KOLUMNA
Više od dvije trećine članica UN glasale su da
Jerusalem nije prijestolnica Izraela i osudile odluku američkog predsjednika
Donalda Trumpa da SAD u taj grad premjeste svoju ambasadu iz Tel Aviva
Piše: Vuk Drašković, thebosniatimes.ba
Da nije riječ o Generalnoj skupštini UN,
debata o Jerusalimu i njen ishod bila bi loša pozorišna burleska, sa promašenom
temom i obradom. Zašto? Zato što je Jerusalim u Izraelu, a ta međunarodno
priznata država – ne Donald Trump ili iko drugi – odabrala ga je za svoju prijestolnicu.
Zato što su u Jerusalimu i Kneset, i predsjednik Izraela, i premijer, i sva
ministarstva, i vrhovni sud, a dvije trećine stanovnika tog grada su Jevreji.
Zbog američkog veta, Rezolucija Generalne
skupštine UN je neobavezujuća. Nikog ne obavezuje, ali svakog uznemirava.
Posebno zbog toga što Rezolucija ima mnogo i faktografskih i moralnih ožiljaka.
Istoga dana, one daleke 1948, kada su UN
proglasile da je stvorena država Izrael, trebalo je da bude proglašena i država
Palestina, a da Jerusalim ne bude ni jevrejski ni palestinski, nego da bude
slobodni i otvoreni grad pod međunarodnom upravom, a granice između Izraela i
Palestine bile bi naknadno utvrđene. Biološki obogaljeni nacističkim
holokaustom, ali i sretni što im je svijet, poslije dvadeset vijekova rasijanja
po svim kontinentima i narodima, ozakonio državu na njihovoj biblijskoj zemlji,
Jevreji su to prihvatili. Odrekli su se bili i svog Jerušalaima i pristali na
državicu koja je, u tom času, zauzimala samo oko pet odsto njihove zemlje iz
Biblije. Palestinci i sve arapske zemlje bili su protiv. Saopštili su da
jevrejska država ne smije da postoji i pokrenuli rat da je unište. Poraženi su.
Jevreji su proširili svoju državicu i ušli u zapadni Jerusalim. Oni prihvataju
i novu ponudu UN: da se Jerusalim podijeli i da istočni dio grada, u kome su i
jevrejski Zid plača i kršćanska crkva Hristovog groba i muslimanska džamija Al
Aksa, bude prijestolnica države Palestine. Odgovor Palestinaca i čitavog
arapskog svijeta ostao je nepromijenjen: Jevreji ne polažu pravo ni na
kvadratni metar svoje države. Bacanje Izraela u more trebalo je da se dogodi
1967, kada su Palestinci, Egipat, Sirija i Jordan nestanak jevrejske države
proglasili za svoj ratni cilj. Za šest dana, Jevreji su do nogu potukli
invazione armije, zauzeli i Golansku visoravan, i Sinaj, stigli do Sueckog
kanala, uzeli cijeli Jerusalim… Većinu osvojenih teritorija su vratili. Ne i
Jerušalaim. U taj grad, koji se u Starom zavjetu spominje više od dvije hiljade
puta, premjestili su svoju prijestolnicu.
Ovo su činjenice. U njima je odgovor i na
ključno pitanje: gdje je uzrok jevrejsko-palestinskih sukoba i nesreće. I
danas, Palestinci i skoro sve arapske države odbijaju da priznaju državu
Izrael. Za sve njih nije sporan samo status Jerusalima, nego je sporno samo
postojanje Izraela. Zašto nikada ni Savjet bezbjednosti UN ni Generalna
skupština UN nisu usvojili rezoluciju osude tog opasnog strateškog cilja, koji
je moguće postići samo po strašnu cijenu novog holokausta nad jednim narodom
mučenikom?!
Na brdu Har Hazikaron (Brdo sjećanja), u
Jerušalaimu, Jevreji su podigli Jad Vašem, memorijalni centar posvećen žrtvama
nacističkog holokausta nad njima. U tom muzeju su i podsjećanja na vjekove
antisemitizma u kršćanskom svijetu, i rimokatoličkom i pravoslavnom. Podsjećanja
na pogrome nad Jevrejima u Španiji, Portugalu, Rusiji, na doba inkvizicije kad
je svaki Jevrejin mogao biti nekažnjeno ubijen, ako bi bio zatečen da pije crno
vino, krv Hristovu. Narod u kome je rođen Isus Hristos kršćanska Evropa je
označavala kao narod koji je ubio Hrista. Hitler je vrh tog bezumlja. Put ka
najvećem zločinu nad jednim narodom bio mu je popločan.
Teško je umaći utisku i da u nadmoćno
izglasanoj Rezoluciji Generalne skupštine UN, kojom se osporava sadašnji status
Jerusalima, a nijednom rječju se ne osporavaju i ne žigošu programi uništenja
jevrejske države, ima ponečeg od one moralne hipokrizije kada niko neće ni da
vidi ni da osudi nacističke planove o istrebljenju Jevreja, kada se Čembrlen i
Daladije klanjaju vođi Rajha, a Staljin sa njim sklapa i savezništvo. Današnji
svijet trese strah od islamskih kamikaza. Trumpovu odluku da SAD presele svoju
ambasadu u Jerusalim, većina država je, izgleda, razumjela kao dosipanje
benzina na vatru islamskog ubilačkog i samoubilačkog fanatizma. Ishod glasanja
u Generalnoj skupštini UN neće taj fanatizam ni primiriti ni podmititi.
Naprotiv. Svi ekstremizmi dobili su vjetar u jedra. Ne samo u Izraelu i
Palestini. Produbljeni su i opasni nesporazumi između SAD i EU, SAD i Rusije.
Tako to uvijek biva kad se, zbog sumnjivih
principa, žrtvuju temeljni principi, i kad se zatvaraju oči pred kapijama
sopstvene svijesti.
/Autor je bivši ministar spoljnih poslova/
(TBT, Danas)