RELIGIJA
Dok stručnjaci polemiziraju o stvarnom identitetu jedne od
najuticajnih i najtajanstvenijih ličnosti u historiji, arheolozi prekopavaju
Svetu zemlju da bi razdvojili činjenice od fikcije
FOTO: (Wikimedia Commons/Head of Christ (Rembrant)
Vjernici ga poštuju kao Sina božjeg. Skeptici ga odbacuju
kao legendu. Umjetnici su ga prikazivali u obličjima koja su odražavala njihovo
vlastito doba i okruženje. Dok stručnjaci polemiziraju o stvarnom identitetu
jedne od najuticajnih i najtajanstvenijih ličnosti u historiji, arheolozi
prekopavaju Svetu zemlju da bi razdvojili činjenice od fikcije.
Kabinet Eugenija Alijate u Jerusalemu sliči na dom bilo kog
arheologa koji češće prlja ruke na terenu nego što sređuje i čisti svoju
kancelariju. Izvještaji sa iskopavanja nagurani su u police zajedno s rolnama
traka za mjerenje i ostalim alatkama za posao. Izgleda kao kancelarija svakog
arheologa kog sam srela na Bliskom istoku, samo što Alijata nosi čokoladnosmeđu
odoru franjevačkog fratra i njegova baza je u Samostanu bičevanja. Prema
crkvenom predanju, ovaj samostan se nalazi na mjestu na kojem su Isusa Krista,
osuđenog na smrt, rimski vojnici bičevali i stavili mu krunu od trnja. ,
„Predanje” je riječ koju često čujete u ovom dijelu svijeta,
u koji dolazi mnoštvo turista i hodočasnika privučenih desetinama lokaliteta
koji su, po predanju, bili ključni u Kristovom životu – od mjesta njegovog
rođenja u Vitlejemu do njegovog groba u Jerusalemu.
Za jednog arheologa koji je postao novinar, kao što sam ja,
svjesnog da postoje čitave kulture koje su cvjetale i propadale jedva ostavivši
neki trag o sebi, potraga za djelićima života konkretne osobe u drevnom
okruženju djeluje kao zaludan posao, kao da jurite duha.
Zato sam ja tokom svojih čestih posjeta Jerusalemu stalno
svraćala u Samostan bičevanja, gdje mi fra Alijata uvijek poželi dobrodošlicu i
zamišljeno i strpljivo sluša moja pitanja. Kao profesor kšćanske arheologije i
direktor muzeja Studium Biblicum Fransciscanum, on je dio sedmovekovne
franjevačke misije usmjerene na zaštitu i brigu o drevnim vjerskim lokalitetima
u Svetoj zemlji – a od XIX stoljeća i misiju naučnih iskopavanja.
Kao čovjek vjere, fra Alijata pomiren je sa onim što arheologija
može ili ne može otkriti o centralnoj ličnosti kršćanstva. „Bila bi rijetkost,
bilo bi čudno da imamo arheološke dokaze za konkretnu osobu od prije 2.000
godina”, priznaje on dok sjedi zavaljen u stolici, u svojoj monaškoj odori,
prekrštenih ruku. „Ali ne možete reći da Isus nije ostavio traga u historiji.”
Ubjedljivo najvažniji – i vjerovatno najsporniji – tragovi
leže u tekstovima Novog zavjeta, naročito u njegove prve četiri knjige:
jevanđeljima po Mateju, Marku, Luki i Jovanu. Ali kakve veze posao arheologa
ima s tim drevnim tekstovima pisanim u drugoj polovini I stoljeća i predanjima koja
su oni nadahnuli?
„Predanje uliva više životnosti u arheologiju, a arheologija
uliva više životnosti u predanje”, odgovara fra Alijata. „Ponekad se dobro
slažu, ponekad ne”, onda malo zastaje i blago se smješi. „Što je zanimljivije.”
(TBT,N.G., autor
Cristine Romy)
