KOLUMNA
Teško je to prihvatiti, ali u Hrvatskoj nije
došlo do otrežnjenja niti suočavanja s tragičnom politikom Franje Tuđmana spram
BiH. U tekstu izvjesnog Davora Marijana, koji se predstavlja kao historičar,
vrvi i dominira laž, netačan red poteza i već toliko naglašena mržnja prema
našim Muslimanima
Piše: Stjepan Kljujić, thebosniatimes.ba
Da pred sobom imamo tekst nekog korumpiranog
novinara, situacija bi bila manje bolna. Međutim, Davor Marjan je historičar
koji pretendira na znanstvenu podlogu navedenih stavova. To me podsjeća na
činjenicu da su Karlovac, Odžak, Travnik i Široki Brijeg branili Njemačku
Adolfa Hitlera i nakon njene službene kapitulacije. Posljedice su bile
tragične.
Smrt na kongresu
Svaki iole politički pismen čovjek zna da je
Jugoslavija praktično prestala postojati na 14. Kongresu SKJ. Onog trenutka
kada su Sonja Lokar i Štefan Korošecnapustili kongresnu dvoranu, to je bio kraj
zajedničke države. Slobodan Miloševićizvršio je detaljne pripreme
reorganizirajući JNA, kada su Slovenija i BiH izgubile svoje vojne oblasti.
Slovenija je priključena Zagrebačkoj (zapovjednik Simo Rašeta), a Sarajevska je
pripala Beogradskoj. Uz to sramnim ponašanjem komunista u Hrvatskoj i BiH
oduzeto je oružje Teritorijalne obrane, koju je toliko forsirao Josip Broz
znajući da je došlo do deformacije JNA. Zanimljivo je i značajno da Slovenija
nije pristala na razoružavanje svojeg TO.
Unatoč tome što je BiH posljednja dozvolila
osnivanje narodnih stranaka, mi smo bili spremni. Ipak, KOS nam je poturio
prvog predsjednika, ali se odmah vidjelo da je to podvala. Sudjelovao sam u
stvaranju HDZ-a, ali sam odbio suradnju s Davorom Perinovićem. Kada mi je
Miljenko Žagar, glavni tajnik HDZ-a Hrvatske, rekao: “Zašto? Pa mi gospodine
Stjepane Kljuiću imamo sve najbolje preporuke za vas?”
Preporuke su u redu, ali ja brinem za
budućnost Hrvata, a s ovim čovjekom očekuje nas politička propast. Ja sam uistinu
pravi i kad-tad doći ćete po mene.
I došli su.
Vrlo brzo sam okupio najumnije Hrvate u BiH i
mi smo briljantno dobili izbore. Pobijedili smo čak u deset gradova u kojima
nismo bili većinsko stanovništvo. Uz mene su bili Vitomir Lukić, Jerko Doko, Jure
Pelivan, Milivoje Gagro, Damjan Vlašić, Martin Udovčić, Pavao Sićija, Martin
Raguz (prvi predsjednik Vrhovnog suda), Franjo Topić, fra Petar Anđelović i
Crkva u cjelini, izuzev nekoliko svećenika koji su bili umreženi u KOS.
Vitomir Lukić i ja smo napravili Program
Hrvata BiH i to je naišlo na plebiscitarnu podršku domaćih, ali i dijaspore.
Treba naglasiti da smo mi Hrvati tada imali 70 posto deviznog kapitala u svojim
rukama i nama je trebala samo brza tranzicija. Premijer je postao Jure Pelivan,
vrsni ekonomist i nekadašnji guverner Narodne banke BiH. Ministar obrane je bio
Jerko Doko, koji će zahvaljujući svojoj superiornosti u to vrijeme zasjeniti
Gojka Šuška.
Plan i Beograda
Srbi su već tada imali precizan plan iz
Beograda. S Muslimanima je išlo nešto teže, jer su se trebali osloboditi
ugodnog jugoslavenstva i osvijestiti što je išlo sporo zahvaljujući umreženosti
KOS-a u njihovim redovima. Ipak, kada su imali prve žrtve, stvari su krenule u
pozitivnom smjeru. Izdržali su sve pritiske i nisu htjeli pod Miloševićevu
vlast. Možda je Alija Izetbegović i imao izvjesnih dilema, ali Muslimani su
odlučno odbili inicijativu “Historijskog sporazuma”. U tome su ključnu ulogu
imali Omer Behmen i Safet Isović. Nisu to učinili što su vjerovali Zagrebu,
nego našem rukovodstvu i meni osobno.
U Zagrebu nisu znali situaciju u BiH.
Predsjednik Franjo Tuđman u jednom trenutku mi se obratio:
“Stjepane, kaj ti
Muslimani nisu Hrvati islamske vjeroispovijesti?”.
– Nisu, Predsjedniče.
Oni su danas samosvjesna nacionalna zajednica i tko im to prizna, ima u njima
prijatelje. Ja uistinu želim, ne samo u današnjoj situaciji, dva milijuna
istinskih prijatelja…
I tada je došlo do najsramnijeg čina u
historiji Hrvata, od stoljeća sedmog – sastanak u Karađorđevu.
Prvo je sramota što je Franjo Tuđman otišao
krvniku na noge, a drugo, pokazat će se kasnije, što je on u tim razgovorima
bio potpuno inferioran. Franjo Tuđman je kao general držao do svoje riječi što
je Milošević višestruko iskoristio. Kada je obećao krvniku Posavinu, on je to
obećanje i održao.
S druge strane, često sam bio izložen pitanju
brojnih državnika (Aloise Mock, Boby Dole, Flavio Cotti, Vaclav Havel…) kako je
mogao prihvatiti prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem i amnestirati ga od
agresorskog čina, pa time i Hrvatsku uveo u tešku situaciju. Franjo Tuđman je u
tome bio dosljedan: kada je NATO 1999. godine raketirao strateške ciljeve u
Jugoslaviji, Zagreb traži obustavljanje bombardiranja, jer tobože ne želi vojnu
akciju u blizini svoje granice.
Za koga glasati
Sporazum iz Karađorđeva bio je konačna
odrednica Franje Tuđmana i kako ja to nisam prihvatio, tražena su alternativna
rješenja. KOS je bio neobično djelotvoran i odmah su se na nižoj razini našli
Boban i Karadžić. Zagreb nije uvažavao ni fantastičan rezultat Referenduma za
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Nije istina da je na kraju Tuđman podržao
referendum.
Pod velikim međunarodnim pritiskom, posebno
Vatikana i Uzoritog kardinala Franje Kuharića u subotu, prvog dana referenduma,
kratko se obratio riječima:
Izađite na referendum…
Nije naglasio kako treba glasati.
Prije toga su mi zakazali sastanak u Širokom
Brijegu sa željom da me smijene. Iz Zagreba su došli Stjepan Mesić, Perica
Jurić i Vice Vukojević. Nisu uspjeli, ali sam tamo bio otrovan. Srećom preživio
sam, što je s dijagnozom sepsa krvi, rijedak slučaj.
Kakva je bila politika Zagreb prema nama u BiH
vidjelo se početkom svibnja 1991. godine. Do tada su u Hrvatskoj bila samo dva
incidenta: na Plitvicama 15. travnja i Borovu Selu 2. svibnja. Gojko Šušak je
po svaku cijenu htio da se sukobi prebace u BiH. Stoga je sa svojim suradnicima
organizirao zaustavljanje tenkovske kolone 7. svibnja u Pologu nadomak Širokog
Brijega. Bio je to incident koji je privukao veliku međunarodnu pozornost. Ipak
sam, kao gradski inteligent, spriječio planirani masakr. U tome mi je izdašno
pomogao Uzoriti kardinal Franjo Kuharić, širokobriješki fratri, Slobodan Božić
i Petar Zelenika, koji je tada bio na našoj strani, Jerko Doko i ja smo 72 sata
proveli tražeći izlaz, iako je Boban sa svojim pratiocima (Vinko Zorić, Božo
Raić, Pero Marković, Jozo Marić…) dolazio svaki dan i huškao našu mladež da
napadne kolonu JNA od 156 tenkova.
Nije nepoznato široj javnosti da su Boban i
njegovi suradnici brutalno napali zagrebačkog kardinala. Takova drskost još
nije zabilježena u historiji Crkve kod Hrvata.
Najveći hendikep Tuđmanove politike bio je što
se odrekao najumnijih ljudi u Hrvatskoj (Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar,
Dražen Budiša, Zvonimir Čičak, Ivo Banac, Slavko Degoricija…), a okružio se
“gospodarskim kastorima”, te dozvolio da najglasniji njegovi navijači i
suradnici postanu Boban,Tuta, Štela, Božo Raić, Jozo Marić, Ivić Pašalić,
Canjuga, Beljo, Jurica, Pero Marković… Odrekao se i najboljih generala Antona
Tusa i Martina Špegelja, upravo na pitanju politike o Bosni.
Koliko su moja politika i program bila
superiorni najbolje se vidjelo na stranačkoj Konvenciji u Mostaru. Namjerno sam
odredio Mostar, kako bi im na licu mjesta pokazao što narodni predstavnici BiH
misle. Kazao sam Vitomiru Lukiću da pozove sve one koji se žele kandidirati.
Miro Lasić i Milenko Brkić su dobili po jedan (vlastiti) glas, Mato Boban 28, a
ja 258 glasova. Tada je Gojko Šušak nagovorio Matu Bobana da me poljubi tobože
u cilju našeg hrvatskog jedinstva. U zagrebačkom DANAS-u ja sam u tekstu to
opisao kao Judin poljubac.
Uspostavljena suradnja između Bobana i Prlića
s jedne strane te Karadžića i Lukića (predsjednik Vlade RS) s druge strane
rezultirala je lancem neregularne trgovine i šverca. Treba naglasiti da su
Grude pomagale Karadžića i Miloševića i kada je ovaj bio pod međunarodnim
sankcijama.
Konačno, ostvario se san političkih patuljaka
iz Gruda i Zagreba. Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih
stratišta i započeo je rat protiv Muslimana. To je nagovijestio Jozo Marić,
načelnik općine Grude, još 2. veljače na sastanku u Širokom Brijegu kada je
kazao: “Mi ne želimo opet biti 500 godina pod Turcima zahvaljujući politici
Stjepana Kljuića…”
Time su Hrvati prekinuli rat protiv agresora i
započeli protiv jedinog saveznika. Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga
što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji, nego zbog zajedničke
ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili
prijedlog Pala i Beograda uvijen u “Historijski sporazum”. Da su tada
prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi
Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga.
Washingtonskim sporazumom taj bezumni sukob je
stao, ali otad nije bilo iskrene suradnje obostrano, iako su se na nekim
ratištima postizali zajednički dobri rezultati.
Najzad je došao tragičan dan za bosanske
Hrvate, kada je u Daytonu Franjo Tuđman pristao na dva entiteta. Za njega je
kraj bio u onom trenutku kada je dobio američke garancije za oslobađanje
cjelokupnog hrvatskog teritorija. Prije toga mu je veoma mnogo pomogao jedan
milicijski bilmez Mile Martić, koji je odbio plan Z4, i time na sreću Hrvatska
je ostala uistinu cjelovita.
Prodali Hrvate
O Hrvatima BiH se nije ni raspravljalo. Jedan
častan čovjek Krešimir Zubak odbio je potpisati Daytonski sporazum, kada je
vidio prodaju Posavine Srbima, ali je hrvatski Predsjednik pronašao rješenje u
Jadranku Prliću. I danas HDZ BiH traži način da bar simbolično dobije 3.
entitet, ali bez izgleda. Stvar je riješena u Daytonu.
Kako cinično zvuče izjave dužnosnika iz
Zagreba da će oni štititi Hrvate u BiH, da su oni garanti Daytonskog sporazuma.
Njihovi prethodnici su na brutalan način prodali bosanske Hrvate. Nije njih
briga za žrtve Prijedora, Banjaluke, Ljubije, Ivanjske, Bosanskog Broda,
Bosanskog Šamca, Dervente, Kotor Varoši…
Takvom politikom uspjeli su istrijebiti Hrvate
u Bosni što nije pošlo za rukom ni Osmanskom Carstvu za 415 godina njihove
vladavine. Dapače, i danas je na djelu suradnja hrvatskih dužnosnika u BiH s
Miloradom Dodikom, koji je samo finalizirao ono što su Karadžić i Krajišnik, uz
pomoć Ćosića i Miloševića, započeli.
Najzad ja nisam nimalo pogođen konstatacijom
ovog “historičara” da smo mi bili meki i nesposobni. Stvari su bile sasvim
drugačije, ali ta konstatacija je bila dovoljna ljudima u Zagrebu da preko
trabanata preuzmu vođenje politike u BiH. Posljedice su veoma zorne,
katastrofalne i pogubne za cio hrvatski narod.
Pomenuti gospodin “historičar” bi morao znati
da su svi ozbiljni državnici u Europi osuđivali Tuđmanovu suradnju s
Miloševićem. Zar nije ponižavajuće što na pogreb hrvatskom Predsjedniku nije
došao niti jedan predsjednik europskih zemalja. Dotični bi morao znati da je
nazočan bio samo Turčin Sulejman Demirel. To ga svakako nije obradovalo, ali to
je nepobitna činjenica.
/Autor je bosanskohercegovački novinar i
političar te ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. U periodu
od 1990. do 1992. godine bio je predsjednik HDZ-a BiH/
(TBT, Jutarnji list)