Piše: Senad Pećanin (Tačno)
Navedeni citat objavio je ekstremni sarajevski islamistički portal Saff kao dio pisma koje je “stiglo na naš redakcijski mail”, a koje je navodno uputio izvjesni Hajrudin Hrvačić. U pismu upućenom predsjedniku Naše stranke Peđi Kojoviću, a povodom sramotnih nacionalističkih etiketiranja koje je Kojović doživio tokom nedavnog zasijedanja sarajevske kantonalne skupštine, Hrvačić kao dobronamjerno otvara oči Kojoviću: “Dragi Peđa, treba biti iskren i reći da je većinska grupa tvog naroda krenula da ruši i pali ovaj grad, da ubija sve koji nose muslimanska imena. (…) Nama nije bio potreban Hag da nas uvjerava da je neko od našeg naroda učinio zločin, mi smo odmah reagovali, kažnjavali i sprečavali da se ponovi.”
Izgleda da je periodu hibernacije bošnjačkog nacionalizma došao kraj. Stranka demokratske akcije puca po šavovima, a bliže se izbori i vladajuća Izetbegovićeva bošnjačka oligarhija svojim glasačima nema ponuditi ništa osim vlastite varijante nacionalizma po modelu Milorada Dodika i Dragana Čovića. Doduše, nacionalizam “temeljnog bosanskog naroda” različit je od onog koji se brižno i uspješno njeguje kod njegovih komšija. Srpski i hrvatski nacionalizmi u Bosni i Hercegovini prvenstveno su vezani za teritorijalizaciju “srpskih i hrvatskih etničkih prostora”. No, bošnjački nacionalizam je istovremeno i cilj i sredstvo za bildovanje zadatog projiciranog identiteta – ali ne isključivo nacionalnog, već i vjerskog. Kad je stanje “redovno” – od završetka posljednjih do približavanja kampanje za nove izbore – dizajneri novog bošnjačkog identiteta (turčenje plus reislamizacija) obračunavaju se prije svega sa nepodobnim bošnjačkim intelektualcima; no, kako se predizborna kampanja zahuktava pomjeraju se i mete brutalnih kampanja i najčešće to postaju Srbi i Hrvati.
Mozaik pojedinačnih i porodičnih ratnih tragedija bošnjačkog naroda formulira i kolektivne odgovore na zločin. Jedan od takvih odgovora, najmaligniji, jeste i bošnjački nacionalizam. On je generalno odvratan kao i drugi nacionalizmi, ali i dodatno: zato što kao nesicrpno pogonsko gorivo koristi individualne ratne rane.
Dva su glavna izvora sa kojih se danas napaja i regenerira bošnjački nacionalizam. Jedan je genocid nad bošnjačkim narodom u proteklom ratu, a drugi je odnos Zapada prema islamu i muslimanima.
Činjenica zastrašujućeg stradanja u proteklom ratu postaje jedna od temeljnih odrednica bošnjačkog identiteta. Kako se pojedinačno i porodično nositi sa ranama gubitka i stradanja najdražih osoba znaju samo oni kojima valja živjeti sa tom mukom – haman svi Bošnjaci. No, mozaik pojedinačnih i porodičnih ratnih tragedija bošnjačkog naroda formulira i kolektivne odgovore na zločin. Jedan od takvih odgovora, najmaligniji, jeste i bošnjački nacionalizam. On je generalno odvratan kao i drugi nacionalizmi, ali i dodatno: zato što kao nesicrpno pogonsko gorivo koristi individualne ratne rane. Tipičan bošnjački nacionalista ponaša se upravo kao SAFF-ov pisac poruke upućene prije svega Srbinu, pa tek onda Peđi Kojoviću: adresant je vlasnik bošnjačkih patnji, ovlašten da ispostavi fakturu “tvojim sunarodnjacima, a možda i ponekom rođaku bližem ili daljem”; pri tome se, naravno, ne zamara nepostojanjem makar jedne indicije (a kamoli dokaza) da je Peđa odgovoran za bilo kakav zločin; ne, samim tim što je Srbin koji je ostao u Sarajevu on ima da trpi opjevani “bošnjački merhamet” zahvaljujući kojem njega, Srbina, bošnjačka većina u Sarajevu (još uvijek) trpi. I da, naravno, sve u proklamiranom bošnjačkom opredjeljenju za izgradnju “multietničke Bosne i Hercegovine ravnopravnih građana”. Pri čemu individualne ratne patnje zaslužuju respekt samo ako su bošnjačke: najbolji dokaz je spomenik u centru Sarajeva koji se ne zove spomenikom ubijenoj djeci Sarajeva, nego spomenikom “ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva”.
S druge strane, sigurno je jezivo biti danas musliman u Evropi i svakodnevno osjećati nove izraze antiislamske histerije, poput onih Viktora Orbana ili Jaroslava Kačinjskog. Mora da je već odavno strašno biti musliman na zapadu i živjeti u sredini u kojoj je muslimanski identitet dovoljan razlog za pretpostavljenu krivicu, gdje nema bezopasnog muslimana dok se ne dokaže suprotno. Ali, gle paradoksa: u Sarajevu se već dugo njeguje skoro identičan odnos prema (pre)ostalim Srbima i Hrvatima kao što je onaj koji Evropa gradi prema muslimanima – prezreni su sve dok ne dokažu da nisu krivi.
Ukoliko se etnička većina prema Srbima i Hrvatima u Sarajevu bude i dalje odnosila kao poslanici iz vladajuće koalicije u kantonalnoj skupštini prema Peđi Kojoviću, brzo će bošnjački nacionalizam pred Bošnjake postaviti dilemu: žele li demokratsku (a to znači i multietničku) državu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine ili bošnjačku državu na djeliću te teritorije? Jevrejski nacionalisti, još od vremena Ben Guriona i stvaranja države, nisu riješili dilemu o karakteru Izraela – demokratska ili jevrejska država? Ista dilema je sada i pred bošnjačkim nacionalistima, ali tu ne prestaje svaka sličnost sa njihovim jevrejskim “kolegama”. Naime, i u jednom i drugom slučaju pogrešan izbor nacionalista plaćaju i plaćaće – prije svih – muslimani.
(TBT, Tačno.net)
