KOLUMNA
Za sada, nakon mjeseci „bombastičnih“ otkrića koja su se
pokazala kao ćorci, još nema pravih dokaza za tvrdnju da je Kremlj naredio miješanje
u američke izbore
Piše: Jackson Lears, thebosniatimes.ba
Američka politika odavno nije izgledala ovako
obeshrabrujuće. Trumpove gnusne i opasne budalaštine su same po sebi već
dovoljan problem, ali ništa manje zabrinjavajuća nije ni nespremnost vrha
Demokratske partije da prihvati značaj protekle izborne kampanje. Izazov koji
je Bernie Sanders predstavljao za Hillary Clinton, u kombinaciji sa Trumpovim
trijumfom, otkrio je širinu građanskog gnjeva prema uobičajenoj politici – mješavini
neoliberalne unutrašnje politike i intervencionističke međunarodne politike oko
koje u Washingtonu postoji konsenzus. Neoliberali slave tržište kao jedini
kriterijum vrijednosti; intervencionisti hvale prekomorske vojne avanture kao
borbu protiv zla i jedini način da se osigura globalni napredak. Obje agende su
se za većinu Amerikanaca pokazale kobnima. Veliki broj njih je iskazao svoje
nezadovoljstvo na izborima 2016. Sanders je socijal-demokrata, Trump je demagog
i šarlatan, ali njihove kampanje su pokazale široko rasprostranjeno odbacivanje
washingtonskog konsenzusa. Tokom prve nedjelje nakon izbora, politički
analitičari su raspravljali o mogućnosti izgradnje obuhvatnije strategije za
Demokratsku partiju. Činilo se da bi ova partija mogla da izvuče neku pouku iz
poraza Hillary Clinton. A onda se sve promijenilo.
Priča koja je kružila i tokom kampanje, mada bez naročitog
efekta, ponovo je isplivala na površinu: ova priča se ticala optužbe da su
ruski operativci hakovali servere Demokratskog nacionalnog komiteta (DNC),
otkrivajući posramljujuće mailove koji su doveli u pitanje pobjedu Hillary
Clinton. Zapanjujućom brzinom, rodila se nova dogma centrističkih liberala,
preplavaljujući mainstream medije i dvopartijski washingtonski establišment.
Ova sekularna religija je privukla horde preobraćenika tokom prve godine Trumpovog
mandata. Po svojoj sposobnosti da isključi svaki glas neslaganja, ona se ne
može porediti sa bilo kojom formacijom masovnog mišljenja sa kojom sam se do
sada u životu susreo, mada mi kao kroz maglu priziva dječija sjećanja na
antikomunističku histeriju tokom 50-ih godina prošlog vijeka.
U središtu ove religije, zasnovane na optužbi za hakovanje
servera, leži uvjerenje da je Vladimir Putin orkestrirao napad na američku
demokratiju, naređujući svojim poslušnicima da se umiješaju u izbore i pomognu
Trumpu. Ova priča je preko noći postala novo jevanđelje. Sumnjala su označena
kao jeretici i apologete Trumpa i Putina, tih zlih blizanaca i zavjerenika koji
stoje iza napada na američku demokratiju. Odgovornost za izostanak debate leži
u velikoj mjeri na najvećim medijskim kućama. Njihovo nekritičko usvajanje i
beskonačno ponavljanje priče o ruskim hakerima doveli su do toga da javnost
prihvati ovu priču kao gotovu stvar. Teško je procijeniti u kojoj mjeri javnost
zaista vjeruje u ovu novu dogmu, ali čini se da ona nije rasprostranjena samo
među washingtonskim insajderima. Ako tokom neobaveznog razgovora slučajno
dovedete u pitanje ovaj narativ, rizikujete prekorne poglede ili otvoreno
neprijateljske reakcije – čak i od starih prijatelja. Za mene je sve to
zaprepašćujuće i uznemirujuće; padaju mi na pamet neki momenti iz pop-kulturnih
fantazija (poput scena iz filma „Invazija tjelokradica“).
Kao i svaka dogma dostojna tog imena, religija „ruskih
hakera“ se ne oslanja na dokaze, već na ex catedra proklamacije od strane autoriteta.
Njena zasnovanost na svetom spisu sastoji se u zbrkanoj i uglavom činjenicama
nepotkrepljenoj „procjeni“ iznesenoj prošlog januara, od strane malog broja
„probranih“ analitičara – kako ih je nazvao James Clapper – iz agencija kao što
su CIA, FBI i NSA. Pritom su tvrdnje analitičara iz ove posljednje agencije
iznesene sa samo „umjerenim“ uvjerenjem
Etiketa „procjene obavještajne zajednice“ (Intelligence
Community Assessment) stvara pogrešan utisak jednoglasnosti, ako imamo u vidu
da su samo 3 od 16 američkih obavještajnih agencija učestvovale u izradi ovoga
izvještaja. Zapravo, i sama procjena je u sebi sadržala ključno priznanje: „Iz
ovih procjena ne slijedi da posjedujemo dokaze koji pokazuju da je nešto
činjenica. Procjene su zasnovane na prikupljenim informacijama, koje su često
nekompletne ili fragmentarne, kao i na logici, argumentima i presedanima“. Pa
ipak, ova procjena se prelila u medijsku imaginaciju kao neoboriva činjenica,
dopuštajući novinarima da pretpostave ono što je tek trebalo dokazati. Čineći
to, oni su se pretvorili u megofone obavještajnih agencija, ili bar onih
„probranih“ analitičara.
Ovo nije prvi put da su obavještajne agencije odigrale
sličnu ulogu. Svaki put kad čujem da se procena obavještajne zajednice navodi
kao pouzdan izvor, sjetim se neslavne uloge koju je New York Times odigrao
legitimizujući izvještaje CIA-e o prijetnji navodnog oružja za masovno
uništenje Sadama Huseina, da ne pominjem dugu historiju lažnih informacija
(danas poznatih i kao „fake news“) kao taktike za promovisanje političke agende
ove ili one administracije. I ovaj put, ugledni mediji su poslužili za
legitimizovanje proklamacija crkvenih otaca iz bezbjednosnih službi, među
kojima je najglasniji bio upravo James Clapper. On je 2013. lažno svjedočio
pred kongresom, kada je porekao optužbe da je NSA „svjesno“ špijunirala
Amerikance – laž za koju nikada nije pozvan na odgovornost. U maju 2017, Clapper
je novinaru NBC-a rekao da je izuzetno vjerovatno da su Rusi sarađivali sa Trumpovom
kampanjom, zato što oni imaju „skoro genetsku potrebu da kooptiraju, da se
infiltriraju, da se umiljavaju, nazovite to kako hoćete, što je tipično ruska
tehnika“. Aktuelna dogma izuzima crkvene oce iz standarda koji se primjenjuju
na obične ljude, i osuđuje Ruse – Putina prije svih – kao jedinstveno, „skoro
genetski“ dijabolične.
Teško mi je da razumijem kako Demokratska partija, koja je
nekada bila skeptična prema obavještajnim agencijama, danas sa takvom lakoćom
prihvata agencije poput CIA i FBI kao izvore neosporne istine. Jedno moguće
objašnjenje bi bilo da je Trumpova pobjeda u liberalnoj imaginaciji stvorila
permanentno vanredno stanje, zasnovano na uvjerenju da je Trump jedinstvena i
nikada ranije viđena prijetnja. Istina je da je prijetnja koju predstavlja Trump
izuzetno opipljiva. Ali prijetnja koju su predstavljali George Bush Jr. i Dick
Cheney bila je jednako stvarna. Šteta koju su nanijeli ova dvojica – koji su
opustošili Bliski istok, ozakonili torturu zarobljenika i proširili neustavnu
izvršnu moć – uistinu je bila bez presedana, a uz to i trajna. Trump je zaista
prijetnja bez presedana za imigrante bez dokumenata i muslimanske posjetioce
Amerike, i ove ranjive grupe je neophodno pod hitno zaštititi. Ali po većini
pitanja on je tipični republikanac, on se savršeno dobro uklapa u politiku mjera
štednje koju predlaže Paul Ryan, koja podrazumijeva ogromne transfere bogatstva
u korist najprivilegovanijih Amerikanaca. Trump je jednako posvećen ukidanju
Obaminog zakona o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti kao i bilo koji drugi
republikanac. Tokom kampanje, on se predstavljao kao otpadnik po pitanju
slobodne trgovine i kao protivnik prekomorskih vojnih intervencija, ali sada
kada je u Bijeloj kući, njegovi stavovi o slobodnoj trgovini se mijenjaju, a
njegov spoljnopolitički tim je sastavljen od generala sa besprijekornim intervencionističkim
akreditivima.
Trump je odlučan u namjeri da nastavi politiku svojih
prethodnika po pitanju izdašnog finansiranja već podnadulog ministarstva
odbrane, a njegova Tvrđava Amerika je samo trapava, nedisciplinovana verzija
„nezamjenjive nacije“ Madeleine Albright. I Trump i Albright pretpostavljaju da
Americi u međunarodnoj areni mora biti dopušteno da radi šta joj se prohtije:
Trump, zato što smatra da je to najbolja zemlja na svijetu, a Albright zato što
smatra da je to jedinstvena snaga koja se bori za opšte dobro svijeta. Niti je
bez presedana Trumpova želja da uspostavi detant sa Rusijom, što je barem do
2012. bila i zvanična pozicija Demokratske partije. Ono što je kod Trumpa
zaista bez presedana je njegov uvrjedljivi stil: prezriv, siledžijski,
neartikulisan, a opet intoniran tako da savršeno pogađa gnjev i strah njegove
ciljne publike. Njegovi ispadi su učinili legitimnim otvoreno ispoljavanje
rasizma i ponosnu mizoginiju među nekima od njegovih sljedbenika. To jeste
razlog za javnu osudu, ali nisam ubijeđen da opravdava ovu antirusku pomamu.
Pored Trumpove navodne jedinstvenosti, bijes u Washingtonu
zasniva se na još dvije pretpostavke: prva je da se rusko hakovanje nesumnjivo
desilo, a druga je da su Rusi naši neumoljivi neprijatelji. Druga pretpostavka
daje emotivni naboj onoj prvoj. Meni se obje čine problematičnima. Što se tiče
prve pretpostavke, optužbe za hakovanje su nedokazane i sasvim je moguće da će
takve i ostati. Edward Snowden i drugi koji su upoznati sa radom NSA, tvrde da
bi, u slučaju da se hakovanje na daljinu zaista desilo, ova agencija to mogla
da provjeri i da bi bila u stanju da detaljno dokumentuje kako se ono desilo,
pritom ne kompromitujući svoje tajne izvore i metode. U septembru, Snowden je
za Spiegel izjavio da NSA „vjerovatno vrlo dobro zna ko su bili napadači“. Pa
ipak „ona nije predstavila nikakve dokaze, mada vjerujem da oni postoje.
Pitanje je: zašto nije?… Vjerujem da su oni otkrili i druge napadače u sistemu,
možda čak i 7 ili 8 grupa“. Sposobnost NSA da prati hakovanje sve do njegovog
izvora jasno je dokazana stvar. Kada je ova agencija istraživala sveobuhvatni i
uspješni kineski hakerski napad na američke vojne i odbrambene instalacije,
bila je u stanju da prati trag hakera sve do zgrade iz koje je on bio započet –
objekta Oslobodilačke narodne armije u Šangaju. Ta informacija je bila
objavljena u New York Timesu, ali sada je neuspjeh NSA da obezbijedi dokaze
prošao iznenađujuće glatko. Kada je Intersept objavio priču o navodnom otkriću
NSA da je ruska vojna obavještajna služba pokušala da hakuje državne i lokalne
izborne sisteme SAD, nedokumentovane tvrdnje iz agencije o ruskom porijeklu
hakerskog napada prihvaćene su kao nesporna činjenica i ubrzo su počele da se
tretiraju na isti način i u mainstream medijima.
U međuvremenu, desila se i poplava dodatnih optužbi,
uključujući i mnogo šire i nejasnije optužbe za šurovanje Trumpove kampanje i
Kremlja. Još uvijek je moguće da će Robert Mueller, bivši direktor FBI, koji je
bio zadužen da istraži ove optužbe, otkriti neke ubjedljive dokaze o kontaktima
Trumpovih ljudi i nekih ruskih zvaničnika. Bilo bi iznenađujuće da jedan
iskusni tužilac ne nađe baš ništa, a i hapšenja su već počela. Ali ono što je
zapanjujuće u vezi sa ovim hapšenjima jeste to što optužnice po kojima su ona
izvedena nemaju nikakve veze sa ruskim miješanjem u izbore.
Puno se pričalo o mogućnosti da će optuženi ponuditi
ozbiljne dokaze protiv Trumpa u zamjenu za blaže kazne, ali sve su ovo samo
spekulacije. Paul Manafort, koji je u jednom trenutku bio menadžer Trumpove
kampanje, izjasnio se kao nevin po optužnici da nije registrovao svoju PR firmu
kao stranog agenta ukrajinske vlade i da je prikrivao zaradu od više od miliona
dolara. Ali sve se ovo desilo prije početka kampanje. George Papadopoulos, savjetnik
za spoljnu politiku, izjasnio se krivim po optužnici da je lagao FBI o svojim
trapavim pokušajima da organizuje sastanak Trumpovih ljudi i ruske vlade – što
je inače Trumpova kampanja odbila. Muellerov najskoriji uhapšenik, Michael
Flynn, nestabilni islamofob koji je kratko služio kao Trumpov savjetnik za
državnu bezbjednost, izjasnio se krivim po optužnici da je lagao FBI o sastanku
sa ruskim ambasadorom u decembru – nekoliko nedjelja nakon izbora. Ovo je ona
vrsta zakulisne diplomatije koja se uobičajeno dešava tokom prelaznog perioda
smjene dvije administracije. Ona nije dokaz šurovanja.
Za sada, nakon mjeseci „bombastičnih“ otkrića koja su se
pokazala kao ćorci, još nema pravih dokaza za tvrdnju da je Kremlj naredio miješanje
u američke izbore. U međuvremenu, isplivale su ozbiljne sumnje po pitanju
tehničkih preduslova za tvrdnje o hakovanju. Nezavisni posmatrači su tvrdili da
je izglednije da su mailovi procurjeli preko nekog insajdera, nego da je
hakovanje organizovano spolja. Najubjedljivije argumente za ovu tvrdnju iznijela
je grupa po imenu „Iskusni obavještajni profesionalci u odbranu razuma“
(Veteran Intelligence Proffesionals for Sanity – VIPS), koju sačinjavaju bivši
operativci američkih obavještajnih agencija koji su se istakli 2003,
raskrinkavši tvrdnju Colina Powella da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno
uništenje, i to svega nekoliko sati nakon što je Powell predstavio svoje dokaze
u UN. (Ima članova VIPS-a koji se ne slažu sa zaključcima iz VIPS-ovog izvještaja,
ali autori izvještaja su osporili njihove argumente.) Nalazima VIPS-a nije
ukazana nikakva pažnja u najvećim medijima, izuzev na Foxu Newsu – što je iz
perspektive lijevog centra još gore nego da im nije ukazana nikakva pažnja. Mainstream
mediji su odbacili izvještaj VIPS-a kao teoriju zavjere (iako im nije palo na
pamet da na isti način okarakterišu i priču o ruskim hakerima). Međutim, ono
što je ovdje ključno jeste isključivanje iz javne rasprave svakog gledišta koje
kritikuje dogmatski narativ, čak i kada su u pitanju gledišta ljudi sa
profesionalnim akreditivima i solidnim uspjesima iza sebe.
Kako priča o hakovanju DNC-a (Demokratskog nacionalnog
komiteta, rukovodećeg tijela Demokratske partije), tako i ona koja se tiče mailova
Johna Podeste, operativca iz kampanje Hillary Clinton, uključuju tajnovitu
organizaciju navodno Putinovih hakera, po imenu Fancy bear (Elegantni meda) –
među tehnički pismenim poznate i kao APT28. Ime Fancy bear je uvedeno u
upotrebu od strane Dimitrija Alperoviča, šefa firme za cyber-bezbjednost,
Kraudstrajk. Alperovič je istovremeno i saradnik u Atlantskom savjetu,
antiruskom washingtonskom tink-tenku, unajmljenom od strane DNC-a da istraži
krađu mailova. U svom izvještaju, Kraudstrajk iznosi jedva malo više od nula
dokaza za svoju tvrdnju da iza napada stoje Rusi, a još manje od toga za
tvrdnju da su oni povezani sa ruskom vojno-obavještajnom službom. Pa ipak, od
tog trenutka, pretpostavka da se radi o ruskoj cyber-operaciji nije se više
dovodila u pitanje. Kada se FBI uključio u priču, on nije tražio, ili mu nije
bio dopušten, pristup DNC serverima; umjesto toga, ova služba se oslanjala
isključivo na Kraudstrajkovu analizu. Kraudstrajk je u međuvremenu morao da
povuče još jednu tvrdnju – da su Rusi uspješno hakovali ukrajinske
artiljerijske sisteme za navođenje. Ukrajinska vojska i Britanski nacionalni
institut za strateške studije su osporili ovu tvrdnju i Kraudstrajk se povukao.
Ali njegova analiza hakovanja DNC servera ostala je neosporena, pa je čak
postala i osnov za januarsku Procjenu obavještajne zajednice.
Ali sva ova priča oko hakovanja nikada ne bi izazvala ovakav
nivo uznemirenosti da nije bila praćena drugom pretpostavkom: Rusija je
jedinstveno opasan protivnik, sa kojim moramo izbjegavati svaki kontakt. Bez
ovog uvjerenja, sastanci državnog pravobranioca Jeffa Sessionsa sa Rusima u
septembru 2016. bili bi samo rutinski razgovori između senatora i stranih
zvaničnika. Flinovi post-izborni razgovori sa ruskim ambasadorom, izgledali bi
nam sasvim obično. Pokušaji Trumpovih saradnika da naprave poslovne dogovore sa
Rusijom ukazali bi nam se kao bijedni neuspjesi. Sastanak Donalda Trumpa Jr. sa
ruskom advokaticom Natalijom Veselnickajom transformisali bi se iz melodrame o
zakulisnim intrigama u komediju zabune – jer je sin predsjedničkog kandidata
očekivao da dobije informacije koje bi mogao upotrijebiti protiv Hillary
Clinton, samo da bi otkrio da Veselnickaja želi da razgovara jedino o
povlačenju sankcija i ponovnom omogućavanju usvajanja ruske djece u SAD. I sam
Putin postao bi tek još jedan u nizu autokrata sa kojima demokratije mogu da
pregovaraju, a da to ne znači da ih podržavaju.
Skeptični glasovi, poput onih iz VIPS-a, bili su ugušeni
zaglušujućom grajom dezinformacija. Objavljivale su se očigledno lažne priče,
poput izvještaja Washingtona Posta u kojem se tvrdi da su Rusi hakovali
elektroenergetsku mrežu Vermonta, samo da bi bile povučene 24 časa kasnije.
Ponekad – kao u slučaju priče o ruskom miješanju u francuske i njemačke izbore
– one se ne povlače čak ni nakon što su diskreditovane. Ove priče su bile
detaljno raskrinkane od strane francuske i njemačke obavještajne službe, a ipak
nastavljaju da lebde u vazduhu, trujući atmosferu i praveći zbrku. Tvrdnja da
je Rusija hakovala lokalni i državni glasački sistem u SAD bila je opovrgnuta
od strane izbornih zvaničnika Californije i Wisconsina ali njihovi komentari su
izazvali samo šapat, neprimjetan u poređenju sa urlikom koji je izazvala
originalna priča. Žurba da se izađe u javnost sa pričama koje nisu dovoljno
pažljivo proverene postala je nova normalnost u novinarstvu. Povlačenje priče i
objavljivanje ispravki skoro da promašuju poentu: lažna optužba je već obavila
svoj posao.
(TBT, London Review of Books)