ANALITIKA
Ono što se u BiH naziva ljevićarima opskurni su
nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove, piše u političkom
eseju književnik Ivan Lovrenović
FOTO: Komšić, Kojović, Nikšić, Bajrović (public)
Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju,
sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za
bosanskohercegovačke probleme. Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići,
bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom
nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem
bilo kakvog smislenog političkog koncepta. Ono što se u BiH naziva ljevićarima
opskurni su nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove, piše
u političkom eseju književnik Ivan Lovrenović.
Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna
od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen
internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili
filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski
ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija
klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji
su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput
sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih
južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno
i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u
međuvremenu promijenilo?
Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su
se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i
centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim
primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju
novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu
povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i
socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a
konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i
desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20.
stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više
vremena da se jasnije isprofiliraju.
Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu
epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati
postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili
relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto
ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge?
Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i
mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o
nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?
Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop
kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili
ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na
tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički
diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na
valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva
vlastiti nacionalizam.
Atrofija lijeve
političke pameti
Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal
jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine
metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na
teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da
se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na
onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati,
čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima
nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim
budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva
nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju
na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i
međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta
automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti,
osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska
ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom.
Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu
u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ
o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.
Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i
nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička
razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne
političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje
građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći
antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam,
ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke
obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam.
Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često
rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća
mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno
neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i
ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole.
Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su
kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom
iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj
tradiciji.
Nastavak tradicije
proizvođenja neprijatelja
Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom,
političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže
ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje
građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo
kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma
često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke
politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’.
Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica
parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene
koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje
i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u
kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste
zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska
većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri
prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.
Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma
‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh
društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje
jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s
njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne
argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH
nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još
dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika
bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim
podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili
receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska
politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu
svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta,
i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od
politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo
misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a,
samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.
Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak
ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički
ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje
političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona
samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se
Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić
pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik,
petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu
sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar
vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko
slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po
mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.
Stožerna stranka
Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka
ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim
stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam
naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg
je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet
koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju
problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao
biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili
kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što
SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama
ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.
Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz
da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može
dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje,
a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome
je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva
SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om.
Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se
osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija
usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o
bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije
ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je
dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim
nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog
tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i
osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju.
Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne
toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj
čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom.
Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da
pređe granicu.
Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju
političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u
politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog
vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i
slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati
Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri
zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno
destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i
podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju,
sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za
bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem
socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za
tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su,
nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička
iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova
ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali
analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao
miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji
tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.
U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao
egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i
argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom
i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba
recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te
recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i
za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da
se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša
stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i
kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i
ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako
svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.
Zamjenski
nacionalisti crvene boje
Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i
ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i
demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog
političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki
raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na
podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno,
nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi
nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku
bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje
koji ih intelektualno i medijski opslužuje.
Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je
protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari
su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva
koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta
konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih
konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica
pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na
svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet,
što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje
neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom
drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.
Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na
duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba
barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz
2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku
bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala
neka nova lijeva garnitura, ona koja bi
napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa
dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo
zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i
slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju?
I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje?
Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?
(TBT, HMS, Autor Neven Šimić)