New York Times navodi da sada izgleda kao da je ministar odbrane James Mattis, koji nosi nadimak “Bijesni pas” postao “jedini glas razuma u novom ratnom kabinetu” Trumpa i naglašava rizike od sukoba sa Iranom, Sjevernom Korejom i možda još nekoliko zemalja. Koliko svijet sada treba biti nervozan i kako znati da li je Trump ozbiljan po pitanju rata ili ne?, pita se “Foreign Policy” i navodi pet znakova da se Trump možda zaista sprema za novi rat.
- Opasnost je velika i raste još više
Osnovna logika iza preventivnog rata je pretpostavka da rat dolazi i da je bolje boriti se sada umjesto kasnije. Historija je puna primjera kako su ratovi počeli jer je neko mislio da će ga neko napasti (a često su te pretpsotavke bile pogrešne).
Stoga je zabrinjavajuća činjenica da Trumpova administracija insistira da poboljšanje nuklearnih i raketnih sposobnosti Sjeverne Koreje predstavlja egzistencijalnu prijetnju koja se ne može tolerirati, a drugi ratni huškači izazivaju strahove od toga da Iran želi postati nova “Perzijska imperija”. Takve izjave sugeriraju da je Amerika sve nesigurnija i da je rat skoro nemoguće izbjeći.
Sjeverna Koreja je prošle godine izvršila mnogo testiranja raketa Foto: youtube
Međutim, radi se o pretpostavkama o najgorim mogućim slučajevima. A čak i da se oni dogode i Iran i Sjeverna Koreja postanu nuklearne sile sposobne da napadnu SAD, treba biti svjesna da je i dalje Amerika mnogo moćnija od njih i da nema mjesta panici kakvu stvaraju Trump i njegovi suradnici.
- Rat će biti lahak i jeftin (ali samo ako počne sad)
Niko neće početi rat ako je siguran da će biti dug, skup ili se vjerovatno završiti porazom.
Prema tome, svako ko pokušava objasniti da se rat mora pokrenuti, mora ubijediti sebe ili javnost da će rat biti lahak i da će pobeda biti neizbježna i jeftina. U praksi to znači ubijediti ljude da će troškovi Sjedinjenih Država biti zanemarljivi, rizici eskalacije se mogu kontrolirati i ishod će biti predvidiv.
Što više Trumpova administracija govori o “ograničenim opcijama”, “krvavom nosu”, vazduhoplovnoj moći, sposobnosti da se sprovedu “precizni napadi” bez kolateralne štete ili o drugim navodno mogućim kontroliranim ratnim scenarijima, to bi više svijet trebalo da bude zabrinut. To su znakovi da vlada SAD uvjerava samu sebe da ima puno opcija koje će izazvati štetu njenim neprijateljima, a predstavljaju malo opasnosti za same SAD. Kako piše “Foreign Policy” trebalo bi da budemo posebno zabrinuti kada se čini da “oni koji zagovaraju rat pretpostavljaju da će se neprijatelj ponašati tačno onako kako bi oni voljeli, umjesto da odgovore na neočekivane načine”. “Neprijatelj dobija glas” poznat je kliše, ali ga ratni huškači redovno odbacuju kada pozivaju na akciju.
- Rat će riješiti sve (ili bar većinu) problema
Zagovornici rata obično obećavaju da će pobjeda riješiti mnogo problema odjednom. Sadam je mislio da će invazija na Kuvajt biti majstorski potez koji će eliminirati iračke dugove, povećati budžet milijardama dolara preko noći, ugasiti nezadovoljstvo u zemlji i pružiti mu mogućnost da se takmiči sa potencijalno snažnijim Iranom.
Slično tome, Bush i njegova administracija mislili su da će rušenjem Sadama eliminirati potencijalnog agresora, poslati poruku drugim potencijalnim proliferatorima, obnoviti snagu i imidž SAD-a nakon 11. septembra i započeti proces demokratizacije na Bliskom istoku koji bi eventualno ublažio opasnost od Islamskog terorizma.
Međutim, ispostavilo se da su svi oni pogriješili. Bez obzira koliko puta Sjedinjene Države išle u rat ili koristile silu – što su činile dosta posljednjih decenija – to nikada nije bilo dovoljno. Izgleda da pozitivni efekti tih ratova ne traju više od nekoliko mjeseci.
- Neprijatelj je zao i/ili lud
Ako želite voditi zemlju u rat, ne zaboravite demonizirati protivnika. Prikazivanje konflikta kao direktnog sukoba suprotstavljenih interesa nije dovoljno, jer ako je to slučaj, problem bi se riješio putem diplomatije i kompromisa, a ne vojne sile. Shodno tome, “jastrebovi” teže da prikažu protivnike kao oličenje zla ili kao ludake.
Na kraju krajeva, ako strana vlada čini neke loše stvari i njeno neprijateljstvo prema Americi se nikada neće promijeniti, onda je jedino dugoročno rješenje da se SAD nje riješe. Kao što je nekadašnji potpredsjednik Dick Cheney: “Mi ne pregovaramo s zlim. Mi ga pobjeđujemo.”
Druga argumentacija je tvrdnja da su američki protivnici iracionalni, fanatični agresori.
Ipak, kada im to odgovara, ti isti zagaovornici rata također imaju tendenciju da predstave neprijatelja kao pametnog i razumljivog, da bi se upotreba sile činila opravdanom i sigurnom. Za lidera kao što je Kim Jong Un oni govore da je suviše iracionalan, ali istovremeno tvrde i da će, ako Amerika odluči da napada nuklearnu infrastrukturu Sjeverne Koreje, on biti dovoljno racionalan da ne uzvrati. Nepotrebno je reći, kada vidite otvoreno kontradiktorni argument poput ovoga, znate da se radi o proratnoj propagandi, a ne ozbiljnoj analizi.
- Mir je nepatriotski
Posljednji upozoravajući signal je kada administracija krene da se “umotava u američku zastavu” i počne govoriti kako je skepticizam u vezi sa upotrebom sile znak nedovoljnog patriotizma. Za vrijeme Vijetnamskog rata, Lyndon Johnson i Richčard Nixon su optuživali pacifiste i aktiviste protiv rata da pružaju pomoć neprijateljima. Administracija koja želi rat će tvrditi da su protivnici rata nedovoljno posvećeni američkoj sigurnosti. Ako Trump bude ozbiljno razmatrao rat i jave se istaknuti protivnici sa kritikama, obratite pažnju na to šta će on o tome tvitati.
Amerikanci su se uglavnom navikli na predsjednike koji misle da će kompleksne strateške i političke probleme riješiti “dizanjem stvari u zrak”. Ovaj pristup nije dobro funkcionirao, ali je i dalje podrazumijevani odgovor na vanjskpolitičke konflikte. Tako je na primjer Trump primio veliku podršku i od republikanaca i od kada je ispalio nekoliko desetina krstarećih raketa na Siriju. To je bio jednokratan gest koji nije imao nikakvog utjecaja na rat, ali su i republikanci – i demokrate – pozdravili to kao znak da je Trump konačno uzeo svoje predsjedničke dužnosti ozbiljno.
Ako Trump počne rat, koga će napasti?
Ako Trump izabere rat, gdje je najvjerovatnije da se on desi? Analitičar “Foreign Policyja” kaže da će se prije desiti napad na Iran.
I za to navodi dva razloga. Prvo, Sjeverna Koreja već ima nuklearno oružje, a Iran nema, tako da su rizici od rata sa prvim beskrajno veći. Drugo, čak i čisto konvencionalni rat na Korejskom poluostrvu bi učinio Južnu Koreju, Japan, Kinu i druge veoma nervoznima. Nasuprot tome, američki klijenti na Bliskom istoku bi pozitivno reagirali, ako bi Trump napao Iran. Ako je Trump željan ljudima skrenuti pažnju od svojih drugih nevolja rat sa Iranom čini se da ima mnogo više smisla nego rat sa Sjevernom Korejom.
(TBT)