Zašto na Zapadu dominiraju negativne predstave o islamu? Zašto je prihvatljivo reći nešto za muslimane, dok se ista stvar smatra neprihvatljivom u slučaju Jevreja, hinduista, ili budista?
Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo zaroniti duboko u strukturu zapadne svijesti i otkriti šta leži izvan njenih spoljnih prikaza.
Bez sumnje su politički problemi i sukobi koje su u muslimanskom svijetu oni izazvali u bližoj ili daljoj prošlosti utjecali na percepciju islama na Zapadu, ali ona nije nastala u njihovom vakuumu. Naprotiv, radi se o tradiciji koja seže vjekovima u prošlost.
Veliki dio onoga što se danas misli o islamu potiče još iz srednjeg vijeka. Pojmovi koji se koriste možda zvuče savremeno, ali njihov sadržaj bio je i ostao srednjovjekovne prirode.
Ti korijeni sežu čak do sedmog vijeka, odnosno do prvog dodira između kršćanstva i islama.
Saraceni i ismailije: rano srednjovjekovno kršćanstvo i islam
Suočeni s ogromnom vojnom, političkom, i vjerskom prijetnjom islama, srednjovjekovni kršćanski autori su elaborirali poduži spisak polemika, apologija, i opovrgavanja, ne bi li spriječili duhovno otpadništvo svog stada. U tim spisima, miješaju se legenda i činjenica, mit i stvarnost.
Kršćanstvo na početku sukoba s islamom nije bilo poput bijele, neispisane strane, već je posjedovalo pozamašan i šarolik dijapazon sopstvenih interpretacija, simbola, i mitova. Svjesno ili nesvjesno, kršćani su posegli za ovom nepreglednom zalihom ne bi li na odgovarajući način rasvijetlili fenomen islama, čak i prije nego što ga zaista upoznaju.
Ranokršćansko shvatanje islama određeno je teoretski i teološkim modelom koji predstavlja poziciju “drugoga” unutar kršćanske teologije.
U svojim oštrim sukobima s hereticima i paganizmom, kršćanstvo je obrazovalo set pojmova i kategorija koji određuju vjersko “drugo”. U sukobu s novonastalom islamskom prijetnjom, ono je prosto poseglo za ovim ranije formiranim teoretskim arsenalom.
Islam je raspoređen u već postojeće kategorije jevrejstva, paganizma i herezi. Elementi koji se nisu uklapali u ovu pojednostavljenu šemu bivali su prosto ignorirani.
Za srednjovjekovno kršćanstvo, islam je bio mjesto presjeka sve tri navedene kategorije, “drugost” bez premca. Iskvareni judaizam, izvitopereno kršćanstvo, i divlji prirodnjački paganizam, sve u jednom, i spoljni i unutrašnji neprijatelj.
Turčin laje pred kapijom
Iako je najraniji dodir s islamom Evropa imala još u 7. i ranom 8. vijeku, kada je Pirinejsko poluostrvo u cjelosti osvojeno, muslimanska vjera je dublji trag u evropskoj svijesti počela ostavljati tek od vremena prvih osmanskih pohoda ka centru starog kontinenta.
U doba koje je bilo opterećeno vjerskom šizmom, sukobom između papista i reformista, islam je bio poželjan kao simbol za označavanje unutrašnjeg neprijatelja.
Za reformiste, on je bio sinonim za moralno propadanje papizma: gordost, pohlepu, nasilje i žeđ za snagom i posjedovanjem. Isto tako, u cilju demoniziranja novih ideja svojih protivnika čija je popularnost naglo rasla, Rimokatolička crkva nije mogla izmisliti optužbu goru od muhamedanstva.
Muslimanski “Saracen” koji je progonio istočne kršćane sada je zamijenjen “Turčinom” koji je zadao težak udarac kršćanskoj samosvijesti zauzimanjem njenog najvećeg grada, Konstantinopolja, i slamanjem Bizantije.
Reformacija, koja je kršćanstvo rasparčala u niz međusobno zavađenih grupacija, učinila je skoro nemogućim formiranje svijesti o “zajedničkom tijelu kršćanstva”. Vjerske podjele toga doba podudarile su se s naizgled nezadrživim napredovanjem osmanskih armija.
To je podstaklo proces samoispitivanja u kršćanskom svijetu. Društva koja su se našla pod osmanskim nasrtajem počela su da se određuju u odnosu na neprijatelja kao neko ko baštini one vrijednosti koje se u humanističkim i književnim krugovima nazivaju “evropskim”.
Pišući početkom šesnaestog vijeka, Erazmo Roterdamski je pozivao “nacije Evrope”, ne oslovljavajući ih više zajedničkim imeniteljem kršćanskog, u krstaški pohod protiv Turaka.
Sekularizirana teologija
Sve ovo dovelo je do preobražaja pojma Evrope od pukog geografskog do pojma kulturne identifikacije, zamjenjujući pojam “kršćanskog” “evropskim”, vjerskog sekularnim.
Reformacija, koju možemo smatrati katalizatorom stvaranja savremene Evrope, poslužila je i kao most za prenošenje srednjovjekovnih predstava o islamu do savremenog doba.
Srednjovjekovna kršćanska predstava islama kao devijantnog, nasilnog, razuzdanog, i heretičkog sekularizovana je, lišena svog transcendentalnog karaktera i svedena u okvire savremene filozofije esencijalizma koja od tada pa do danas određuje zapadni diskurs o Islamu, barem u domenu mejnstrima. Podudarnost između srednjovjekovnih i savremenih napisa o islamu je toliko velika i zapanjujuća, da se često možemo zapitati da li je ono što čitam napisano iz pera savremenog, ili srednjovjekovnog autora.
Jednako je zapanjujuća podudarnost stavova o islamu kod današnjih liberala i konzervativaca, vjernika i ateista. Izvjesna ironija leži u činjenici da po pitanju Islama sve ostale ideološke podjele nestaju.
Breme bijelog čovjeka
Kako je svijet ušao u novu eru imperijalizma u kojoj je Evropa započela svoje nemilosrdno političko, ekonomsko i vojno širenje, islam je postao predmet izučavanja Zapada kao njegovo negativno, suprotno određenje.
Da bi se nametnula kao kulturno superiorna u odnosu na ostatak svijeta koji je pokoravala, Evropa je iz sebe izbacivala svaki sadržaj koji joj se činio nepoželjnim i devijantnim.
Islam i muslimanska društva uopće, esencijalizovani su u stalne jedinstvene i koherentne pojmove, shvatane kroz niz kontrasta i dihotomija. Tako je islam postao antiteza Zapadu, haotično carstvo bjesnećih instinkata, emotivnog naboja, iracionalnosti, i despotizma koji su predstavljali sve ono što je Evropi strano.
Znanje se ne rađa u vakumu. Ono je i stvaralac i predmet stvaranja struktura i odnosa moći.
Predstavljanje islamskog svijeta kao barbarskog neumitno vodi do logičkog zaključka da mu je potrebna spoljna intervencija snaga razuma i civiliziranosti ne bi li ostvario ma kakav red i stekao ma kakvu stabilnost.
Miješanje u poslove onih koji nastanjuju tu mračnu sferu postojanja postaje ne samo legitimnog, već poželjno i benevolentno.
Brutalna kolonizacija tuđih zemalja, etničko čišćenje njihovih stanovnika, uzurpacija i eksploatacija resursa, i uništavanje niza tradicionalnih institucija i domaćeg kulturnog naslijeđa prestali su da budu posmatrani kao gnusni zločini, dobivši predstavu plemenitog, evanđeljskog, “civilizatorskog” “bremena bijelog čovjeka”.
Suprotno uvriježenom vjerovanju da je zapadna samosvijest napustila medijevalne predstave o “svetom”, njen pogled na islam je ostao suštinski kršćanski i srednjovjekovan.
Sve što je sekularizacija postigla bilo je recikliranje divljih, neuhvatljivih pojmova “Saracena” i “Turaka” novim, profanim, modernim jezikom.
Kriza identiteta
Različiti elementi predstave islama koji datiraju vijekovima unazad danas se prikazuju u bezbroj oblika. Negativne dogmatske predstave Saracena i Turaka se ponovo bude u jeku krize muslimanskog svijeta i nastanka terorističke prijetnje hranjene spoljnom vojnom intervencijom i unutrašnjim vjerskim sukobima.
Predstava prijetećeg muslimanskog “drugog” budi se u vrijeme krize evropskog identiteta, nastale u svijetu koji se ubrzano mijenja seljenjem bogatstva ka istoku i opadanjem životnog standarda na zapadu. Riječ je o svijetu erodirajućih geografskih i kulturoloških granica usljed globalizacije i masovne imigracije.
Rast krajnje desnice u Evropi i SAD suštinski nije ništa drugo do simptom velikih tenzija koje nastaju u utrobi Zapada u jeku borbe da zadrži svoje mjesto u svijetu koji se mijenja iz dana u dan.
Istina je da diskurs o “muslimanskoj prijetnji” govori više o samom Zapadu, njegovoj autopercepciji i položaju u svijetu, nego što govori o islamu i muslimanima.
(TBT)