TEME
Kukanje je najčistiji, najblagotvorniji oblik protesta koji
postoji
FOTO: Ilustracija (Profimedia)
Postoji mnogo načina da se osjećate življe. Evo dva primjera:
skakanje iz helikoptera u bazen ili zvocanje zbog svega i svačega.
Koji god metod da izaberete, cilj bi trebalo da vam bude
življenje a ne životarenje, smatra profesor filozofije na Harvardu Sean D.
Kelly.
“Znate kako ide: Ustanete ujutru, idete do posla,
ručate, još malo radite, možda odete na pivo ili u teretanu, gledate TV”,
napisao je Kelly u Timesu. “Neko vrijeme vam ta rutina nudi stabilnost i
prija vam, ugodna je u svojoj predvidljivosti. Ali uskoro dani počnu da se
protežu u nedogled i vi počinjete da tavorite”.
Postoje bar dva uobičajena – i pogrešna – odgovora na ovo
kaže: konstantno traganje za novim uzbuđenjima ili još dublje čahurenje u
rutinu u pokušaju da u njoj nađete neko značenje. Kelly je citirao Casanovu i Immanuela
Kanta, njemačkog filozofa, kao klasične primjere ova dva odgovora. Uprkos
njihovim naporima, sve što su pronašli bio je očaj.
“Da bi bili živi morate da imate strast Casanove ali
bez njene izolovanosti, nedosljednosti i očajanja ili odlučnu jasnoću Kanta bez
monotonije i beznačajnosti”, kaže Kelly.
Novi dokumentarac predstavlja Giovannija Agnellija kao savremenog Casanovu
koji je našao rješenje za te probleme. Kao šef Fijata u poslijeratnoj Italiji,
postao je poznat kao “zavodnik sa Rivijere”, napisao je Steven Kuruc
u Timesu.
Agnelli je volio sve šta se i očekivalo da će voljeti: žene,
odjeću i automobile. Volio je upečatljive ulaske skakanjem iz svog helikoptera
u bazene u vilama svojih prijatelja ili u okean kako bi onda otplivao do svoje
jahte. Čak je sam odlazio svojim autom na posao i pored čestih ubistava
poslovnih ljudi i političara sredinom 1970ih kao što je to bio slučaj sa
tadašnjim premijerom Aldom Morom.
“Mislio je da je dan kada neko pokuša da ga ubije i ne
uspije interesantniji od dana kada se to ne dogodi”, rekao je Timesu
direktor Agnellija, Nick Hooker.
Agnelli je otjelotvorenje življenja o kome je Kelly pisao
kao o bujici akcija, ideja i riječi koje se moraju uraditi ili izreći čak i ako
ne razumijemo u potpunosti zašto.
Autorka Samantha Irby drugi je primjer toga iako ona misli
da razumije razloge za te ideje i riječi. Za nju, življenje znači zvocanje.
“Mogućnost jezivog poniženja za mene leži iza svakog
ugla”, navela je ona u Timesu. “Zbog toga volim da zvocam. Zašto
ljudi ne znaju da voze? Kada će komšija da isječe tu trulu granu ili ću morati
da sačekam da mi razbije prozor da bi vidio koliko je loše? Zašto mi je račun
za telefon toliko visok svakog mjeseca? Gde je otišao Barack Obama?”
Irby poredi zvocanje sa konačnim odbacivanjem zimskog kaput
prvog predivnog proljetnog dana. Zvocanje može da bude verbalno i ne verbalno, kaže
i kao primjere navodi kolutanje očima i grimase. To je nešto što joj
istovremeno služi i kao ventil i melem za neprijatnosti koje trpi jer živi na
ovom svijetu – poput toga da mora da se vozi u javnom prijevozu sa nekim ko
sluša muziku bez slušalica.
“Biti osoba je užasno”, navela je ona. “A
kukanje zbog toga je najčistiji, najblagotvorniji oblik protesta koji
postoji”.
(TBT, NYT)
