Teherana na Bliskom istoku, pri čemu je Macron podvukao da je ,,Sirija dio četvrtog stuba”.
– To je jedini način da sačuvamo suverenitet regiona i obezbijedimo mir na duge staze. U suprotnom, sigurno ćemo morati da se vratimo u region zbog novih terorističkih grupa – objasnio je Macron, dok ga je Trump tapšao po ramenu.
Iako jedan dio zapadnih medija ovo tumači kao uspjeh Macrona da ubijedi Trumpa da ostane pri JCPOA uz usvajanje određenih korekcija, daleko je realnije da je Macron od Trumpa dobio zadatak da pričom o “potrebi proširenja sporazuma” Evropljanima zasladi gorku pilulu američkog narativa o potrebi odbacivanja starog nuklearnog sporazuma.
Tako se, u stilu podjele uloga na dobrog i lošeg policajca, umjesto Trumpovih prijetnji jednostranim povlačenjem iz nuklearnog sporazuma, sada čuje Macronovo pozivanje na ,,proširenje sporazuma”, koje u suštini vodi ka istom: deplasiranju aktuelnog sporazuma i podvrgavanju Irana novim zahtjevima. Uzgred, ukoliko Islamska Republika odbije “proširenje sporazuma”, SAD dobijaju pun legitimitet za jednostrano povlačenje iz njega i nastavak ofanzivnih pritisaka protiv Teherana.
Buđenje agresivnog refleksa
Nema sumnje da je Iran sve veći geopolitički problem za Washington. Od eliminacije Sadama Huseina kojom je dominacija sunita u Iraku okončana, neuspjele intervencije Izraela u Libanu 2006. i građanskih ratova koji su izazvali anarhiju u Siriji i Jemenu, Teheran je preko razbacanog šiitskog faktora postao izrazito utjecajan širom Bliskog istoka i sada prijeti da preko “šiitskog koridora” izbije na Mediteran i opkoli dva glavna američka saveznika u regionu – Izrael i Saudijsku Arabiju.
Ovo opkoljavanje nije puka apstrakcija kada se ima u vidu da se Hezbolah, ta izrazito borbeno sposobna i respektabilno naoružana šiitska paravojska, ukopava u Siriji i Libanu, a Iran gomila sve sofistikovanije balističke rakete sve većeg dometa. Konačno, ogromne rezerve nafte i gasa koje posjeduje Iran čine ga značajnim igračem i na globalnom tržištu energenata. U odsustvu direktnog (najvjerovatnije vojnog) suzbijanja Irana, on će u narednim decenijama postati neprikosnoveni regionalni hegemon, čvrsto integriran u rusko-kineske evroazijske projekte.
Sve ovo u Washingtonu budi agresivni refleks obračunavanja sa Iranom, što je postalo posebno izraženo u sastavu Trumpove administracije. Kadrovski odabiri Donalda Trumpa možda uvjerljivije od bilo čega drugog nagovještavaju da bi Amerika zaista mogla zaratiti sa Iranom.
Američki predsjednik je sa funkcije državnog sekretara uklonio Rexa Tillersona, koji vjeruje da bi SAD trebalo da se drže slova JCPOA dokle god ga i Iran poštuje, i na njegovo mjesto je stavio Mikea Pompea, oštrog kritičara iranskog nuklearnog sporazuma koji Iran naziva ,,ubitačnom imperijom” na čije je bombardiiranje (i to sa 2.000 vazdušnih napada) pozivao još 2014.
Devet dana potom, Trump je uklonio još jednog funkcionera koji je smatrao da SAD ne bi trebalo da se povlače iz nuklearnog sporazuma – savjetnika za nacionalnu sigurnost H.R. McMastera. Na njegovo mjesto je doveo Johna Boltona, super-jastreba pored kog čak i McCain deluje oprezno i čiji je, izgleda, omiljeni hobi predlaganje rata protiv Irana.
Potpredsjednik SAD Mike Pence je Iran ocijenio ,,vodećim državnim sponzorom terorizma”, dok je ambasadorica SAD-a pri UN Nikki Haley (koju je također postavio Trump) eho svih ovih izjava. Praktično jedini oponent politici zaoštravanja sa Iranom je ministar odbrane James ,,Bijesni pas” Mattis. Ovaj Trumpov ,,ratni kabinet” – kako ga naziva Patrick Bucannan – je, uz jasnu namjeru da se sruši postignuti nuklearni sporazum, drugi pouzdan pokazatelj da se u Washingtonu priprema ratni scenario protiv Irana.
Treći pokazatelj je Trumpov odabir regionalnih saveznika. Pored Izraela, to je Saudijska Arabija, tačnije mladi saudijski princ Mohamed bin Salman čiji je prijezir prema Iranu, koji poredi sa Trećim rajhom, uveliko poznat. Štaviše, upravo je zajednička mržnja prema Iranu jedna od glavnih tačaka zbližavanja Trumpa i bin Salmana.
Trump je i svoju prvu inozemnu zvaničnu posjetu posvetio Saudijskoj Arabiji, maja prošle godine, i tada je isključivu krivicu za finansiranje terorizma svalio na Iran, iako su saudijske veze sa sunitskim džihadističkim grupama notorna stvar. Ubrzo potom je uslijedila i izolacija Katara sa namjerom da se ta zemlja primora da presiječe svoje veze sa Iranom.
Izrael se priprema
Glavni Trumpov regionalni saveznik, Izrael, gaji slična gledišta o potrebi obračunavanja sa Iranom, doduše sa većom dozom zabrinutosti nego što je to slučaj u udaljenom Washingtonu. Izraelska štampa već najmanje godinu dana unazad priprema javnost za sve izvjesniji sukob sa proiranskim Hezbolahom i, posljedično, Iranom.
Iranska revolucionarna garda i Hezbolah ubrzano grade lanac uporišta opremljenih raketnim sistemima i bespilotnim letjelicama duž čitavog izraelskog ,,sjevernog fronta”, što izaziva periodične napade izraelskog ratnog vazduhoplovstva na ova postrojenja unutar Sirije. Ovakvi napadi za sada nisu uspjeli zastrašiti Iran i on nastavlja slati teško naoružanje u Siriju (štaviše, jučerašnji izvještaji govore kako američka obavještajna zajednica prati intenziviranje ,,sumnjivih” letova teških transportera Iljušin IL-76 iz Irana u Siriju).
Iščekujući sudbonosnu Trumpovu odluku o iranskom nuklearnom sporazumu 12. maja, bivši načelnik izraelske vojne obavještajne službe general-major Amos Jadlin je nedavno izjavio da “nije vidio tako opasan maj još od maja 1967”, aludirajući na Šestodnevni rat između Izraela i Egipta, Jordana i Sirije.
Ministar odbrane Izraela Avigdor Liberman je upozorio da bi ovog ljeta zaista mogao da izbije rat u kojem bi se Izreal morao istovremeno nositi sa Iranom, Sirijom, Hezbolahom, libanskom vojskom, Hamasom, Palestinskim islamskim džihadom i raznovrsnim salafijsko-džihadističkim grupama iz Pojasa Gaze i šireg regiona (ovo je uzgred i glavni razlog oklevanja Rusije da Siriji isporuči S-300, jer bi takvo oružje drastično suzilo vazdušnu dominaciju Izraela i samim tim ga egzistencijalno ugrozilo, a njegove protivnike potencijalno ohrabrilo za napad).
Ne treba posebno isticati da bi u takvom scenariju Amerika (a posebno Trumpova Amerika) intervenirala da spasi Izrael i da bi glavna meta američke odmazde bio Iran.
Vojni potencijali Irana
Međutim, Iran nije tako lahak zalogaj. Naprotiv, to bi vjerovatno bio vojno najjači američkih protivnik još od Korejskog rata. Iran posjeduje najmanje četiri baterije najnovije iteracije ruskog raketnog sistema PVO S-300 pod oznakom PMU2 dometa 200 kilometara, kao i sopstvenu kopiju ovog sistema Bavar 373.
Poseban adut ove zemlje je raznovrsan arsenal balističkih raketa, od kojih je najmoćnija Šahab-3, odnosno Koramšar, dometa 2.000 kilometara. Iranske konvencionalne snage su sa svojih više od pola miliona pripadnika aktivnog sastava, 350.000 rezervista, 1.500 tenkova i 334 aviona različitih tipova, kvantitativno respektabilne, a svoju tehnološku inferiornost u odnosu na SAD i Izrael kompenziraju fanatičnom motiviranošću.
Uz sve to, iranska ratna mornarica bi u slučaju sukoba nastojala da minira i zatvori Ormuski tjesnac kroz koji prolazi petina svjetske nafte, što bi izazvalo krizu globalnih razmjera. Iran je, dakle, sposoban za borbu, a svaka vojna konfrontacija sa njim mogla bi da se pretvori u širok regionalni sukob visokog intenziteta čije bi se posljedice osjetile globalno.
Ali pitanje je koliko bilo šta od ovoga može odvratiti Washington od zacrtanog kursa. Prvo, kada se radi o nafti, SAD skoro 40 odsto svojih naftnih potreba zadovoljavaju samostalno, a najveći dio onoga što uvoze dolazi iz Kanade, Meksika i Venecuele. Manje od 13 odsto američke nafte potiče sa Bliskog istoka. U tom smislu bi u slučaju napada na Iran Kina i Evropa pretrpjele daleko veću štetu nego SAD. Tačno je da bi cijene nafte vrtoglavo skočile svuda, ali to bi išlo u prilog američkim petrolejskim kompanijama (kao i Rusiji).
Što se iranske konvencionalne vojne sile tiče, njena brojnost i motiviranost bi okupaciju Irana učinile veoma teškom, ali Washington uopće ne mora da pribjegne takvoj strategiji. Štaviše, sigurno je da neće. Daleko je izvjesnije da bi, ukoliko dođe do rata, težište bilo na koncentriranim vazdušnim napadima u kojim bi se brojnošću angažovanih aparata i frekventnošću udara nastojala savladati iranska PVO, a potom i razoriti iranska vojna i strateška infrastruktura.
Pri tome je američko ratno vazduhoplovstvo do sada detaljno moglo da se upozna sa sistemom S-300 (doduše starijom verzijom PMU1) i njegovim slabostima zahvaljujući tome što ga posjeduju NATO članice Grčka, Bugarska i Slovačka. Iransko ratno vazduhoplovstvo, kojem po nekim procjenama oko polovine aviona nije operativno, ne bi imalo mnogo izgleda da se nosi sa najsavremenijim američkim i izraelskim avionima četvrte i pete generacije.
Na kraju krajeva, diskutabilno je i da li bi Iran zaista bio u stanju da “zatvori” Ormuski tjesnac na iole duži period pred kombiniranom vatrenom silom američke Pete flote i vazduhoplovnih snaga razmještenih po bazama širom regiona.
U suštini, najpouzdaniji faktor odvraćanja za Iran jesu hiljade njegovih balističkih raketa raznih tipova i sposobnost da preko šiitskog faktora rasplamsa sukob po čitavom regionu, čime ne bi bili ugroženi samo američki saveznici, nego i američko vojno i civilno osoblje širom Bliskog istoka.
Međutim, čini se da se jedan dio američkih jastrebova zanosi klimavom pretpostavkom da bi bilo moguće zastrašiti Iran da ne pribjegne upotrebi svojih balističkih raketa. Ova opasna logika polazi od toga da bi sa izraelskim nuklearnim arsenalom i novom američkom nuklearnom doktrinom – koja upotrebu nuklearnog oružja na taktičkom nivou čini izvesnijom – bilo moguće ubijediti Iran da se u slučaju ograničenih napada uzdrži od raketne odmazde kako protiv sebe ne bi isprovocirao totalni rat.
Nadaju se pogibiji Iranaca
To je bio smisao nedavne Trumpove prijetnje da će “ukoliko Iran učini bilo šta da naudi Americi platiti cijenu kakvu je malo država u historiji platilo”.
Iako ovaj scenario ne treba zanemarivati, izvjesnije je da će Washington pokušavati da se drži sigurnije strategije koja polazi od izolacije Irana i njegovog smekšavanja hibridnim mjerama – subverzijom i sankcijama. Masovni protesti koji su potresli Islamsku Republiku početkom ove godine su imali nesumnjive simpatije, a vjerovatno i podršku Washingtona, dok je o namjerama da se Iran savlada subverzijom John Bolton govorio još 2009: “Napad, u kombinaciji sa efektnom javnom diplomatijom, mogao bi da okrene šaroliko iransko stanovništvo protiv represivne vlasti”.
Takva strategija izazivanja implozije Islamske Republike bi aktuelno širenje iranskog utjecaja u regionu posmatrala kao šansu za njeno preokretanje u “imperijalno prenaprezanje”.
Ovo je upravo ono što “Wall Street Journal” ima na umu kada Trumpu predlaže pretvaranje Sirije u “ajatolahov Vijetnam”. U tom kontekstu je interesantan proglas koji je tokom pomenutih protesta u Iranu, početkom januara ove godine, izbacila američka privatna vojna kompanija “Sons of Liberty International” u kojem nudi svoje usluge iranskoj opoziciji, u cilju “oslobođenja od represije”.
Postoje i glasine da ova kompanija trenutno u Iraku obučava iranske Kurde i iranske opozicionare za vođenje gerilskog rata protiv ajatolahovog režima. Inače, direktor ove firme – Mathew van Dike – je u periodu od 2007-2011 obilazio zemlje Bliskog istoka u kojim je potom izbilo tzv. ,,arapsko proljeće”, a u Libiji se čak i borio na strani pobunjenika, što govori da ima obimno iskustvo za vođenje hibridnog rata, posebno u bliskoistočnoj sredini.
Neki eksperti, kao pomenuti Patrick Bucannan, ističu i da američki predsjednik nema ovlaštenja da pokrene rat protiv Irana bez dozvole Kongresa. Ovo navodno ograničenje treba uzeti sa velikom dozom rezerve. Ne samo što se značaj kongresnih odobrenja za upotrebu vojne sile od početka “rata protiv terorizma” sve više relativizira, nego se u Kongresu još od januara prošle godine nalazi prijedlog zakona o “autorizaciji upotrebe sile protiv Irana” kojim bi se američkom predsjedniku “dozvolila upotreba američkih oružanih snaga u cilju sprečavanja Irana da pribavi nuklearno oružje”, što znači da bi Trump u slučaju njegovog usvajanja smio pokrenuti preventivni rat protiv Irana bez ikakvih daljih konsultacija.
To što ovaj zakon još nije usvojen ga ne čini manje značajnim, jer američka legislativna praksa poznaje primjere akata koji hiberniraju u formi prijedloga sve dok ih ne aktuelizira neka kriza, nakon koje bivaju promptno usvojeni. Ta kriza bi mogao da bude neuspjeh ubjeđivanja Irana da prihvati nove uvjete pregovaranja ili oružani sukob Izraela i (pro)iranskih snaga u Siriji i Libanu.
O tome koliko je situacija ozbiljna svjedoči i iznenadni apel iranskog šefa diplomatije Muhameda Javada Zarifa prošlog utorka na ,,novi regionalni dijalog” kojim bi se smanjile tenzije na Bliskom istoku, a odnosi sa Saudijskom Arabijom normalizirali na temeljima uzajamnog uvažavanja. Očigledno je da Teheran vidi približavanje olujnih oblaka pa pokušava da ,,smiri situaciju” prije nego što ona nepovratno eskalira.
Da rezimiramo, brojni pokazatelji američke unutrašnje i vanjske politike, kao i regionalna sigurnosna dinamika na Bliskom istoku, ukazuju na to da je oružani sukob SAD-a i Izraela (vjerovatno i zaljevskih monarhija) sa jedne, i Irana i šiitskih oružanih grupa sa druge strane, vrlo vjerovatan.
Ukoliko američki predsjednik 12. maja odbaci iranski nuklearni sporazum, ta vjerovatnoća će biti još veća. Washington ni u kom slučaju neće pasivno posmatrati kako kontrolu nad Bliskim istokom uspostavlja država koja ga naziva “Velikim satanom”.
(TBT, Novi strandard)