Piše: Ilana Hammerman, thebosniatimes.ba
Prije nekih sedam dana, na autocesti između Hermesa i Mevo Dotana, dva su vojnika ubijena, a dva su ranjena nakon što su udarena automobilom koji je vozio stanovnik Barta'e. Nema mnogo Izraelaca koji znaju gdje se ta naselja nalaze i u kakvoj stvarnosti. No, za veliku većinu vjerovatno nema sumnje u to ko je ovdje terorist, a ko nevina žrtva, te se nadaju ispunjenju obećanja predsjednika Reuvena Rivlina, koji je nakon nesreće izjavio: “Nećemo se zaustaviti dok ne izvedemo sve sudionike pred lice pravde; nećemo dopustiti da terorizam postane stvarnost. ”
Problem je u tome što je terorizam odavno postao stvarnost, a entitet koji je dopustio da se to dogodi je država Izrael. Pogledajte kartu i pronađite Barta'u, a možda ćete se čak zainteresirati da odete tamo i vidite i čujete kako njeni stanovnici žive i u kakvom okruženju. Slučajno sam to i učinila nekoliko dana prije nesreće s automobilom, i bilo mi je bilo sasvim jasno – i ne prvi put – da je ta stvarnost proizvod trajne politike terora koju provode generacije izraelske vlade i da ta politika dovodi do činova otpora protiv nje.
Ono što je nevjerovatno je što takvih djela nema više jer je situacija zaista nepodnošljiva. Barta'a al-Sharqiya nalazi se istočno od Wadi Are, između tzv. Zelene linije i barijere. Na toj lokaciji ograda pravi obilaznicu do Zapadne obale kako bi na izraelskom teritoriju obuhvatila četiri naselja s imenima, svježim i ugodnim kao plodovi polja i njegovi mirisi: Shaked (badem), Reihan (bosiljak), Hinanit (tratinčica) i Tal Menashe (rosa Menashea).
Unutar ove enklave nalaze se i četiri arapska sela, od kojih je najveće Barta'a al-Sharqiya. Cijela ova enklava, sa svojim ogradama, kontrolnim punktovima i vojskom, postoji i raste samo u korist doseljenika koji su se naselili u njoj i pored nje. Ljudi koji su stoljećima živjeli u arapskim selima u ovom dijelu zemlje iznenada su se našli zatvoreni ogradom i podvrgnuti dijaboličkoj zbrci naredbi i propisa: ne smiju ulaziti u Izrael sa zapada, a na istoku, na Zapadnoj obali – njihovom prirodnom životnom prostoru – za njih su postavljena dva kontrolna punkta, kroz koje izlaze i ulaze za vrijeme radnog vremena, uz dopuštenje i dobru volju vojnika i stražara privatnih firmi.
Nekolicini je također dopušteno unijeti hranu i robu u svojim automobilima preko kontrolnih punktova, uz ograničenja. Palestinci koji žive van enklave – koji su članovi iste nacije kao i oni koji žive u njoj, a često i njihova rodbina – ne smiju ulaziti osim ako nemaju “posebne dozvole”.
Poljoprivrednici van enklave našli su se odsječeni od svoje zemlje, a oni također moraju zatražiti posebne dozvole i moraju se kretati kroz posebna vrata i u unaprijed određeno radno vrijeme kako bi obrađivali svoju zemlju. Naselja Hermesh i Mevo Dotan također se nalaze na području Zapadne obale, ali van enklave. Stvar je u tome da svako takvo naselje koje se gradi na Zapadnoj obali – u kojem ni jedan dunum ne pripada državi Izrael – remeti živote palestinskih sela u tom području na način koji bi slobodan građanin teško mogao i zamisliti.
To je ovdje stvarnost i to je terorizam pod pokroviteljstvom države Izrael. Jer šta je oduzimanje zemljišta u nesagledivim mjerama, šta su ograničenja slobode kretanja, a time i slobode zapošljavanja i trgovine, rušenje kućanstava, uvođenje policijskog sata i zatvaranje, izgradnja bezbroj ograda i zidova te razmještanje vojnih snaga naoružanih do zuba, u srcu palestinskog civilnog stanovništva, kako bi zaštitili izraelsko civilno stanovništvo silom naseljeno među njima – šta je sve to, ako ne terorizam, drugim riječima, rat protiv nenaoružanih građana?
I tako, u ovoj situaciji se mlada Palestinka nađe u dvorištu svog doma u Nabi Salehu i ošamari izraelskog vojnika koji je poslan u njeno selo samo kako bi čuvao naselje Halamish, koje se također agresivno uglavilo u područje Zapadne obale; i u ovoj situaciji dvije mlade žene dođu na punkt u srcu Hebrona, svaka zasebno, s nožem u ruci ili torbi, a naoružani vojnici – koji su tu kako bi zaštitili nasilno osnovano židovsko naselje, protjerujući desetine hiljada palestinskih civila i neprestano zlostavljajući one koji su preživjeli – pucaju na njih i ubijaju ih.
U takvoj situaciji demonstranti se pojavljuju u srcu Jerihona, Betlehema ili predgrađa sela Beit Ummar, nose kamenje i gume za paljenje i zapaljive uređaje kako bi se suočili sa vojnicima naoružanim mitraljezima i šok bombama koji napadaju njihove zajednice i domove danju i noću i ranjavaju i ubijaju one koji im se odupiru i bježe od njih; i u takvoj situaciji mladić dolazi iz Barta'e i pregazi, ubije i rani vojnike – koji su tamo raspoređeni samo radi zaštite naselja koja su velikodušno izgrađena sjeverno i južno od ovog sela, a zbog čega je prenapučeno selo osuđeno na privredno i ljudsko umiranje.
Šta su onda djela tih mladih ljudi? Terorizam? Ne, to je očajnička borba grupa i pojedinaca koji se od dana svog rođenja nemaju čemu nadati, protiv vojske koja je hiljadu puta jača od njih. A šta ova vojska brani: sigurnost svoje zemlje? Ne, brani izbor izraelske vlade da koristi teror kako bi nametnula “državu židovskog naroda” u cijeloj regiji između Sredozemlja i rijeke Jordan.
Željela bih razjasniti te stvari jer sam uvjerena u moć riječi da oblikuju svijest. A ponekad i političku angažiranost.
(TBT, Haaretz, Prevela Jasmina S. Drljević)
