KULTURA
Da je nekim slučajem opstala, Jugoslavija bi ove godine
proslavila svoju stogodišnjicu. Ko bi onda slavio njen rođendan, a ko bi bili
najveći partibrejkersi na toj žurci, pitali su Jergovića novinari Nedeljnika
FOTO: Jergović (Nedeljnik)
Miljenka Jergovića mnogi doživljavaju kao jednog od najvećih
intelektualaca i pisaca na prostorima bivše SFRJ. S obzirom na sav njegov opus,
možda je grijeh intervju početi s tom propalom zemljom, ali da ne prenebregnemo
povod. Da je nekim slučajem opstala, Jugoslavija bi ove godine proslavila svoju
stogodišnjicu. Ko bi onda slavio njen rođendan, a ko bi bili najveći partibrejkersi
na toj žurci, pitali su ga novinari Nedeljnika.
“Nisam baš najbolji u žanru ‘šta bi bilo kad bi bilo’,
ali jedno je sigurno: da je Jugoslavija kojim slučajem opstala, njen bi
rođendan, onaj stoti, vezan za 1918, ali i onaj sedamdeset peti, vezan za Jajce
i drugo zasjedanje AVNOJ-a, slavile, i to poimence, današnje hrvatske, srpske,
a vjerovatno i bošnjačke i bosanske nacionalističke vođe. Oni bi, naime, i u
Jugoslaviji bili vođe. Ljudi s talentom za rad s masama, te za borbu protiv
svakog sektašenja, anarholiberalizma, lijevih i desnih skretanja… A
partibrejkersi bi i u tom slučaju bili oni koji su i danas partibrejkersi. Bilo
bi ih malo, i bili bi jednako prezreni: Boris Dežulović, Kokan Mladenović,
Oliver Frljić… Narod bi se, naravno, zgražavao nad takvima. Radnici zeničke
željezare pisali bi proglase i peticije protiv Ante Tomića i njegovih
zajebancija na račun Jugoslavije. Partijski bi aktivi raspravljali o
klerikalnom mračnjaštvu Svetislava Basare. Da li bi se među remetilačkim
faktorima velike proslave našao i neki političar? Teško mi je naslutiti takvog.
Možda Milovan Đilas, ako bi o stogodišnjici ustao iz groba”, kaže
Jergović.
Na pitanje ko su danas pokretači na književnom i političkom
nebu u regionu, Jergović je rekao:
“U politici danas više ne vidim ništa i nikog. Prije
pet ili deset godina nekog bih se još i sjetio, dok je danas, čini mi se, svuda
južno od Sutle pustoš i praznina, dobrovoljno pristajanje na vođu ili strah od
režima. Možda je malo drukčije u Makedoniji, ili odjednom imamo iluziju da je
tamo drukčije, ali čini se da su u Skoplju uspjeli formirati vlast na nekoj
antinacionalističkoj, inkluzivnoj osnovi. A što se književnih pokretača tiče,
tu je stvar mnogo jednostavnija i, rekao bih, čistija. Pokretači su oni koji
dobro pišu, a u stanju su pokrenuti samo one koji dobro čitaju. A ko su po mom
mišljenju ti, to se može vidjeti iz novinskih tekstova i eseja koje prilično
redovno pišem o knjigama, i to na način da se ne obazirem na činjenicu što
živim u Zagrebu, pa bi, je li tako, prema vojnom rasporedu i službenoj dužnosti,
trebalo da čitam samo hrvatske knjige i pišem samo o hrvatskim knjigama, nego
pišem o onome što sam pročitao na cjelokupnom području međusobno razumljivih
jezika.”
(TBT)