Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Uzroci i posljedice onoga što se često opisuje kao „uspon populizma“ predmet su dubokih neslaganja. Ali ako postoji jedna stvar oko koje se svi slažu to je da je populizam prije svega napad na liberalizam. Zbog toga je nekoliko liberala napisalo knjige u kojima se ozbiljno suočavaju sa sopstvenim vrijednostima i institucijama u trenutku dok kritičari liberalizma zahtijevaju njegovo ukidanje.
U principu, javna debata bi trebalo da profitira od spremnosti liberala na samokritiku. Međutim, kako pokazuju knjige kojima se ovdje bavimo, kritika liberalnog projekta se često zasniva na karikaturalnom prikazu liberalizma. To stvara iluziju da su političke krize koje pogađaju mnoge demokratije širom sveta dio istog, lahko rješivog problema.
Samopovređivanje
Počnimo od Edwarda Lucea, komentatora Financial Timesa za SAD, čija knjiga Povlačenje zapadnog liberalizma predstavlja pokušaj da se „liberalizam spasi od samoga sebe“. Pisana jasnim i pristupačnim stilom, knjiga zastupa tezu da postoji očigledan razlog zašto je liberalizmu potrebna hitna pomoć: zbog ekonomije, glupane (it’s the economy, stupid). Tokom cijele jedne generacije, primjećuje Luce, nejednakost je rasla a socijalna mobilnost opadala. Između polovine i dvije trećine građana širom zapada suočavalo se sa stagnacijom zarada, a u SAD je medijana prihoda po domaćinstvu pala ispod nivoa s početka 21. vijeka.
Spoljašnji simptomi ovog trenda se najbolje vide u velikim gradovima. Luce, koji ima novinarsko oko za detalj, primjećuje da je London ostao bez većinski radničkih predgrađa. Istovremeno, broj praznih stanova u New Yorku je od početka milenija porastao za 75 posto. Oni koji još uvijek žive u gradu suočavaju se sa stalno rastućim „indeksom rintanja“, mjerom koju je izumio ekonomista Robert Frank i koja pokazuje broj radnih sati koje medijalni radnik treba da uloži da bi zaradio za medijalnu stanarinu u američkim gradovima. Prema Franku, ovaj broj je sa 45 sati mjesečno koliko je iznosio 50-ih godina prošlog vijeka porastao na današnjih 101 sat.
Luce za ovakvo stanje krivi dva poznata počinioca: globalizaciju i tehnološki napredak, koji su, kako on tvrdi, manje-više isti fenomen. Jeftin transport i informatička i komunikaciona (ICT) revolucija omogućili su biznisima da prenesu svoju proizvodnju iz zapadnih fabrika na jeftinija mjesta u zemljama u razvoju. Poslovi još uvijek nisu masovno zamijenjeni vještačkom inteligencijom (AI), već radije – udaljenom inteligencijom: slabo plaćenim indijskim radnicima u call-centrima.
Naravno, ovakvi modeli mogu izgledati previše deterministički, pa Luce nijansira svoj argument i podsjeća nas da je globalizacija proizvod konkretnih političkih odluka. Problem je u tome, primjećuje on, što su takve odluke često bile predstavljane kao ne-odluke. Uzmimo primjer bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji je podržao učlanjenje Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO) sa argumentom da je globalizacija „ekonomski ekvivalent prirodne sile, poput vjetra ili vode“. Ili, sjetimo se govora iz 2005. tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira, u kojem je onima koji su pozivali na ozbiljniju debatu o globalizaciji odgovorio: „To bi bilo kao da raspravljate o tome da li poslije ljeta treba nastupiti jesen.“
Sklapanje trgovinskih ugovora zapravo je bilo rezultat konkretnih odluka, često donošenih u nacionalnom interesu. Samo što je u slučaju Kine Clinton pogrešno procijenio ishod: umjesto da se smanji, američki trgovinski deficit sa Kinom je porastao skoro 5 puta. A za razliku od mnogih evropskih zemalja, ni Clinton ni Blair nisu imali koherentne strategije koje bi ublažile udar trgovinske liberalizacije na domaću privredu.
Posljedično je globalna konkurencija postajala sve brutalnija, dok su samoodrživi karteli privilegija preuzimali kontrolu nad ekonomijom. Prednosti koje dolaze sa bogatstvom i moći, a ne apstraktne sile poput tehnoloških inovacija i globalizacije, objašnjavaju zašto čak trećinu od ukupnog broja upisanih na Harvard svake godine čine „nasljedni kandidati“ (studenti čiji su roditelji pohađali Harvard) i zašto elitni univerziteti uopće gledano primaju više studenata iz 1% najbogatijih nego iz 60 posto najsiromašnijih.
Davoski žargon
Luceova knjiga je mogla da bude samo još jedan prilog žanru žalopojki nad statusom quo. Ono što je izdvaja je Luceov bespoštedni prikaz hipokrizije i kontradikcija tipičnih za dobar dio suvremene liberalne misli. Citirajući Orwellovu primjedbu da je „neiskrenost najveći neprijatelj jasnog izražavanja“, Luce optužuje liberalne elite da uporno izbjegavaju pravu sliku promjena u svijetu. Kada bi to učinile i same bi shvatile da je dobar dio općeg nezadovoljstva stanjem na planeti opravdan. Umjesto toga, ove elite prikrivaju stvarnost maglovitim jezikom i besmislenim žargonom učesnika skupova u Davosu stvarajući privid da je nižim i srednjim klasama koje jedva preživljavaju potrebno samo malo više „izdržljivosti“, „odvažnog mišljenja“ i „primijenjene komunikacije“.
Luce razotkriva istu intelektualnu bijedu i u onome što zajedljivo naziva „Hillaryland“. Liberalni stanovnici ove imaginarne visoravni su smatrali da će demografski podaci donijeti pobjedu Hillary Clinton na izborima 2016. Glasači o kojima je Clinton govorila kao o „običnim Amerikancima“ bili su samo scenografija za njenu širu tehnokratsku viziju. Prema Luceu, jednoumlje koje vlada Hillarylendom je veće od onog u glavama brojnih ultranacionalista i fanatika sa kojima je razgovarao širom svijeta.
Ali čitalac se mora zapitati šta Luce očekuje od liberala iz Hillarylenda. Šta bi tačno oni trebalo da misle? On s pravom skreće pažnju na globalni kontekst problema sa kojima se suočavaju liberalne demokratije i s pravom ih tretira kao dio krize liberalnog međunarodnog poretka i kao dio problema skučenosti liberalne imaginacije. Pritom, on skoro da konstatira da je borba za liberalizam na neki način već izgubljena.
Na primjer, Kina ubrzano prestiže SAD. Do 2050, kineska ekonomija će biti duplo veća od ekonomija SAD i svih ostalih zapadnih zemalja zajedno. Kao što nas podsjeća Luce, „velika recesija“ zapravo je bila atlantska recesija – Kina i Indija su nastavile da se razvijaju i nakon finansijske krize 2008. Kada je kineski predsjednik Xi Jinping održao svoj sa nesrpljenjem iščekivani govor u Davosu 2017, činilo se da iznosi ponudu koju liberalni internacionalisti ne mogu odbiti: Kina će održati globalni poredak sada kada je Trump odustao od vodeće uloge SAD u svijetu.
Međutim, Luce sumnja da će Kina uskoro zamijeniti SAD. Umjesto toga, on očekuje razdoblje haosa i „radikalne neizvjesnosti“. U konačnom ishodu, on se nada da će zapadne demokratije sklopiti novi društveni ugovor, jednom kada bogate elite shvate da produbljivanje krize nije u njihovom interesu. A ako budemo imali sreće, nakon toga će uslijediti i novi međunarodni ugovori. Ali Luce ovaj scenario nudi samo u obliku maglovite nade, a tamo gdje se upušta u raspravu o konkretnim rješenjima, njegovi prijedlozi djeluju neuvjerljivo.
Luce je najbolji kada piše o samozadovoljstvu sa kojim je njegova generacija posmatrala liberalni poredak poslije 1989. Liberali tog vremena su na više načina nalikovali onima iz perioda prije Prvog svjetskog rata, koje je John Maynard Keynes opisao kao „vodene paukove, koji se graciozno kreću po površini potoka, lagani i razložni poput vazduha, bez dodira sa vrtlozima i strujama koji se kovitlaju u dubini“. Iskreno govoreći, Luceova knjiga liči na opušteni, urbani razgovor u nekom univerzitetskom salonu na Oxfordu ili Cambridgeu: živopisni detalji i duhovite opaske su dobrodošli, ali bilo bi neotesano zaći preduboko u teorijsko šipražje.
Kategorijalne greške
Nasuprot tome, knjiga Narod vs. demokratija harvardskog politikologa Yasche Mounka liči na njemački univerzitetski seminar. Njegova knjiga je ozbiljna i upadljivo razložna. Ona nudi mnoštvo teorijskih uvida koje bi trebalo uzeti u obzir kako bi se kontekstualizirala današnja kriza liberalne demokratije. Teorijski pristup ovom problemu, umjesto zbirke nasumičnih utisaka, predstavlja očiglednu prednost Mounkove knjige. Ali njegova teorija je duboko pogrešna. Cijela knjiga je izgrađena na razlici između „neliberalne demokratije“ ili „demokratije bez prava“ koju zastupaju populisti – i „nedemokratskog liberalizma“ ili „prava bez demokratije“ koje zastupaju liberalni tehnokrati i sudije.
Konceptualno gledano, Mounkov argument je elegantno izveden, ali je problematičan na više nivoa, počev od terminološkog. Ne postoji nikakva „demokratija bez prava“. U najmanju ruku, predstavnička demokratija već po definiciji mora obezbijediti pravo glasa, a šire gledano i političko formiranje mišljenja kroz slobodu govora i okupljanja. Stoga je pogrešno tvrditi da su populisti na vlasti skloni stvaranju „neliberalnih demokratija“. Kada populisti poput mađarskog premijera Viktora Orbana i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana podrivaju osnovna demokratska prava, oni nisu štetni samo po liberalizam – ako pod ovim podrazumijevamo vladavinu prava i zaštitu prava manjina. Oni istovremeno napadaju i demokratiju sâmu. Nasuprot tome stoji stav da se svaka izabrana vlast koja nije bukvalno pokrala izbore može smatrati demokratskom.
Mounkova elegantna konceptualna podjela navodi ga na sumnjive empirijske procjene statusa quo. Na primjer, u jednom od svojih dijagrama on EU smješta pored Putinovog režima u kategoriju sa etiketom „nedemokratski“. EU ipak djeluje putem demokratski izabranih tijela poput Evropskog parlamenta i Savjeta Evrope, koji mogu staviti veto na tehnokratske prijedloge Evropske komisije. I uzalud bismo tragali za slučajevima u kojima je predsjednik Evropske komisije naredio ubistvo euroskeptičnih disidenata u Londonu.
Također treba spomenuti i činjenicu da ljudi poput Orbana uživaju u tome da ih nazivaju „neliberalnim demokratima“. Konačno, upravo je Orban u svom govoru uz 2014. obećao da će izgraditi „neliberalnu državu“. Orban za sebe također tvrdi da je vatreni borac za demokratiju i pozdravlja pobjede drugih populista, poput Trumpa, kao udarce na „liberalnu nedemokratiju“, dok istovremeno podriva mađarsku demokratiju gušeći medijski pluralizam i manipulirajući izbornim sistemom.
Uprkos tome Mounk, zaveden simetrijom sopstvenih kategorija, ne zauzima ovakvo kritičko gledište. Umjesto toga, on je prisiljen da populistima oda priznanje zato što artikuliraju „ono što narod zaista želi“, čak i ako pritom ponavlja fraze samih populista koji tvrde da samo oni predstavljaju autentičnu i homogenu volju naroda. Problem sa ovakvim tvrdnjama je očigledan. Daleko od toga da odražava volju naroda, Trump je bio izabran sa tri miliona glasova manje od svoje protivnice. Slično tome, u Poljskoj – koju Mounk prepoznaje kao „neliberalnu demokratiju“ – vladajuća partija Pravo i pravda (PiS) na poslednjim izborima je u stvari dobila glasove svega 19% birača.
Narod protiv naroda
Mounk ide toliko daleko da na jednom mjestu u svojoj knjizi populistima odaje priznanje za to što su demonstrirali „demokratsku energiju“ i „vatrenu odanost demokratiji“. Tačno je da populističke partije ponekad uspijevahu izvesti na birališta glasače koji su, razočarani nedostatkom sluha za svoje interese, prije toga bili odustali od učešća u demokratskom procesu. Mogao bi se iznijeti prima facie argument da je to generalno gledano dobro za demokratiju. Međutim, nema nikakvog razloga za uvjerenje da populisti ispoljavaju neku posebnu „energiju“ (još jedan termin koji bi oni sami sa radošću upotrijebili). Niti ima dokaza da su populisti išta bolji od drugih u mobiliranju birača, niti pak da su iskreni zagovornici široke demokratske participacije. Populisti kritiziraju princip političkog predstavljanja samo kada im je to korisno – to jest, kada nisu na vlasti. Čim se nađu na vlasti, pozivi na više participacije po pravilu nestaju, jer je „narod“ sada dobio svoje autentične predstavnike.
Ideja da su populisti „vatreni“ zastupnici demokratije je problematična na sličan način. Tvrdeći da su jedini pravi predstavnici naroda populisti nagovještavaju da, jednom kada se nađu na čelu države, neće poštovati intitucionalna ograničenja sopstvene moći. Njihova koncepcija demokratije sastoji se od vladavine većine i ničega više. Ali vladavina većine nije odbranjiva kao demokratski princip ukoliko se ne kombinira sa garancijama prava manjina.
Bez takvih garancija većina u svakom trenutku može prosto oduzeti manjini pravo glasa. Vremenom većine unutar smanjenog biračkog tijela mogu nastaviti sa oduzimanjen prava glasa gubitnicima na budućim izborima, sve dok ne ostane samo mali dio originalnog biračkog tijela. Da bi jedan sistem bio demokratski on mora očuvati mogućnost formiranja novih većina i mijenjanja postojećih zakona. Kako primjećuje italijanska teoretičarka Nadia Urbinati, demokratija nije kristalizacija homogene narodne volje zauvijek , već mora dopustiti pobjednicima da se predomisle, a gubitnicima da dobiju novu šansu.
Bagatelisanje demokratije
U svojoj raspravi o „nedemokratskom liberalizmu“ Mounk ispravno primjećuje da su liberalni tehnokrati saučestvovali u usponu populizma. Zastupnici čiste tehnokratije vjeruju da postoji jedinstveno racionalno rješenje za svaki politički problem. U takvom sistemu debata je nepotrebna. Uloga građana i njihovih parlamentarnih zastupnika sastoji se samo u tome da pristanu na mjere koje predlaže tehnokratska elita. Ovo je naravno karikatura. Ali ona prepoznatljivo nalikuje nekim pozicijama koje je zastupala EU, naročito tokom krize eura.
Ne treba posebno naglašavati da tehnokratska retorika predstavlja izvrsnu priliku za populiste, jer priziva upravo ona pitanja koja populisti žele da postave: gdje su građani u svemu tome? Kako može postojati demokartija bez izbora? Ovo je način na koji se tehnokratija i populizam međusobno podstiču. Oni mogu izgledati kao suprotnosti – intelektualno nasuprot emocionalnom, racionalno nasuprot iracionalnom. Međutim, oba su samo oblici antipluralizma.
Tehnokratska tvrdnja da za svaki pojedinačan problem postoji jedinstveno racionalno rješenje znači da je svako ko se sa ovim rješenjem ne slaže – iracionalan. Isto tako, populistička tvrdnja da postoji samo jedna autentična narodna volja znači da je svako ko se sa ovom voljom ne slaže – izdajnik naroda. U ovoj kobnoj tehnokratsko-populističkoj dinamici nema mjesta za sve ono što je uistinu ključno za demokratiju: sučeljavanje argumenata, razmjenu ideja, spremnost na kompromis. U nedostatku demokratskog diskursa politika postaje nadmetanje između samo dvije opcije. Ono što je zajedničko obema stranama u ovom nadmetanju je gledište da alternative nema.
Za razliku od Lucea, Mounk se ozbiljno bavi promjenom okruženja demokratske politike, naročito usponom društvenih mreža kao oblika komunikacije „mnogih-sa-mnogima“, koja zaobilazi tradicionalne arbitre pouzdanih informacija (i autoritativnog mišljenja). Bilo bi dobro da je dosljedno izvio sve implikacije ove promjene, umjesto što je odmah prešao na zaključak koji je u osnovi samo katalog centrističkih – pa i tehnokratskih – rješenja za različite izazove javnih politika.
Na primjer, on preporučuje cjeloživotno obučavanje radnika, digitalne uređaje u školama i stvaranje „inkluzivnog nacionalizma“, ali na kraju priznaje da „nema lahkih odgovora“. Njegova knjiga Narod vs. demokratije se završava banalnostima poput ove: „Veoma je značajno da se branioci liberalne demokratije hrabro i odlučno suprotstave autoritarnim čvrstorukašima“.
Izvor svih naših problema
Hrabrost i odlučnost svakako inspiriraju neke od protivnika liberalizma, a jedan od njih je i američki politikolog Patrick Denin. Čitajući njegovu knjigu Zašto je liberalizam propao napuštamo univerzitetsku slušaonicu i nalazimo se ispred predikaonice raspomamljenog svećenika koji nam drži antiliberalnu propovijed. Deninov glavni argument je taj da je liberalizam propao zato što je pobijedio – paradoks koji će kod nekih čitalaca možda proći kao duboka misao. Pretvorivši svijet u mjesto u kojem sebični pojedinci koji sebe vide samo kao nosioce prava izgaraju u potrazi za zadovoljenjem svojih „niskih“ materijalnih žudnji, liberalizam je uništio sve na svom putu.
U ovom novom svijetu, objašnjava Denin, nema mjesta za lokalne zajednice, porodične veze i, naravno, religiju. Kako je početkom 19. vijeka primijetio Alexis de Tocqueville, takvi neizabrani činioci ljudskog života predstavljaju nužan uvjet održivosti i smisla slobode. Tako liberalizam isrpljuje upravo one moralne, društvene i materijalne resurse od kojih zavisi: on je parazitska ideologija par excellence.
Kulturni pesimizam kakav propovijeda Denin bio je uobičajen za antiliberalizam tokom 19. i 20. vijeka. Činjenica da se on sada od strane američkih komentatora prepoznaje kao „dubok“, više govori o stanju naše javne debate nego o Deninovoj knjizi. Tipično za američku religioznu desnicu Deninov opis je razjarujuće neprecizan. On se razbacuje referencama na autoritete – pominju se i Thomas Hobbs i John Lock i Francis Fukuyama – kako bi pokazao da se skoro sve može pripisati nekoj bestelesnoj, podmukloj sili pod imenom „liberalizam“.
Po Deninu, „klasični liberalizam“ je posvećen rješavanju problema kroz tržišta, dok je „progresivni liberalizam“ posvećen rješavanju problema koje tržište proizvodi kroz državnu intervenciju. Denin tvrdi da su ovo samo dvije strane istog hobsovskog novčića. Neizbježan ishod je društvo atomiziranih pojedinaca kojima dominira sve moćnija država. Sa napredovanjem ove kobne dinamike autentična kultura, izvorne zajednice i ono što je Tocqueville nazivao „vještinama udruživanja“ bivaju nužno zamijenjene onim što Denin naziva liberalnom „antikulturom“.
On jedva da razmatra mogućnost da je bilo koja od patologija koje opterećuju američko društvo mogla biti izazvana nečim drugim, a ne „liberalizmom“ – na primjer, kapitalizmom. Čitalac se pita šta Denin misli o skandinavskim zemljama, koje su uspjele da izbjegnu mnoge elemente američkog života koji je njemu tako odbojan. Teško da bi se ove zemlje mogle nazvati neliberalnim. Također, njemu ne pada na pamet da razmotri činjenicu da, nasuprot tipičnim teorijama iz sredine 20. vijeka, totalitarizam nije bio neposredna posljedica „atomizacije“. Zapravo, „vještine udruživanja“ su cvjetale u Njemačkoj tokom Trećeg Rajha; problem je bio u tome što se preveliki broj ljudi udruživao oko duboko neliberalnih ciljeva.
Opasna alternativa
Imajući u vidu intelektualnu oskudnost njegove paškvile, ne iznenađuje to što Denin izbjegava bilo kakvo formuliranje teorijskog odgovora na katastrofe koje je liberalizam navodno izazvao. Njegovo stanovište je da „teorija“ uvijek vodi u „ideologiju“ i da bi bilo bolje da se povučemo u male zajednice u kojima se može obnoviti autentičan, disciplinirani život, daleko od razuzdane gomile gramzivih, hedonističkih liberala.
Međutim, izgleda da čak i Denin uviđa da ova kič vizija provincijske Amerike nije dovoljna. On neće odoljeti da ne ponudi nešto što bi bila njegova „ideologija“. U preokretu od 180 stepeni on tvrdi da „prakse njegovane u lokalnim sredinama i usredsređene na stvaranje novih i održivih kultura, ekonomija utemeljena na vrlini unutar domaćinstva i razvoj građanskog života u polisu“ zapravo mogu biti vrijedni imena „liberalni“. Ali u kom smislu? Opis ovih „praksi“ svakako nije ništa manje apstraktan od „teorije“ koje se toliko užasava.
Ono čemu Denin zapravo prigovara – baš kao i mnogi liberali – jeste poistovjećivanje slobode i razuzdanosti. On bi više volio da se sloboda razumije kao upravljanje sobom i njegovanje individualne vrline kroz liberalno obrazovanje. Tu čitalac može ostati u nedoumici na šta Denin zapravo misli. Kada liberalno-demokratske države garantiraju svojim građanima slobode, one ne sprečavaju samousavršavanje, niti prisiljavaju građane da žive kao „izdvojena, obeskorijenjena i potrošačka sopstva“ u „svijetu bez doma i kulture“.
Deninova insinuacija da individue prepuštene same sebi nikada ne mogu razviti samoodrživu koncepciju smisla u odsustvu religije, nacionalizma ili nekog drugog pomagala, predstavlja najstariji trik iz antiliberalnog asortimana. Simptomatično, građani liberalnih demokratija nisu samo slobodni od prisile, već i zaštićeni od tradicionalnih religijskih i nacionalističkih praksi za kojima Denin žali. Nije zgoreg primijetiti da se mnoge od ovih praksi nisu toliko ticale samousavršavanja, koliko opsesije moćnih muškaraca kontrolom nad ženskim tijelima. Kroz historiju, „obrazovanje o ograničenjima“ prije svega se ticalo nametanja ograničenja raznim ljudima koji su smatrani inferiornima.
Denin tvrdi da je liberlizam ukorenjen u „lažnoj antropologiji“, iz čega slijedi da bi on umio prepoznati „ispravnu“ antropologiju kada bi na nju naišao. Njegove priče o povratku zemlji i lokalnim oblicima otpora liberalizmu mogu zvučati šarmantno, ali imaju opasne implikacije. Ako bi neki antiliberalni pokret uspio doći na vlast i steći samopouzdanje, njegovi sljedbenici svakako ne bi oklijevali da oblikuju društveni život u skladu sa svojim viđenjem „antropološke ispravnosti“. Najbolji primjer za to je Orbanova Mađarska, u kojoj režim cijelom društvu aktivno nameće svoju kršćansko-nacionalističku viziju.
Oporavak liberalizma
Još od referenduma o brexitu i Trumpove izborne pobjede 2016, mnogi liberali postaju sve kritičniji prema sebi i svojim uvriježenim političkim i ekonomskim pretpostavkama. To je dobro. Oni koji prihvataju duh liberalizma, nikada ne treba da budu previše sigurni u sebe i izvijestan period samorefleksije je svakako potreban.
Istovremeno, liberali treba da brane liberalizam od grubljih napada na njega. Oni nisu samo još jedno pleme ili sebična moćna elita – ono što Denin naziva „liberalokratijom“ – a liberalizam i demokratija nisu različite stvari. Uzete zajedno, knjige prikazane u ovom tekstu mogu ohrabriti prijeko potrebni duh samopreispitivanja, jer jasno pokazuju razliku između bespoštedne kritike i oportunistički recikliranih antiliberalnih klišea.
/Prikazi knjiga: 1. Edward Luce, „The retreat of western liberalism / Povlačenje zapadnog liberalizma“, Atlantic Monthly Press, 2017; 2. Yascha Mounk, „The people vs. democracy: Why our freedom is in danger and how to save it / Narod vs. demokratija: Zašto su naše slobode ugrožene i kako da ih spasemo“, Harvard University Press, 2018; 3. Patrick J. Deneen, „Why liberalism failed / Zašto je liberalizam propao“, Yale University Press, 2018/
(TBT, Project Syndicate)