GEOPOLITIKA
Ankara se ne može suočiti s rastućom nestabilnošću u velikoj
susjednoj državi kao što je Iran, jer bi se to moglo odraziti na regiju, ali i
na unutrašnjost Turske
FOTO: Rouhani, Erdogan (ANADOLU AGENCY/XINHUA/ZUMA PRESS)
Protestna okupljanja u Iranu privukla su veliku pažnju na
lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Smatraju se regionalnim događajem
par excellence zbog uloga koje Teheran ima u regiji, ali i zbog toga što mnogi
povezuju dešavanja u Iranu s vanjskom politikom te države. Demonstracije u
Iranu izbile su 28. decembra prošle godine i zahvatile su značajan dio države.
S ekonomskih parola, prešlo se na političke zahtjeve, naročito kad je riječ o
pitanjima koja se tiču vanjske politike i uloge Irana u događanjima u regiji.
Turska veoma rano stupa u kontakt s Iranom, kada je turski
ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu telefonski razgovarao s iranskim
kolegom Javadom Zarifom još drugog dana protesta, a zatim nastavljaju telefonski
komunicirati i tokom sljedećih dana. Ministarstvo vanjskih poslova Turske
izdalo je pismeno saopćenje 2. januara. Recep Tayyip Erdogan, predsjednik
Republike Turske, nazvao je iranskog kolegu Hassana Rouhanija sljedećeg dana,
dok su brojni turski zvaničnici nastavili izdavati i zvanična saopćenja u vezi
s događanjima u Iranu u proteklim danima.
Zvanični turski pristup prema susjedu Iranu u ovom slučaju
može se sažeti u nekoliko glavnih tačaka, od kojih su najvažnije sljedeće:
prvo, Turska brine o stabilnosti i društvenom miru Irana i zabrinuta je zbog
razvoja događaja; drugo, podržava mirne demonstracije, uz potrebu izbjegavanja
nasilja i provokacija; treće, žestoko se protivi bilo kakvim vanjskim
intervencijama, imajući u vidu da je ono što se događa unutrašnja stvar Irana;
četvrto, stabilnost Irana važna je njegovim susjedima, a posebno Turskoj; peto,
pozitivna ocjena izjava Rouhanija i zvaničnog odnosa Irana generalno prema tim
događajima.
‘Jasno da postoji
vanjska intervencija’
Turske izjave nisu dolazile samo od vladajuće stanke i
Vlade, s obzirom na to da je i Ozturk Yılmaz, potpredsjednik Narodne
republikanske partije, najveće opozicijske stranke, izjavio da uzroci protesta
nisu isključivo unutrašnji, već je “jasno da postoji vanjska intervencija”
u tim dešavanjima. Dvije susjedne države, Turska i Iran, ponose se time što
stoljećima dijele najstabilnije granice u regiji. Njihove bilateralne veze
tokom proteklih stoljeća imale su plime i oseke, nadmetanja i saradnju, ali su
utemeljene na međusobnom poštivanju suvereniteta i izbjegavanju direktnog
sukoba.
Postoje jasni razlozi i faktori koji doprinose oblikovanju
turskog stava prema protestnim okupljanjima, a prije svega je riječ o
posvećenosti stabilnosti velike i utjecajne susjedne države, kao što je Iran,
koji u posljednje vrijeme ima dobre odnose s Ankarom. Izgleda da je taj stav
uveliko dosljedan turskom stavu prema arapskim revolucijama iz 2010. i 2011.
godine, kad su na početku pozvali vlasti da uvaže zahtjeve naroda i obuzdaju
društvenu srdžbu kako bi se spriječila eskalacija situacije i vanjske
intervencije. Možda je to povezano i s filozofijom Partije pravde i razvoja,
koja je svoje iskustvo izgradila na mehkoj moći i dopunjavanju s prijateljskim
i susjednim državama, kao i ekonomskoj saradnji s njima, što zahtijeva mir i
stabilnost u regiji. Takav stav Turske, po prirodi stvari, odgovara skorašnjim
demonstracijama i nepoznatom toku događaja.
Međutim, glavno opravdanje koje trenutno formira turski stav
zabrinutost je zbog potencijalnog haosa u susjednoj i velikoj državi, poput
Irana, te njegovih reperkusija na unutrašnje događaje u Turskoj, pogotovo ako
se uzme u obzir da je Ankara svjedočila sličnom valu demonstracija u maju 2013.
godine te da se još nije u potpunosti riješila posljedica propalog pokušaja
vojnog udara iz ljeta 2016. godine. U državi je i dalje na snazi vanredno
stanje u kontekstu nastavka borbe protiv paralelnog sistema, grupe imama
Fethullaha Gulena, u državnim institucijama.
Ankara posvećuje veliku pažnju konstantno rastućoj saradnji
s Teheranom zbog toga što turski pokušaji, sve do 2015. godine, da izgradi jak
savez sa Saudijskom Arabijom, kao protivtežu iranskoj ekspanziji u regiji, nisu
dali nikakve rezultate. To se počinje mijenjati nakon određenih dešavanja u
regiji, od kojih se najviše ističu dvije krize nastale kao posljedica blokade
Katara i referenduma u Iračkom Kurdistanu te dinamičan razvoj događaja u
Siriji. Pojavili su se brojni znakovi i indicije o suprotstavljanju interesa i
nastojanja Ankare i Rijada, što se odrazilo na tursko-iransko približavanje, za
razliku od ose koju predvodi Saudijska Arabija. Turska to, naravno, nije činila
javno, zbog jasne posvećenosti tome da se izbjegne neprijateljstvo s Rijadom i
zadrži čvrsti odnosi s njime.
Međunarodna zajednica
i ‘dvostruki aršini’
Zatim, tu je i rizik od kurdskog pitanja u regiji, konkretno
za Tursku, u slučaju da se situacija pogorša i pretvori u haos, te oslabi
sposobnost Vlade Irana da kontrolira granice i periferiju države, što se opet
bliži crvenim linijama kada je riječ o nacionalnoj sigurnosti Turske. Naravno,
postoji i tursko uvažavanje iranskog stava prema pokušaju vojnog prevrata, što
Turska neće zaboraviti, osim toga što se Turska odveć često uzima za metu u
okviru agresivnog narativa.
Ankaru u posljednje vrijeme muče napete relacije s
tradicionalnim saveznicima u zapadnoj osi, odnosno Sjedinjenim Američkim
Državama, državama Evropske unije i NATO-om. Stoga često povezuje mnoge krize s
kojima se suočava s tim državama, kao i s različitim razvojem događanja na
lokalnom i regionalnom planu, a demonstracije u Iranu nisu izuzetak od tog
pravila. U zvaničnom turskom diskursu jasno se može vidjeti potpuno i
nedvosmisleno odbijanje bilo kakvog stranog uplitanja u iransku krizu, kao i
poziv međunarodnoj zajednici da se odrekne “dvostrukih aršina” u
odnosu prema iranskim vlastima, kako je to spomenuo ministar vanjskih poslova
Turske.
Cavusoglu je podsjetio na stav međunarodne zajednice prema
vojnom prevratu u Egiptu, usporedivši to s izabranom Vladom u Teheranu, koja ne
bi trebala “pasti izuzev na izborima”, ako to iranski narod želi.
Također, ministrova procjena situacije aludira na mogućnost vanjske
intervencije, ili, u najmanju ruku, na pokušaje da se događajima upravlja
izvana, ali je izbjegao o tome decidno govoriti bez uvjerljivih dokaza za
navedeno.
Jedan od pokazatelja turskih strahova od uloge vanjskog
faktora na demonstracije je i direktan govor ministra vanjskih poslova, koji je
izjavio da otvorenu i neposrednu podršku demonstracijama u Iranu daju
isključivo američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin
Netanyahu, čelnici dvije države s kojima su odnosi krajnje zategnuti tokom
posljednjih sedmica nakon Trumpove odluke o Jerusalemu.
Da se ne pretvori u
Siriju
Mediji bliski vladajućem AKP-u sve više potenciraju pitanje
agresivnog narativa, gdje se veoma često mogu pronaći poređenja aktualnih
dešavanja u Iranu s događajima iz Gezi parka 2013. godine, koji su počeli kao
protesti zbog nekoliko posječenih stabala na poznatom istanbulskom trgu Taksim.
Potom su prerasli u masovne demonstracije, praćene haosom i nasiljem. Ankara je
tada optužila pojedine države da podržavaju takva događanja i miješaju se kako
bi ih produžile i dodatno rasplamsale.
“Priča je o Rouhaniju, ali se misli na Erdogana”
naslov je pojedinih vijesti i karikatura u nekim od turskih medija. Većina
analiza i članaka povezala je događaje u Iranu s dinamičnim razvojem događanja
u regiji i svijetu, počevši od blokade Katara, pa sve do pitanja Jerusalema,
nadmetanja SAD-a i Kine, neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj, unutrašnje
situacije u Saudijskoj Arabiji, pa sve do toka sirijske krize.
U konačnici, Turska je, izgleda, zabrinuta zbog
demonstracija koje su počele spontano, izazvane ekonomskim ciljevima, a potom
se pretvorile u proteste s političkim parolama usmjerenim protiv Vlade ili
režima. Čini se da Turska računa na sposobnost teheranske Vlade da se iznese s
njima na mudar i miran način, kojim bi se demonstracije stavile pod kontrolu te
spriječilo da se “Iran pretvori u novu Siriju”. Stabilnost Turske
vezana je za stabilnost Irana. Ankara se ne može suočiti s rastućom
nestabilnošću u velikoj susjednoj državi kao što je Iran, jer bi se to moglo
odraziti na regiju, ali i na unutrašnjost Turske, gdje se provode pripreme za
uvođenje predsjedničkog sistema nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora
krajem 2019. godine.
Čini se da je Turska, prema mišljenju nekih analitičara,
izvukla pouku i poruku iz posljednjih sedam godina, posebno kad je riječ o
Siriji. To ju je stavilo na stranu stabilnosti, uprkos principijelnoj podršci
pravu na mirne demonstracije, zbog čega pažljivo osluškuje odjek događaja i
razvoj situacije u Iranu, s pogledom uprtim na unutrašnju scenu u Turskoj.
(TBT, Al Jazeera)