Zaista je teško pobrojati koga su sve odstrijelili prorežimski portali „trio fašistikus“ Saff, Stav i Faktor prije nego su se domogli Enisa Bešlagića.
Neka bude da je prvi „popio batine“ profesor Nenad Veličković od strane urednika „Stava“ jer se bavi nacionalizmom u obrazovanju. Potom je na udar došao i kultni sarajevski pisac Miljenko Jergović jer je optužen da voli muslimane sa malim „m“ a velikim „H“, itd.
U posljednje vrijeme napadi su učestali i skoro svakodnevno se upućuju razni oblici prijetnji intelektualcima koji navodno ne vole Bošnjake. Pa su napali profesora Midhata Riđanovića, profesora Envera Kazaza, reditelja Dinu Mustafića, Emira Suljagića, Peđu Kojovića, Ugu i Sanju Vlaisavljević, novinara Amira Zukića, itd.
Prije toga su SDA-ovi botovi nahrnuli na novinarke Sanelu Prašović i Vildanu Selimbegović.
Poslije rata sarajevski printani mediji obilovila su ostrašćenim ideološkim polemikama između uvjetno rečeno ljevice i desnice. Ali te polemike su imale intelektulani nivo i bez obzira na ostrašćenost u kojoj bi se iskazali i personalni animoziteti polemičara, ove polemike nisu imale za cilj progone ljudi i širenje mržnje. Posebno se ne može reći da je iza tih polemika stajala politika odnosno režim.
Ovo što se sada dešava je obični prostakluk kojeg režimska halaša ispoljava s ciljem zastrašivanja oponenata režima. Evidentno je da se po načinu napada može zaključiti da postoji sinhronizacija u napadu po sistemu „trojki“ kad novinari markiraju metu, uključuju se SDA-ovi botovi da bi svojim komentarima dotukli žrtvu, a negdje iz prikrajka u stranačkim kafanama vucibatine se sašaptavaju i vrebaju markiranu žrtvu.
Kako se približavaju izbori i vrše pripreme za stranačku kampanju tako se psihoza straha povećava. Jednostavno se osjeća da u Sarajevu podrhtava zlo pod nogama… Kamo puste sreće da se sve razmiti na smrti akademika Sulajmana Redžića!
(TBT)
