ANALITIKA
Uprkos njegovom prikazivanju u nekim zapadnim medijima,
Rouhani se nikad nije nazvao političkim reformatorom niti ga je iranska javnost
ikada smatrala takvim
FOTO: Rouhani (EDUARDO MUNOZ/REUTERS)
Otkako je 28. decembra krenuo val protesta u Iranu, zapadni
mediji su se nesrazmjerno fokusirali na socioekonomske uzroke kao glavne
pokretače ljutnje građana. Ekonomski problemi nesumnjivo su uzrok, ali zanemariti
one suštinske političke probleme znači zaboraviti na borbu za budućnost zemlje.
Iako iranski predsjednik Hassan Rouhani možda nije ni primarni cilj niti
neposredni uzrok demonstracija, njegovi rezultati od ponovnog izbora prošlog
maja ogromno su razočarenje za gotovo 24 miliona Iranaca koji su glasali za
njegov drugi mandat. Umjesto nastojanja da bude samostalan, Rouhani je više
puta pao pod utjecaj vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, produbivši već
opasan jaz između običnih Iranaca i vladajuće šiitske islamističke elite koja
ih želi predstavljati. Ništa manje od velikih reformi ne može dugoročno spasiti
Islamsku Republiku.
Uprkos njegovom prikazivanju u nekim zapadnim medijima,
Rouhani se nikad nije nazvao političkim reformatorom niti ga je iranska javnost
ikada smatrala takvim. Njegova izborna pobjeda imala je više veze s
nepopularnošću njegovog tvrdolinijaškog protivnika Ibrahima Raisija nego s
njegovom vlastitom popularnošću. Tokom kampanje, međutim, Rouhani je dao
ključno obećanje kojeg su se birači uhvatili: ukoliko on bude ponovo izabran,
građani će dobiti veću političku slobodu. U drugom mandatu, kazao je, njegova
će vlada pripadati “100 posto Irancima”, a on će nastojati otvoriti
put za političko učešće mladih, žena i etničkih i vjerskih manjina. I opet je
dao riječ da će tražiti puštanje opozicijskih lidera od 2011., obećanje koje je
prvi put dao prije njegovog prvog izbora 2013. Pretjerivanje tokom izborne
godine nije svojstveno samo Iranu, ali je u Rouhanijevom slučaju jaz između
slogana i stvarnost zapanjujući.
Razočarenje je počelo na njegovoj prvoj konferenciji za
novinare nakon ponovnog izbora. Prekomjerno oprezan i dosadan, Rouhani je
odlučio da čak ni ne spomene državne političke zatvorenike, čije je oslobađanje
bilo okosnica njegove kampanje.
Dalje, Rouhani je imenovao vladu bez reformista. Još gore,
svakog ministra kabineta prethodno je odobrio Khamenei. Tokom kampanje izrazio
je suosjećanje prema nezadovoljnim iranskim aktivisticama i biračima, ali
nikada nije imenovao ženu u svoj kabinet uprkos pritiscima s više strana. Na
sličan je način zanemario iransku sunitsku manjinu, koja čini oko deset posto
stanovništva i koja mu je pružila rekordnu podršku na izborima. (U Kurdistanu i
Balučistanu, najvećim pokrajinama sa sunitskom većinom, uz njega je stalo sedam
od deset birača.) Rouhani je umjesto toga odlučio smiriti tvrdolinijske šiitske
imame koji su podržali njegovog suparnika Raisija te je sunite držao van svog
kabineta. Rouhanijeva vlada čak nije imenovala niti jednog guvernera sunita u
bilo koju od 31 provincije u zemlji.
Također nije reagirao kada je 12-člano tvrdolinijaško Vijeće
čuvara – koje u biti odgovara samo Khameneiju i djeluje kao filter koji mora
odobriti sve vladine zakone i kandidate koje žele ući u politiku – izglasalo
parlamentarni zakon i onemogućilo nemuslimanima kandidaturu na općinskim
izborima. Ovo je identično kategorizaciji iranskih drevnih zoroastrijanskih,
židovskih i kršćanskih zajednica kao drugorazrednih građana u političkom
procesu.
Ova je epizoda istaknula veliki demografski jaz između
iranskih vladara i onih kojima vladaju. Predsjednik Vijeća čuvara Ahmad Jannati
je 90-godišnji režimski ideolog, a 90 % demonstranata koji su zadnjih dana uhapšeni
mlađi su od 25 godina.
Od svog ponovnog izbora, Rouhani je iznevjerio ključne
demografske zajednice koje su glasale za njega, a umjesto toga nastojao je
stvoriti platformu za trajni suživot s tvrdolinijašima. Kao čovjek koji nastoji
naslijediti Khameneija kao sljedeći vrhovni vođa, on smatra ovu frakciju u Islamskoj
Republici ključnom za njegove izglede da se nastavi uspinjati na ljestvici
moći. Obećanja koja je dao tokom kampanje prije samo nekoliko mjeseci sada su
samo daleko sjećanje.
Najznačajnije, Rouhani se sklonio s puta Revolucionarnoj
gardi, elitnoj političko-vojnoj organizaciji koja predvodi iranske vojne
operacije u regiji na mjestima kao što su Irak i Sirija, a kod kuće guši
proteste. U decembru 2017. najavio je povećanje njihovog budžeta i odupro se međunarodnim
pritiscima da obuzda kontroverzne, ako ne i problematične, aktivnosti garde.
Više novca za njihov program kontrole balističkih raketa ili Quds Force –
specijalnu jedinicu Revolucionarne garde – nije bilo na dnevnom redu kada je
Rouhani u maju vodio svoju kampanju. Moglo se čuti sve veće ogorčenje javnosti protiv
garde u povicima tokom demonstracija “Ništa Gaza, ništa Liban, moj je život
samo za Iran”. Posljednjih mjeseci, kako je Iran pogođen velikim brojem
smrtonosnih potresa a državnog odgovora nema, strani prioriteti Islamske Republike
postali su pitanje mnogih analiza i preziranja.
Čak i kada se Revolucionarna garda otvoreno suprotstavila
Rouhaniju – kao i kada je njezina obavještajna služba uhapsila više građana s
dvojnim državljanstvom i riskirala da će otjerati strane ulagače kojima se
Rouhani tako očajnički dodvorava i koji su mu potrebni da stvori radna mjesta –
izabrani je predsjednik odlučio i dalje pratiti najžešće tvrdolinijaške
komponente u režimu. U predsjedničkim debatama u maju koje su uživo prenošene
na televiziji, Rouhani je oduševio mnoge kada je optužio tvrdolinijaše –
uključujući i one u Revolucionarnoj gardi – za gangstersku taktiku koja podriva
globalni imidž Irana. Ipak, otada nije učinio mnogo da se suoči s istim
elementima. Na taj način ne samo da nije uspio stvoriti više ravnoteže u
raspodjeli moći između izabranih i neizabranih organa u Islamskoj Republici,
već je postavio i pitanje je li ovaj sistem uopće moguće reformirati preko
glasačke kutije.
2009. godine, kada su u Iranu održani zadnji veliki
protesti, ključni zahtjev naroda bio je ponavljanje izbora koje su mnogi
smatrali evidentno lažnim. Ovoga puta, demonstranti su bili daleko više bijesni
te su tražili da se cjelokupan politički sistem smijeni. Uzvici demonstranata
“smrt Khameneiju” i “imami moraju ići” najradikalniji su
zahtjevi za promjenama od nastanka Islamske Republike 1979. Nepopustljivost
političkog modela naizgled je uvjerio mlađu generaciju Iranaca da reforma
sistema nije moguća. Naravno, za to se ne može okrivljavati samo Rouhani. Od
protesta 2009. Khamenei i njegovi sljedbenici, poput Revolucionarne garde,
najviše su učinili kako bi zaustavili proces političke reforme u Iranu.
Pa ipak, najnovije proteste Rouhani može posmatrati kao
priliku da ispliva kao neovisan pojedinac. Od prošlog maja se priklonio
tvrdolinijašima kako bi sebi pružio priliku da postane sljedeći vrhovni vođa.
Nakon šoka količinom narodnog gnjeva koji će neko vrijeme odzvanjati redovima
režima, Rouhani bi trebao razmotriti ostvarivanje prednosti nad svojim rivalima.
Ima samo jedan izbor za poruku koju mora prenijeti: jedini mogući način da se
Islamska Republika sačuva je pokretanje temeljite i smislene političke reforme.
Moglo bi biti prekasno, ali barem to Rouhani duguje broju od skoro 24 miliona
ljudi koji su ga nanovo izabrali.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drlejvić)