Piše: Slawomir Sierakowski, thebosniatimes.ba
Uvijek ima političara koji su spremni oponašati populističke slogane i metode da bi pridobili birače iako tako unose podjele u sopstvenu stranku. To dokazuju republikanci u Sjedinjenim Državama, konzervativci i laburisti u Ujedinjenom Kraljevstvu i Republikanci pod novim rukovodstvom Laurenta Wauquieza u Francuskoj.
Ali najzloslutnija manifestacija ove tendencije se može naći u Kršćansko-demokratskoj uniji/Kršćansko-socijalnoj uniji Njemačke. Slab učinak CDU/CSU na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u kombinaciji sa izbornim poenima populističke Alternative za Njemačku (AfD) bez presedana, stvorili su nove razdore u okviru partijske grupacije.
Osim u bivšim komunističkim državama Istočne Njemačke najbolji učinak AfD-a je bio u Bavarskoj, uporištu CSU-a, gdje će u oktobru biti lokalni izbori. Odbrana desničarske pozicije od AfD-a je zato postala najveća briga CSU-a.
Da bi se to postiglo, dugogodišnji lider CSU-a Horst Seehofer je već odredio novi populistički ton stranke. Nedavno je predao mjesto predsjednika Vlade Bavarske ambicioznom, mlađem populističkom rivalu Markusu Söderu. A kao nedavno ustoličen ministar unutrašnjih poslova u novoj velikoj koalicionoj vladi Angele Merkel nastoji da osnaži svoj populistički kredibilitet, između ostalog i vraćanjem riječi Heimat (domovina) u naziv ministarstva.
Ali Seehofer uvijek odaje utisak nečeg drugog, a ne nemačkog konzervativca. On zapravo služi kao politički kum mađarskom autoritarnom premijeru Viktoru Orbanu. I sada vidi sopstvenu priliku.
Od dana kada je nova njemačka vlada položila zakletvu, jasno je da taktika neutraliziranja potencijalnih kritičara njihovim uključivanjem u kabinet Merkel, taktika koja predstavlja njen zaštitni znak, više neće funkcionirati. Seehofer je odmah započeo hladni rat u okviru Vladine koalicije.
U intervjuu koji je dao za Bild Seehofer je saopćio u savršenom populističkom maniru da „islam ne pripada Njemačkoj“. Svrha takvih izjava jeste povlačenje linija u okviru Vlade i pozicioniranje na strani birača koji su protiv imigranata, a koji su prošle godine glasali za AfD. Merkel, zajedno s gotovo cijelom njemačkom političkom klasom, nije imala drugog izbora osim da uzvrati. Istovremeno, AfD je izgubio političku osnovu za kritikovanje Seehofera i CSU.
A Seehofer je i dalje u ofanzivi. Izgleda da o svemu daje izjave i uvijek tako da AfD nema šta dodati i tako potkopavati Merkel, ali ne direktno.
Ali, opet, Seehoferovo „istočnoevropsko“ ponašanje ne predstavlja potpuno iznenađenje. Iako se Merkel u martu 2017. pripremala za svoj prvi sastanak sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, Seehofer je otišao u Moskvu da se dodvori ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Od tada se konstantno protivi svim sankcijama u svim domenima protiv Rusije.
Seehofer sa entuzijazmom govori o poljskoj vladi populističke stranke Pravo i pravda (PiS), istovremeno kritikujući EU za navodno vrijeđanje poljskog dostojanstva. On je čestitao Orbanu na njegovoj ubjedljivoj izbornoj pobjedi, a njegov kolega iz CSU-a Aleksander Dobrint govori o Orbanu o prijatelju.
Pod Seehoferovim rukovodstvom CSU pomjera svoj fokus sa ekonomskih na kulturološke sporove. To je u skladu s većim populističkim trendom u Evropi, koji je očigledan ne samo u Mađarskoj i Poljskoj.
Jedan rezultat Seehoferove borbe s Merkel i establišmentom jeste da je druga partija u vladi – socijaldemokrate (SPD) – gotovo nestala iz vida. Ali, bez obzira na to da li on to shvata ili ne, AfD će se logično okoristiti od bilo kakvih brljotina Vlade, jer je najveća opoziciona partija u Bundestagu.
Ipak, čak i ako Seehoferov populistički gambit propadne, već je uspio da Vladu povuče udesno. Njemačka očito djeluje tako da olabavi pritisak EU na Poljsku, Mađarsku i ostale zemlje koje svesno krše vladavinu prava i potkopavaju evropsku solidarnost kada je riječ o migrantima i izbjeglicama.
Štaviše, Njemačka će najvjerovatnije blokirati svaku suštinsku reformu eurozone, te će tako protraćiti priliku koju je ponudio francuski predsjednik Emmanuel Macron. U ovom trenutku, ukazuje kolumnista Financial Timesa Wolfgang Munchau, najbolji scenario bi bila još jedna ekonomska kriza u eurozoni, prosto zato što bi to možda konačno donijelo malo razuma u Njemačkoj.
Seehofer je loša vijest za Njemačku, kojoj su dinamizam, otvorenost i hrabrost potrebniji nego bilo kojoj drugoj zemlji. Njemački ograničeni vojni kapaciteti, previše kontrolirani sektor usluga i manjak investicija u infrastrukturu ukazuju da ona zaostaje deset godina u odnosu na Istočnu Evropu kada je riječ o nekim ključnim mjerilima razvoja, iako je najvažnija ekonomska sila Evrope.
U zemljama Istočne Evrope se kreditnom karticom može plaćati u bilo kom marketu na ulici, dok je u Njemačkoj to često nemoguće čak i u najboljim restoranima. Slično tome, Njemačka je na 42. mestu na svijetu kada je riječ o brzini interneta. Za zemlju koja se obogatila investiranjem u Istočnu Evropu, relativna zaostalost Njemačke u ovim domenima je zapanjujuća.
Činjenica da Seehofer bruka svoje populiste ne mora nagovještavati ono što je Dobrint opisao kao evropsku „konzervativnu revoluciju“. Ali ukazuje da „neliberalna kontrarevolucija“ Orbana i Jaroslava Kačinjskog, lidera PiS-a, uzima maha.
/Autor je osnivač pokreta Politička kritika i direktor Instituta za napredne studije u Varšavi/
(TBT, Project Syndicate)