ESEJ
Ne kažem da muslimani poput tebe i mene trebaju preuzeti
krivicu za ono što rade teroristi. Kažem da možemo preuzeti odgovornost
zahtijevajući drugačije razumijevanje islama.
Piše: Omar Saif Ghobash, thebosniatimes.ba
Saif, moj stariji sin, rođen je u decembru 2000. Na ljeto
2001., supruga i ja smo ga poveli s nama na put u New York. Sjećam se da sam ga
nosio u nosiljci na prsima. Nakon nekoliko dana kad smo se vratili kući u
Dubai, gledali smo strahote napda 9/11 na CNN-u. Kad je postalo jasno da su
džihadistički teroristi izveli napad, počeo sam osjećati novu vrstu
odgovornosti prema sinu, pored već velikih zahtjeva roditeljstva. Želio sam mu
otvoriti područja mišljenja, jezika, i mašte kako bih mu pokazao – kao i sebi i
braći muslimanima – da svijet nudi mnogo više od pokvarenih ideja ekstremista.
Ovo pokušavam posljednjih 15 godina. Hitnost mog zadatka samo je porasla budući
da je svijet upao u zamku nasilja i islamofobije.
Danas, ja sam ambasador UAE u Rusiji i pokušavam svom poslu
dati širinu te otvorenost za ideje i mogućnosti. U tom duhu, napisao sam niz
pisama Saifu, s namjerom da mu ukažem na neka od pitanja s kojima će se
vjerovatno suočiti kad odraste i na neke od mogućih odgovora. Želim da moji
sinovi i njihova generacija muslimana razumiju kako biti odan islamu i njegovim
suštinskim vrijednostima, a u isto vrijeme izabrati svoj put u kompleksnom
svijetu. Želim da otkriju posmatranjem i promišljanjem da između islama i
ostatka svijeta ne mora biti sukoba. Želim da razumiju da čak i u pitanjima
religije ima toliko izbora koje moramo napraviti. Želim da generacija muslimana
mojih sinova shvati da imaju pravo – i obavezu – razmišljati i odlučivati o
tome šta je dobro a šta je pogrešno, šta je u duhu islama a šta je tek površno
posmatranje.
ODGOVORNOST
Dragi Saife,
Kako da ti i ja preuzmemo odgovornost za naše živote kao
muslimani? Sigurno, najvažnija stvar je biti dobar čovjek. A ako smo dobri
ljudi, koja je onda veza između nas i onih koji čine teroristička djela i tvrde
da djeluju u ime islama?
Mnogi muslimani protestuju protiv takvih zločina i javno ih
osuđuju. Drugi kažu da nasilni ekstremisti koji pripadaju grupama poput ISIS-a
nisu pravi muslimani. „Ti ljudi nemaju ništa s islamom“, kažu često. Meni ova
izjava ne zvuči ispravno. Izgleda kao lahak način nerazmatranja nekih teških
pitanja.
Iako prezirem ono što teroristi rade, shvatam da su oni
muslimani prema onom početnom minimalnom zahtjevu islama. Islam zahtijeva da
vjernik potvrdi da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.
Nasilni džihadisti ovo sigurno vjeruju. Ovo je razlog zašto su najvažnije
institucije u islamskom svijetu s pravom odbile označiti ih kao ne-muslimane,
čak istovremenu osuđujući njihova djela. Prejednostavno je reći da
džihadistički ekstremisti nemaju ništa s nama. Čak i ako se njihovo tumačenje
svetih islamskih knjiga čini poremećeno i zastarjelo, oni idu ka svom cilju. Brine
me što dok se ekstremističke ideje šire, krug muslimana koji se drže za druge
koncepcije islama se smanjuje. I kako se smanjio, postao je tiši, i kao da samo
ekstremisti govore i djeluju u ime islama.
Moramo pustiti glas, ali nije dovoljno javno izjaviti da
islam nije nasilan ili radikalan ili kompliciran; moramo biti izričiti da je
islam religija mira. Moramo preuzeti odgovornost za takav islam. Moramo
pokazati kako islam utječe na naše živote i živote ljudi iz naše zajednice.
Ne kažem da muslimani poput tebe i mene trebaju preuzeti
krivicu za ono što rade teroristi. Kažem da možemo preuzeti odgovornost
zahtijevajući drugačije razumijevanje islama. Možemo razjasniti, muslimanima i
nemuslimanima, da je drugo tumačenje islama moguće i neophodno. I moramo
djelovati na načine koji razjašnjavaju kako mi razumijemo islam i njegovo
djelovanje u našim životima. Vjerujem da to dugujemo svim nedužnim ljudima,
muslimanima i nemuslimanima, koji su propatili u rukama onih naše vjere u njihovom
nastranom esktremizmu.
Teško je preuzeti takvu vrstu odgovornosti, naročito kad
mnogi ljudi van muslimanskog svijeta postaju odani islamofobi, plašeći se i čak
mrzeći ljude poput tebe i mene, a ponekad i uz ohrabrenje političkih lidera.
Kada se osjetiš nepravedno izdvojenim i napadnutim, nije lahko stati iza svojih
uvjerenja, racionalizirati ih, naročito pred očima javnosti. Riječi i ideje su klizave i lahko ti mogu
izmaknuti kontroli. Danas možeš čvrsto vjerovati u nešto, a sutra već biti pun
sumnje. Priznati ovo u današnjem okruženju je rizično; mnogi muslimani će teško
priznati da imaju sumnje u vlastita uvjerenja. Ali vjeruj mi: sasvim je
normalno pitati se da li si nešto dobro shvatio.
Neki od najvećih islamskih učenjaka prošli su kroz periode
zbunjenosti i sumnje. Primjer je filozof i teolog Abu Hamid al-Ghazali, rođen u
Perziji u 11. stoljeću i bio je jedna od najutjecajnijih ličnosti islamske
misli. Njegovim djelima se i danas vraćamo, ali je on u svoje vrijeme bio tako
sumnjičav oko mnogih stvari da se na deset godina povukao iz javnosti.
Izgledalo je kao da prolazi kroz duhovnu krizu. Iako ne znamo mnogo o tome šta ga je mučilo, jasno je da je bio
nesiguran i čak prestrašen. Ali ishod ovo perioda sumnje i samonametnute
izolacije bio je pozitivan: Ghazali, koji je dotad cijenjen kao učanjak
ortodoksnog islama, uveo je sufizam, duhovno učenje islama, u onda savremeno
doba. Otvorio je islamsko religijsko iskustvo spiritualizmu i poeziji, što su
mnogi u to vrijeme smatrali nepoznanicom za vjeru.
Danas, neka naša braća muslimani zahtijevaju da prihvatimo
samo ideje koje su originalno muslimanske – tj. ideje koje se pojavljuju u
Kur'anu, prvim rječnicima arapskog jezika, izrekama Poslanika, i biografijama
Poslanika i njegovih ashaba. U isto vrijeme, trebali bismo odbaciti tuđe ideje
poput demokratije. Suočeni s liberalnijim percepcijama koje predstavljaju
diskusiju, debatu i postizanje konsenzusa, kao stare islamske tradicije, oni
tvrde da je demokratija grijeh protiv Allahove moći, Njegove volje i vlasti.
Neki ekstremisti su spremni čak i ubiti u odbrani tog stava.
Ali da li ti ljudi znaju uopće šta je demokratija? Ne
vjerujem. Zapravo, čitajući mnoge od njihovih izjava, jasno je da baš i ne
razumiju kako se ljudi mogu okupiti i donositi odluke koje se tiču zajednice.
Vlada koju ja predstavljam je monarhija, ali ne osjećam potrebu da osuđujem
predlagače demokratske reforme kao heretike. Možda se uvijek ne slažem s njima,
ali njihove ideje nisu nužno neislamske.
Druga „strana“ praksa koja prilično brine muslimane je
miješanje spolova. Neke zemlje s muslimanskom većinom zahtijevaju odvajanje
muškaraca i žena u školama, na univerzitetima i radnom mjestu. (U našoj zemlji
je ovakva situacija u većini osnovnih i srednjih škola kao i na nekim
univerzitetima.) Vlasti u ovim zemljama predstavljaju takva pravila kao
„iskonski islamska“ i tvrde da ona rješavaju problem nezakonitih vanbračnih
veza. To je možda istina. Ali istraživanje i pručavanje takvih pitanja – što je
često zabranjeno – može pokazati da ti ishodi ne postoje.
Čak i ako rigorozne podjele po spolovima imaju neke
prednosti, koja je cijena? Može li biti da će dovesti do pishološke konfuzije i
nemira kod muškaraca i žena podjednako? Može li dovesti do nesposobnosti
razumijevanja pripadnika drugog spola kada konačno dobiju dozvolu družiti se
jedni s drugima? Vlade u većini muslimanskog svijeta nemaju razumne odgovore na
ova pitanja jer se često ne zamaraju ni postavljati ih.
MUŠKARCI I ŽENE
Dragi Saife,
Odgajan si u domu gdje su žene – uključujući tvoju majku –
jake, obrazovane, posvećene i marljive. Da ti neko kaže da su muškarci nekako
više vrijedni ili talentiraniji od žena,
ti bi se zapitao. Ali kada sam bio tvojih godina, u hutbama koje sam slušao u
džamiji govorilo se da su žene prirodno inferiornije. Muškarci su bili jaki,
inteligentni i emocionalno stabilni – prirodni „snabdjevači“. Žene su bile
dodaci: o njima se brine, ali ih se ne shvata ozbiljno.
Takva percepcija žena postoji u nekim dijelovima
muslimanskog svijeta – i, pošteno govoreći, u mnogim drugim dijelovima. To
sigurno nije jedino moguće viđenje žena koje islam nudi, ali je snažno
uvjerenje, i ono koje uživa veliki dio političke, pravne i finansijske podrške.
Ponosan sam što su tvoja majka i tetke obrazovane i rade u
profesijama koje su same odabrale. To ih međutim nije spriječilo da podižu
porodice i brinu se o svojim muževima – uloge koje zahtijevaju konzervativna
tumačenja islama. Žene u tvom životu izazivaju strogi tradicionalistički stav
koji ih predstavlja kao fundamentalno pasivna stvorenja koja muškarci moraju
štititi od surovosti svijeta. To uvjerenje je ponekad očekivano – u mnogim
muslimanskim zajednicama, muškarci insistiraju na tome da se žene nisu u stanju
suočiti s velikim, divljim svijetom, a sve vrijeme žene su uskraćene osnovnih
prava i vještina potrebnih za takav život.
Drugi tradicionalisti zasnivaju svoje mišljenje o ženama na
drugačijem argumentu, onom o kojem se rijetko otvoreno razgovara, naročito pred
nemuslimanima, jer je svojevrstan tabu. Svodi se na ovo: da su žene pokretne, i
neovisne, i da rade s muškarcima koji im nisu rod, onda mi se mogle upustiti u
romantične ili čak seksualne odnose. Naravno, to je mogućnost. Ali takve veze
se također dogode kada žena živi u domu gdje joj se daje malo ljubavi i poštovanja.
I prečesto, žene su kažnjavane za takve veze a muškarci su u istim situacijama
pošteđeni osude – neprihvatljiv paradoks.
Ova tradicionalistička pozicija je, na koncu, zasnovana na
želji da se žene kontroliraju. Ali ženama to nije potrebno: treba im se
vjerovati i uvažavati ih. Vjerujemo našim sestrama, majkama, kćerima i tetkama
i poštujemo ih; moramo dati isto povjerenje i uvažavanje drugim ženama. Da to
činimo, možda ne bismo svjedočili tolikim slučajevima seksualnog napastovanja i
eksploatacije u muslimanskom svijetu.
Saife, želim da budeš svjestan da ništa što muslimanke
stavlja u nižu poziciju od muslimana nije tako određeno. Tretiranje žena
inferiornim nije vjerska dužnost; to je prosto praksa patrijarhalnih društava.
U islamskoj tradiciji, mnogo je primjera kako muslimanke mogu živjeti i biti
odane svojoj vjeri. Ima muslimanki npr., koje su istražile porijeklo hidžaba
(tradicionalne mahrame koja pokriva glavu i kosu) i zaključile da nema
nepobitnog zakona koji im nalaže da ga nose – kamoli zakon da moraju nositi burku
ili nikab, a oboje pokrivaju mnogo više. Mnogi muškarci su došli do istog
zaključka. Islam poziva žene da budu skromne u svojoj pojavi i izgledu, ali je
pokrivanje ustvari predislamska tradicija.
Granice postavljene ženama u konzervativnim muslimanskim društvima,
poput obaveznog pokrivanja, ili zakona koji ograničavaju njihovo kretanje, ili
restrikcije na poslove i obrazovanje, imaju svoje korijene ne u islamskom
učenju nego radije u muškom strahu da neće moći kontrolirati žene – i njihovom
strahu da će žene, bez kontrole, prevazići muškarce tako što će biti više
disciplinirane, fokusiranije i marljivije.
ISLAM I DRŽAVA
Dragi Saife,
Neminovno je da ćeš naići na muslimane koji vrte glavom na
stanje u muslimanskom svijetu i mrmljaju: „Da su ljudi samo pravi muslimani,
ništa se ovo ne bi dešavalo.“ Čuo sam ovu jadikovku toliko puta. Ljudi je
govore kada kritiziraju korupciju u muslimanskim zemljama i kada ističu navodno
širenje nemorala. Drugi je govore kada promoviraju različite forme islamskih
zakona. Najslavnija verzija ovog izraza je slogan „Islam je rješenje“ koji
koriste Muslimansko bratstvo i druge islamističke grupe.
Slogan je briljantan. Mnogi ljudi vjeruju u njega. (Kad sam
bio mlađi, svesrdno sam vjerovao i ja.) Slogan predstavlja argument da su se
sva velika ostvarenja u historiji islama – osvajanja, carstva, proizvodnja
znanja, bogatstvo – desila u sklopu nekog sistema religijskog zakona. Samim
tim, želimo li oživjeti prošlu slavu u modernom dobu, moramo ponovo nametnuti
takav sistem. U sklopu ovog argumenta je i tvrdnja da ako je malo islama dobro,
onda je više islama još bolje. A ako je više islama bolje, onda potpun islam
mora biti najbolji.
Najutjecajniji predlagač takve pozicije danas je ISIS, sa
svojim razuzdanim entuzijazmom za sveobuhvatnu vjersku državu ili halifat. Može
biti teško davati dokaze protiv te tvrdnje bez naizglednog osporavanja prirode
porijekla islama: Poslanik Muhammed a.s., naposljetku, bio je ne samo vjerski,
nego i politički vođa. Islamistički argument počiva na neumljivoj logici
ekstremne vjere: ako izjavimo da djelujemo u ime Allaha, i ako nametnemo zakone
islama, i ako osiguramo ispravno mentalno stanje muslimanske populacije koja
živi na odabranoj teritoriji, onda će nam Allah riješiti sve probleme. Suština
ovog prijedloga – bilo da ga izraze fanatični džihadisti ISIS-a ili suptilnije
teokrate iz Muslimanskog bratstva – je da se bilo koja teškoća ili neuspjeh
mogu pripisati nedostatku vjere i revnosti kod ljudi. Lideri ne moraju kriviti
sebe ili svoje politike; građani ne trebaju propitivati svoje vrijednosti ili
običaje.
Ali revnost će nas odvesti samo toliko daleko, a potpuno se
osloniti da će nam Allah sve pružiti, riješiti sve probleme, nahraniti,
obrazovati i obući našu djecu, značilo bi uzeti Allaha zdravo za gotovo. Jedini
način kako možemo poboljšati veći dio muslimanskog svijeta je učiniti što su
ljudi drugdje učinili, i što su muslimani iz prijašnjih vremena činili kako bi
uspjeli: obrazovati se, naporno raditi i uhvatiti u koštac s teškim životnim
pitanjima radije nego se povući u vjerski konzervativizam.
MUSLIMAN POJEDINAC
Dragi Saife,
U školi, u džamiji, i u vijestima, vjerovatno si čuo mnogo o
arapskom narodu, arapkoj ulici, ispravno vođenim ljudima i islamskoj zajednici.
Ali jesi li ikad čuo da ljudi pričaju o muslimanu pojedincu ili muslimanskom
individualizmu? Vjerovatno ne – i to je problem.
Poslanik je pričao o ummetu ili zajednici muslimana. U 7.
vijeku je to imalo smisla. Muhammed je podigao veliku grupu sljedbenika iz
ničega, a u jednoj fazi, postala je tako velika da je označavala poseban
entitet. Ali koncept ummeta je dozvolio samoprozvanim religijskim autoritetima
da govore u ime svih muslimana, a da nas se ne pita šta mislimo. Koncept ummeta također olakšava ekstremistima
da predstave islam – i sve muslimane na svijetu – kao opoziciju Zapada, ili
kapitalizma, ili bilo kojim drugim stvarima. U toj koncepciji muslimanskog
svijeta, glas pojedinca dolazi iza glasa grupe.
Godinama smo trenirani da zajednicu stavljamo ispred
individualizma. Zato zvuči čudno govoriti o „muslimanskom pojedincu“. Sama
fraza mi zvuči skoro neprirodno, kao da se odnosi na kategoriju koja ne postoji
– barem u pogledu na koji su muslimani dugo ohrabrivani da ga prihvate.
Ne želim da s tobom ili tvojom generacijom ovo bude slučaj.
Dijalog i javna debata o tome šta znači biti pojedinac u muslimanskom svijetu
omogućilo bi nam da mislimo jasnije o ličnoj odgovornosti, moralnim izborima te
poštovanju i dostojanstvu koje se vežu uz ljude radije nego uz porodice,
plemena ili sekte. Možda bismo prestali insistirati samo na odgovornostima
ummeta i počeli razmišljati o našoj odgovornosti prema sebi i drugima, koje
možda više ne bismo posmatrali kao članove grupa navodno suprotstavljenim
islamu nego kao pojedince. Umjesto što se ispitujemo o prezimenima te krvnim
srodstvima i sektama, možda odlučimo poštovati jedni druge kao pojedince
neovisno o porijeklima. Možda počnemo istinski priznavati nenormalan broj ljudi
ubijenih u muslimanskom svijetu u građanskim ratovima i terorističkim napadima
koje nisu izveli autsajderi nego drugi muslimani. Možda ovim ljudima budemo
odavali počast ne kao grupi nego kao pojedincima s imenima i licima i životnim
pričama – ne da bismo veličali mrtve nego priznali našu odgovornost u čuvanju
njihove časti i dostojanstva, te časti i dostojanstva onih koji su ih
preživjeli.
Na ovaj način, ideja muslimana pojedinca možda nam pomogne
da poboljšamo način na koji raspravljamo o politici, ekonomiji i sigurnosti.
Ako ti i tvoja generacija sebe počnete posmatrati kao pojedince prije svega,
možda ćete izgraditi bolja društva. Možda preuzmete svoje sudbine i svoje
živote ovdje i sada, priznavajući da nema potrebe vraćati se na slavnu prošlost
kako bismo imali svjetlu budućnost. Naši lični, pojedinačni interesi možda se
neće podudariti s interesima vjerskog vođe, porodice, plemena, zajednice ili
države. Ali prihvatanje individualnosti svakog muslimana će dovesti do vraćanja
ravnoteže u islamskom svijetu zarad većeg suosjećanja, više razumijevanja i
više empatije. Ako prihvatiš individualnu raznolikost braće muslimana, veća je
šansa da ćeš to uraditi i s pripadnicima drugih vjeroispovijesti.
Muslimani mogu i trebaju živjeti u harmoniji s
raznolikostima u čovječanstvu koje postoje van naše vjere. Ali, borit ćemo se
da to ostvarimo sve dok istinski ne prihvatimo sebe kao pojedince.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)