Piše: Richard Haass, thebosniatimes.ba
Twitovao je američki predsjednik Donald Trump samo nekoliko sati nakon što je više od stotinu američkih, britanskih i francuskih krstarećih raketa pogodilo tri pozicije u Siriji, uvjereni da ta mjesta imaju veze sa proizvodnjom hemijskog oružja.
Poruka – misija koja je „ispunjena“ – imala je za cilj da kaže da korištenje hemijskog oružja neće biti besplatno za one koji ga koriste. U idealnim okolnostima, kazneni udari kao što su ovi bi odvratili sirijsku vladu ili bilo koga drugog da ponovo iskoriste hemijsko oružje i tako prekrše Konvenciju o hemijskom oružju.
Ali, daleko od toga da je očigledno da je Trump postigao efekat odvraćanja. Nešto manji udar prošle godine nije promjenio sirijsko ponašanje, a vjerovatno je da neće ni najnoviji udari. Ono što je postigla vlada Bashara al Asada sa hemijskim oružjem – sticanje kontrole nad pobunjeničkim oblastima u Dumi i istočnoj Guti – nadmašilo je cijenu koja je plaćena. I gotovo je sigurno da sirijska vlada i dalje posjeduje hemijsko oružje i da bi mogla proizvesti dodatne količine, a da ne budu ni otkrivene.
Vojna akcija za sprovođenje međunarodne norme protiv upotrebe hemijskog oružja je legitimna i dobrodošla kao i odluka o koordiniranom odgovoru sa saveznicima i prijetnje dodatnim udarima ukoliko hemijsko oružje opet bude upotrebljeno. Ovo je važan signal da je protivljenje upotrebi svake vrste oružja za masovno uništenje duboko i široko.
Istovremeno, stiče se utisak da su SAD u popriličnoj mjeri išle u pravcu da izbjegnu angažovanje ruskih i iranskih snaga. To je smanjilo rizik od eskalacije i takođe odbacilo mnoge potencijalne mete, ograničavajući cijenu koju je sirijska vlada platila za ono što je učinila. Zbog ovih i drugih razloga ne bi trebalo pretjerivati u procjenama šta su vojni udari postigli.
Sirijska vlada razumnom bi mogla protumačiti američku politiku na slijedeći način: Mi ćemo stajati i ništa nećemo učiniti dok terorišete i ubijate sopstveni narod sve dok ne upotrebite hemijsko oružje“. Činjenica je da je to bio slučaj u proteklih sedam godina dok je gotovo pola miliona Sirijaca stradalo i više od deset miliona bilo primorano napustiti svoje domove. Trumpova vanjska politika nije toliko nemoralna koliko je amoralna.
Ističe se da raketni udar nije bio osmišljen da potkopava dugoročne perspektive Asadovog režima. Zahvaljujući većim dijelom Rusima i iranskoj podršci, Asad ima čvrstu kontrolu i vjerovatno će je i zadržati u bliskoj budućnosti. Ovo je gorka pilula za mnoge da je progutaju, ali je realnost.
Dakle, gdje ovo ostavlja američku politiku i u vezi sa tim, politiku Francuske, Britanije i antiasadske arapske vlade? Trump je angažiran u pravcu okončanja američkog vojnog prisustva (trenutno nekih 2000 vojnika) u Siriji. To je jasno stavio do znanja kada je objavio vojni udar: „Amerika ne traži neograničeno prisustvo u Siriji pod bilo kakvim okolnostima“, kazao je Trump. „Kako druge zemlje povećavaju svoj doprinos, radujemo se danu kad ćemo moći svoje vojnike dovesti kućama“.
Ali ukoliko je cilj da se izbjegne stvaranje situacije u kojoj bi Islamska država ili druge terorističke grupe mogle rekonstruirati sami sebe taj dan je daleko. SAD navodno pokušavaju ubjediti Egipat, Saudijsku Arabiju, Ujedinjenje Arapske Emirate i Jordan kako bi stvorile sunitsku silu koja bi čuvala red u oblastima oslobođenim od Islamske države. Daleko od toga da je jasno da li će takva sila postati stvarna, a još manje je sigurno da bi ona mogla biti samostalna imajući u vidu skromne mogućnosti i opsežne obaveze ovih zemalja. I dalje će biti potrebno poprilično vojno prisustvo i učešće SAD.
Postojeće američko vojno prisustvo takođe zahtjeva očuvanje koordinacije sa sirijskim kurdskim snagama koje su se najviše borile sa snagama ISIL-a. Međutim, očuvanje podrške Kurdima bez uzrokovanja dodatnih problema sa Turskom koja je te snage uvela u oblast kako bi oslabila kurdsku kontrolu, moglo bi se pokazati nemogućim. Ova činjenica zahtjeva smanjenje američkog vojnog oslanjanja na pristup turskim bazama.
Trump nije rekao ništa o stradanju interno raseljenih Sirijaca. Amerika, koja je prihvatila više od 10.000 sirijskih izbjeglica prije dvije godine urolala je svoj otirač dobrodošlice prihvatajući samo nekolicinu prošle godine. A pitanje ko treba platiti i koliko da podrži sirijske izbjeglice i susedne zemlje koje su ih prihvatile ostaje neriješeno.
Konačno pitanje podrazumjeva diplomatiju. Nema realne nade da će doći do političke tranzicije u Damasku ali možda je moguće organizirati lokalni prekid vatre i stvoriti oblasti gdje sirijski civili (ali ne i vladine snage) mogu živjeti sigurno. Takvi aranžmani, međutim, zahtjevat će vjerovatno rusko učešće i podršku očuvanju sirijske i iranske vlade. Rusija je neodgovorno djelovala, ali i dalje ostaje šansa da odluči da ponudi ograničenu pomoć samo ako zadrži cijenu troškova svoje sirijske politike.
Ništa od ovoga ne doprinosi rješenju; Sirija će verovatno ostati slomljena zemlja u narednim godinama sa nelegitimnom vladom koja kontrolira veći dio, ali ne cijelu državnu teritoriju. Međutim, ograničavanje nasilja i poboljšanje života barem za neke Sirijce moglo bi biti moguće ako SAD ne budu žurile napustiti zemlju, ako sunitska vlada da svoj vojni i novčani doprinos i ako se Rusi ubjede da igraju konstruktivniju ulogu.
/Autor je predsjednik američkog Savjeta za vanjske odnose/
(TBT, project-syndicate.org)