Piše: Dunja Mijatović, thebosniatimes.ba
Način na koji evropske države odgovaraju na ova ubistva oblikovat će ne samo budućnost štampe već i naših demokratija. Pogled na raspoložive podatke pomaže da se razumije ozbiljnost situacije. Samo u proteklih 12 mjeseci, ubijeno je šest novinara, od čega polovina u Evropskoj uniji. Od 1992. godine više od 150 novinara je ubijeno na našem kontinentu, po jedan u dva mjeseca. Neki od njih su se bavili ratovima, ali većina ih je ubijena dok su pokušavali osvetliti mračne ćoškove gdje se spajaju korupcija, kriminal i politika. Mnogi od njih su tražili policijsku zaštitu, ali vlasti su ignorirale ove zahtjeve.
Ukoliko ubistva predstavljaju ekstremni, najvidljiviji način da se ućutkaju novinari, ostale štetne, manje primjetne prijetnje takođe predstavljaju teret za slobodu i sigurnost novinara u Evropi. Indeks cenzure, koji je nedavno objavila Evropska federacija novinara, pokazuje da je 220 novinara bilo pritvoreno ili uhapšeno 2017. godine i da je zabilježeno preko 1.000 slučajeva ograničenja slobode štampe, za šta su nerijetko bili odgovorni državni akteri. Od 2015. Savjet Evrope primio je više od 160 upozorenja o napadima, uznemiravanju i zastrašivanju novinara, a izvještaj iz 2017. pokazao je da su mnogi novinari pribjegli autocenzuri da bi izbjegli probleme.
Ova toksična atmosfera truje demokratiju. Napadi na novinare – bez obzira da li se radi o istaknutim istraživačkim novinarima ili o „ranjivim“ honorarcima – uvijek sežu dalje od pojedinačnog slučaja i brinu sve nas. Ako novinari ne mogu raditi slobodno i bezbjedno, postaje otežano razotkrivanje kršenja ljudskih prava, korupcije ili zloupotrebe moći. Javnost prima manje informacija nego što je potrebno da aktivno učestvuje u procesu donošenja odluka. A nedemokratske sile bujaju. Zbog toga sloboda štampe predstavlja duboko ukorjenjeno ljudsko pravo u međunarodnim sporazumima, nacionalnim pravima i ustavima. Kao što je Evropski sud za ljudska prava podvukao u nekoliko presuda, države imaju obavezu podržavati i štittit živote novinara. Ukoliko ne zaštite njihove živote, države ostaju u obavezi da sprovedu djelotvorne istrage o ubistvima i kazne počinioce. Nažalost, evropske države suviše često ne ispunjavaju ove obaveze. Uzmimo za primer istrage o zločinima protiv novinara. One se često razvlače godinama, a iako se počinioci ponekad privedu licu pravde, naručioci takvih zločina rijetko bivaju kažnjeni. Taj promašaj nanosi dodatni bol novinarima i njihovim porodicama i osnažuje osjećaj nekažnjenosti, što utire put za dalje napade na novinare.
Ako je državama stalo do demokratije i vladavine prava, moraju postati ozbiljnije u primjeni standarda o ljudskim pravima koje su usvojile i koje se odnose na sigurnost novinara i drugih medijskih aktera. One moraju pretočiti riječi u djelo. Početna tačka jeste preporuka koju je svih 47 država članica Savjeta Evrope, što uključuje sve države EU, potpisalo 2016. Ovaj tekst osigurava konkretne mjere da se ispuni obaveza država da zaštite živote novinara i da se okonča nekažnjenost za zločine protiv njih. Naročito ističem tri koraka koje države mogu i moraju usvojti u kratkom roku.
Najprij, osigurajte zaštitu. Nadležni iz policije i pravosuđa ne smiju se ne obazirati na prijetnje protiv novinara niti zanemariti zahtjeve da im se pruži zaštita. Pojedine države su veoma sposobne da osiguraju policijsku zaštitu i treba da podjele tu vještinu sa ostalima. Povećana saradnja sa međunarodnim organizacijama, novinskim organizacijama i nezavisnim posmatračima kada je riječ o borbi protiv nasilja nad novinarima takođe bi pomogla da se unaprijedi sposobnost država za zaštitu novinara u ranoj fazi.
Drugo, okončajte praksu nekažnjivosti. Policija i pravosuđe moraju biti u stanju da istraže sve slučajeve nasilja protiv novinara, uključujući one u koje su upleteni državni akteri, i da procesuiraju odgovorne. Ovo zahtjeva dobro treniranu i efikasnu policiju i istinski nezavisno pravosuđe, oslobođeno političkog uticaja, koje je u stanju da procesuira najviše sfere države ukoliko se ukaže potreba.
Treće, promijenite zakone. Zakonodavci moraju primjeniti zakone koji štite novinare i zaštite ih od neprikladnog pritiska. Kada je riječ o klevetama, one moraju biti u potpunosti dekriminalizirane, odnosno treba da budu predviđene samo proporcionalne sankcije iz građanskog zakona za to i da se osiguraju kazne za one koji zloupotrebljavaju parnice za klevete da ućutkaju novinare. Štaviše, zakonima koji se odnose na dezinformiranje, terorizam ili sigurnosna pitanja ne smiju biti ograničene slobode i sigurnost novinara.
Ove mjere su dostižne ukoliko postoji politička volja. Ovdje stižemo do srži problema. U najboljem slučaju, mnogi političari ostaju indiferentni na prijetnje novinarima. U najgorem slučaju, oni podstiču nasilje i usađuju nepovjerenje prema štampi. Ovakav neprijateljski stav mora se promjeniti: političari moraju štiti slobodu štampe, a ne da je sahranjuju.
Ubistva Dafne Karuane Galicije, Jana Kuciaka i mnogih drugih novinara nisu bila volja sudbine, već su se dogodila zbog strukturnih manjkavosti u državnim institucijama, a trebalo je da ih te državne institucije zaštite. Ova situacija ugrožava novinare u istoj mjeri kao i demokratiju. Krajnje je vrijeme da države to priznaju i osiguraju sigurnost novinara i drugih medijskih aktera.
/Autorica je komesarka Savjeta Evrope za ljudska prava/
(TBT)