Konflikt u Siriji, koji je uzburkao administracije i Baracka Obame i Donalda Trumpa, sve je složeniji i opasniji. Sada, više nego ikad, Sjedinjene Države moraju razjasniti svoje strateške ciljeve u Siriji i ostvariti ih sa nemilosrdnom disciplinom, piše za “New York Times” nekadašnja savjetnica za sigurnost tokom drugog mandata Obame, Susan Rice.
Rusija i Iran su rado platili da omoguće sirijskom lideru, Basharu al Assadu, da uništi opoziciju i ostanu u Siriji da ga podrže. Islamska država je izbačena iz svog “kalifata”, ali još uvijek nije poražena. I užasan strah sirijskog naroda se nastavlja, piše Rice.
Političke opcije Sjedinjenih Država, uvijek su bile loše, a sada su još više ograničene i manje efikasne nego ikada. Vazdušni napadi koje su prošle sedmice pokrenule Sjedinjene Države, Francuska i Britanija uputile su neophodnu poruku Assadu da civilizirani svijet ne koristi hemijsko oružje. Međutim, njihov zastrašujući efekt će vjerovatno, opet, biti ubrzan, i to ne samo zbog toga što su SAD, pažljive zbog provociranja šireg sukoba, dvaput demonstrirala da neće koristiti silu koja bi bila prijetnja Assadovom režimu.
Dvosmislenost SAD-a
Sjedinjene Države su namjerno bile dvosmislene gdje je “crvena linija” i da li je samo korištenje hlorina, na koju Sjedinjene Države i njeni saveznici nikad nisu odgovorili silom. (Američki zvaničnici rekli su da je nedavni napad u Doumi možda uključivao i hlor i daleko smrtonosniji nervni agens, sarin, kao i njihova skladišta koja je Sirija prikriveno zadržala ili rekonstruirala uprkos sporazumu o njihovom uklanjanju iz 2013. godine). Kada bi Sjedinjene Države svaki put reagirale na incidente koji uključuju samo hlor, Sirija bi češće bila bombardirana.
Ono što je najopasnije je da rat u Siriji suprotstavio “velike igrače”: Izrael protiv Irana, Sjedinjene Države protiv Irana i Rusije, i Tursku protiv Kurda podržanih Amerikom.
Koraci do predaje ključeva narodu
U ovom kontekstu, Sjedinjene Države moraju biti jasne po pitanju svojih interesa i čvrste u izbjegavanju toga da im ne propadne misija. Uprkos njihovim inače očiglednim razlikama, po ovom pitanju administracije Obama i Trump su se pokazale su više sličnosti nego razlike. Svaka od administracija je definirala kao primarni cilj pobjedu Islamske države, s obzirom na lekciju naučenu u Iraku, a ne promjenu režima. Svaki od njih je nastojao da izbjegne uplitanje u širi sukob koji bi zahtijevao trajnu posvećenost američkih trupa. (Iako je administracija Trumpa naglasila da su osujećene ambicije Irana u Siriji, ona nema mnogo toga što bi stalo iza te tvrdnje.) Obje su pozvale na diplomatsko rješenje građanskog sukoba, iako je administracija Trumpa imala malo diplomatskog kapitala. I Obama i Trump su podvukli crtu između upotrebe konvencionalnog naoružanja Assada, koje je ubilo stotine hiljada, i korištenja zabranjenih hemikalija, kojim se krše važne međunarodne norme.
Takvi usko definirani ciljevi i dalje predstavljaju najmanji loš pristup iz perspektive Sjedinjenih Država, čak iako zahtijevaju od Amerikanaca da toleriraju neprihvatljivu moralnu i humanitarnu perspektivu. Ovaj oštar kompromis je ono što je Siriju učinilo najtežim i bolnim zagonetkom politike godinama.
Ovaj oštar kompromis je ono što je Siriju učinilo najtežimom i bolnom zagonetkom politike godinama.
Put naprijed će i dalje biti opasan i duboko nezadovoljavajući, a Rice navodi moguće kretnje.
Prvo, Amerika i njeni saveznici moraju zadržati trenutne nivoe sile (oko 2.000 vojnika Sjedinjenih Država) da bi pobijedile Islamsku državu i Al Qaedu, bez preuranjenog povlačenja. Ukoliko bude stvoren vakuum ISIS će povratiti zemlju.
Sa svojim partnerima, Sjedinjene Države moraju pomoći u obezbjeđivanju, rekonstrukciji i uspostavljanju efikasne lokalne uprave u oslobođenim područjima. To će omogućiti Sjedinjenim Državama da spriječe iranske ambicije da kontroliraju teritoriju koja obuhvata Irak, Siriju i Liban, zadržat će utjecaj na glavnim područjima za proizvodnju nafte, i negirat će Assadov utjecaj na značajan dio sirijske teritorije, do diplomatskog rješenja.
Drugo, Sjedinjene Države bi trebalo da nastave od vojnog obračuna sa Assadom. Troškovi toga su dosad uvijek prevazilazili očigledne koristi. Sada sa Rusijom i Iranom na njegovoj strani, rizici te strategije samo su povećani.
Treće, Amerika mora održati svoju velikodušnu humanitarnu pomoć Sirijcima unutar zemlje i susjednim državama i odmah zaustaviti nehumanu i licemernu politiku odbijanja prijema svih sirijskih izbeglica.
Konačno, trebalo bi da obnovi svoj pritisak na sporazumno rješenje u sukobu. Da bi Sirija bila održiva, potrebna joj je vlada koju je izabrao njen narod. Bez toga, to neće biti unitarna država koja može da spriječi teroriste da koriste njenu teritoriju.
Iako Rusija, Iran i Assad imaju manje motiva za pregovore, Sjedinjene Države imaju dvije potencijalno vrijedne karte. Prvi je njen efektivan odlazak na važan dio sjeverne i istočne Sirije uz pretežno kurdske partnere. Drugi je njena konkurentna sposobnost, sa evropskim i zaljevskim saveznicima, da podrže obnovu Sirije i povratak izbjeglica. Bez američkog novca, Rusija i Iran, niti druge ekonomski važne snage, neće ostati trošiti u skupoj državi.
Alternativno, ukoliko bude povezana sva zapadna i arapsku pomoć u postkonfliktnoj Siriji na slobodan i pošten izbor nove sirijske vlade, pod strogim međunarodnim nadzorom, to je nešto što bi moglo da postaje sve atraktivnije za pristalice Assada.
Ovi koraci neće okončati sirijski građanski rat, vratiti nebrojene živote izgubljene, ali će zadržati Sjedinjene Države usredsređene na jasne i ostvarive ciljeve i mudro ispuniti njene interese.
(TBT, The New York Times)
