Osvrnite se oko sebe i sva je prilika da ćete vidjeti mnogo gojaznih ili debelih ljudi. Možda ste i vi takvi i mislite “To je ok, ne razlikujem se od drugih, pa ne vidim svrhu ulaska u bitku koju ću ionako izgubiti”.
Niste sami.
Suptilni oblik pritiska vršnjaka ubijedio je mnoge da je prihvatljivo biti znatno teži od “normalne” težine određene indeksom tjelesne mase (BMI) ili ljekarskim tabelama.
Ekonomista Federalne banke u Bostonu dr Mary A. Burke, koja proučava društvene norme, učestvovala je 2010. u studiji koja je pokazala da sve više gojaznih odraslih osoba – 21% žena i 46% muškaraca (za razliku od 14 i 41 posto koliko ih je bilo 1990-ih) smatra da je njihova težina “manje-više” u redu.
A studija objavljena u magazinu JAMA prošle godine pokazala je da sve manje debelih i gojaznih osoba pokušava da skine taj višak kilograma.
Stručnjaci za javno zdravlje strahuju da će ovaj trend prihvatanja debljine imati ozbiljne posljedice i rezultirati vrtoglavim računima za liječenje hroničnih bolesti povezanih sa debljinom, poput srčanih bolesti, hipertenzije, dijabetesa tipa 2 i desetine vrsta raka.
Burke je u nedavnom izdanju JAMA posvećenom gojaznosti napisala da stručnjaci za javno zdravlje strahuju da “osobe koje ne vjeruju da su gojazne ili koje debljinu vide u pozitivnom svjetlu, neće potražiti pomoć u skidanju kilograma”.
U uvodniku JAMA, dr Edvard H. Livingston, hirurg na Medicinskoj školi Univerziteta Teksas, predložio je da bi možda drugačija poruka – ona koja pozdravlja zdravu težinu – doprinijela poboljšanju zdravlja pacijenata više od konstantnog savjetovanja da smršaju, jer tu poruku sve više ignorišu.
Postoje mnogi razlozi zbog kojih je gojaznost u porastu, uključujući sve veću zaposlenost žena što dovodi do slabijeg kuhanja kod kuće, oslanjanja na procesuiranu i gotovu hranu, sve većeg oslanjanja na brzu hranu, dostavu ili obroke u restoranima i pad fizičke aktivnosti potrošača.
Rezultat: više kalorija a manje vježbanja.
Nekoliko decenija komercijalnih dijeta, od tečne do Atkinsonove dijete, od kojih je svaka tvrdila da je najbolja za uklanjanje viška kilograma i sala a da se ništa ne gubi na ukusu i sitosti, istanjilo je strpljenje onih koji se muče sa viškom kilograma.
Većina je morala da se podvrgne radikalnim promjenama u načinu ishrane, što nije bilo održivo.
Poslije izvjesnog vremena, ljudi bi se vratili starim navikama i povratili izgubljene kilograme, a često i nabacili dodatne.
Kao što je dr Livingston rekao: “Davanje pacijentima lažne nade da će, ako samo zamijene jednu vrstu hrane drugom, izgubiti kilograme, postalo je frustrirajuće i može dijelom da objasni zašto većina dijeta nije uspjela.”
(TBT, The New York Times)