TEME
Tokom tridesetih godina, Josif Staljin prvo je lišio
slobode, a zatim i deportirao na hiljade političkih protivnika na izoliranu
lokaciju pod nazivom „Ostrvo Kanibala“
FOTO: ilustracija (public)
Tokom tridesetih godina, Josif Staljin prvo je lišio
slobode, a zatim i deportirao na hiljade političkih protivnika na izoliranu
lokaciju pod nazivom „Ostrvo Kanibala“
Nazino ostrvo je izolovano zemljište koje se nalazi u
sredini reke u Sibiru, smješteno daleko od civilizacije i gotovo da zvuči kao
savršeno mjesto za odmor pravih ljubitelja prirode. Ali, baš i nije tako. Ovo
ostrvo iza sebe ima veoma mračnu priču koja potiče još iz doba Sovjetskog
Saveza, mnogo prije Drugog svetskog rata, u doba kada je Staljin tek
ustoličavao svoju vlast na svaki mogući način.
Tih tridesetih godina širom zemlje su se vršile političke
čistke neistomišljenika, a način na koji je to rađeno bio je i više nego
brutalan. Humanije je bilo ubiti čoveka na licu mesta, nego ga poslati u gulag
ili još gore, na ovo jezivo ostrvo.
Bolje u smrt nego u
logor
Budući da je želio stvoriti jaku diktaturu, Staljin nije
prezao ni od čega, zatvarao je članove partije, pripadnike vojske, svoje
dojučerašnje kolege i prijatelje, pripadnike buržoazije i sve one koji su se
ikada protivili bilo kojoj njegovoj zamisli. Želio ih je istrebiti, eleminirati
i odvojiti od „zdravog“ društva koje je stvorio.
Jedan od najsigurnijih načina bilo je protjerivanje u tajge
Sibira gde su bili organizirani popravno-radni logori i kolonije poznatiji kao
Gulag. Milioni ljudi su odvoženi tamo iz različitih razloga, počevši od toga da
su bili protivnici režima do toga da su se našli u nedoba bez ličnih
dokumenata, nije bilo baš neke selekcije, svako je bio na udaru režima i svako
od njih je tamo prestajao da bude prijetnja poretku iz razloga što ih je
brinula samo jedna jedina stvar – kako preživjeti.
Tada, u maju 1933. godine, njih oko 5.000 deportirano je na
obale ostrva Nazino, novootvorenog radnog logora. I upravo tu, na tom mestu dješava
se možda i najjezivija i najstrašnija priča o Staljinovoj diktaturi.
Od samog početka organizacija je bila očajna, prilikom
deportacije poginulo je 27 ljudi na putu do ostrva. Što se tiče smještaja, hrane,
alata, adekvatnog osiguranja i ostalih potreba kada je radni logor u pitanju,
stvar je bila još gora – ništa nije postojalo. Ostrvo koje je trebalo biti
radni logor odakle bi se ljudi slali na obližnja plodna polja bilo je močvarno
i pusto, na prostoru širine 1.800 metara i dužine oko dva kilometra protezalo
se ništavilo koje je poslije prvih 5000 ljudi, naselilo još oko 1.200.
Igre gladi
Malo smekšavši i uvidjevši da se situacija neće odvijati
kako su predvidjeli, pripadnici vlasti su počeli da šalju na ostrvo brašno, ali
taj čin se završio već prvog dana sa masovnim sukobom zarobljenika i čuvara
koji je završen pucanjem u robijaše. Sutradan, proces je ponovljen ali sa izmjenama,
robijaši su morali izabratii ljude (kapitene) iz svojih redova da ih snabdjevaju.
Međutim, tu je situacija po logoraše bila još gora. Kapiteni
su uglavnom bili kriminalci koji su gledali kako da profitiraju, pa su i brašno
prodavali ostalim zarobljenicima. Čak i kada dobiju svoje sljedovanje, budući
da nisu imali na čemu ispeći hleb, oni su ga jednostavno mješali sa riječnom
vodom i tako ga jeli što je dovodilo do trovanja a zatim i do smrti.
Na ostrvu je ubrzo zavladao veliki haos, sa veoma malo hrane
i bez zakona koji bi čuvao slabije, zarobljenici su se ubrzo počeli ubijati, a
pojedini su postajali i kanibali.
O tome najbolje svjedoče riječi jednog od očevidaca haosa na
ovom ostrvu:
„Na ostrvu je radio čuvar o imenu Kostja Venikov. On se
zaljubio u jednu djevojku, koju je štitio, a kada je morao otići sa ostrva, povjerio
je svoju dragu drugu na čuvanje. On ju je, međutim, izgubio iz vida. Drugi
ljudi su je ščepali, vezali za drvo, isjekli joj dojke i mišiće. Bili su
gladni, morali su jesti. Kada ju je Kostja našao, još je bila živa, ali je nije
mogao spasiti.“
Očajni ljudi su pokušavali na sve načine pobjeći sa ovog
ostrva. Pravili su nesigurne splavove koji bi se raspali odmah po puštanju u rijeku,
a čak i ako bi uspjeli da nekako prijeđu rijeku i da dođu do prostranstva
Sibira, bili bi ubijani na mjestu. Stotine leševa je plutalo vodom koja ih je ponovo
nanosila na obale Nazina.
Krajnji bilans mrtvih za mjesec dana je i više nego strašan!
Od 6.000 ljudi koliko ih je dopremljeno na ostrvo u maju, samo je 2.000 njih
preživjelo do juna, kada su prebačeni u drugi radni logor.
Dosta njih nikada nije dočekalo da osjete ukus ponovne
slobode. Oni su bili samo jedan mali dio od ogromnog broja onih koji su
stradali usljed Staljinove bolesne diktature.
(TBT)