KOLUMNA
Ubistva iz 1997. imaju mnoge zajedničke osobine: nije bilo
zvanične istrage, medijsko izveštavanje je bilo zabranjeno, a ukupan broj
poginulih je osporavan sa raznih strana
Piše: Pierre Daum, thebosniatimes.ba
U noći 22. septembra 1997, Oružana islamska grupa (GIA)
lišila je života više od 400 ljudi u zemljoradničkom selu Bentalha na
periferiji Alžira. Sutradan je fotograf AFP-a Hosin Zaurar zabilježio patnju žene
čija je porodica pobijena, a ta fotografija, poznata pod imenom Madona iz
Bentalhe, štampana je u listovima širom svijeta, postavši lice nasilja koje je
pet godina drmalo Alžirom.
Tri nedjelje ranije, skoro hiljadu ljudi je ubijeno u selu
Rais, svega nekoliko kilometara od Bentalhe. Alžir je bio zatečen, mada se
ubijanje nastavilo i, štaviše, pogoršalo. Ubijeno je još pedesetoro u Sigu u
pokrajini Oran (danas pripada pokrajini Maskara) u oktobru; potom još četiristo
ljudi u blizini Ami Muse u provinciji Relizan u decembru; više od hiljadu duša
u Ad Čekali, u istoj oblasti u januaru 1998. godine, i još stotinu u Sidi
Hamedu par dana kasnije. Poslije nekoliko godina ciljanog nasilja – kome su
meta bili vojska, intelektualci i stranci – alžirski građanski rat je postao
zaista užasan, sa masovnim ubistvima civila koja su šokirala ljude i u zemlji i
van nje.
Dvadeset godina kasnije, od poljoprivredne prošlosti
Bentalhe nema ni traga. Urbanizacija čitave nizije u kojoj se nalazi to selo
progutala je uličice i niske jednospratnice starog naselja. Za dvije decenije
svaka kuća dobila je još dva sprata od crvene cigle ili sivih blokova, tako da
seoske ulice danas imaju ružno crveno-sivi izgled karakterističan za savremene
alžirske varoši. Jedini atraktivniji lokalitet u inače sumornom pejzažu jeste
nova džamija. Žene napolju nose odjeću u neutralnim bojama, pažljivo krijući
kosu ispod marama. Muškarci vladaju javnim prostorima, a mnogi nose brade i
kamis (kaftan koji se u Alžiru nosi prilikom molitve).
Rašid (30) je pristao na razgovor, ali ga obavljamo u mom
automobilu da ne bismo privlačili pažnju. Ne želi da nam otkriva svoje pravo
ime: “Država bi mogla da primijeti vaš tekst, tako da ne želim da mi to
pravi problem.“ Više nema pravi posao i radi na crno u kafiću, gdje mu na kraju
smjene gazda daje hiljadu dinara (manje od deset eura).
Pitam ga da li osjeća mržnju prema ubicama svog ujaka i
ostatka porodice, tim pre što veliki broj njih, ako već i sami nisu negdje
stradali, slobodno živi u Alžiru, možda čak i u samoj Bentalhi. Iako mu je preživio
samo jedan rođak, Rašid kaže: “Ne, oprostio sam im. Svi mi griješimo. Ako
mene pitate, oni čak nisu bili ni teroristi, nego samo idioti koji nisu
shvatili islam. Pravi muslimani znaju da im je ubijanje zabranjeno.“ Čujemo
poziv na molitvu sa zvučnika dok pored nas prolaze muškarci u kamisima u pravcu
džamije. Rašid prekida razgovor i, prije nego što će se pridružiti gomili,
recituje ajet “Dovoljan je nama Alah i divan je On Gospodar“.
Ko je organizovao masakr?
Godina 1997. bila je kritičan momenat alžirske “crne
decenije“ koja je trajala od 1992. do početka dvijehiljaditih. Od tada
naoružane islamističke grupacije, čija dejstva vlasti nazivaju
“rezidualnim terorizmom“, uglavnom opstaju u planinama i na jugu zemlje.
Ubistva iz 1997. imaju mnoge zajedničke osobine: nije bilo zvanične istrage,
medijsko izvještavanje je bilo zabranjeno, a ukupan broj poginulih je osporavan
sa raznih strana. U nekim slučajevima identitet ubica i dalje nije ustanovljen.
Mnogi stanovnici Bentalhe su ubijeđeni da je vojska organizovala masakr u
njihovom mestu, iako za to nema dokaza.
Bugara, zemljoradnička zajednica dvadesetak kilometara od
Bentalhe, bila je na meti nasilja. Abdalah Agun, porodični ljekar koji tamo
živi već 35 godina u stanu u radničkom naselju, kaže: “Mnogi moji
pacijenti su postali teroristi, a mnogi su stradali od njihove ruke.“ Pitam ga
da li može da me poveže sa nekima od njih. “Nikako. Ako kreneš da se
raspituješ za njih, odmah će te uhapsiti.“ Čak i ako bih se potrudio da budem
diskretan? “Mora da se šališ. Doušnici su svuda.“ Pitam ga da li bi mogao
da me upozna sa porodicom neke od žrtava. “Ne dolazi u obzir. Ljudi i
dalje pate, iako se sve desilo prije dvadeset godina. Ne žele da pričaju o
tome.“
Zato sam na svoju ruku otišao u jedan od okruga Bugare, Hauh
Burelaf Kemisti, u kome je u noći 22. aprila 1997. stotinu ljudi pobijeno, kako
bih pronašao ljude koji su spremni da se sjećaju. Nurija je imala 24 godine
kada je na svoje oči ostala bez dvije sestre i nećake. “Pričam sa vama i
možda izgledam u redu, ali iznutra sam slomljena.“ Pitam je o Povelji o
nacionalnom pomirenju, usvojenoj 2005, koja je amnestirala bivše članove
oružanih grupacija i garantovala finansijsku pomoć porodicama ubijenih od
strane vojnih snaga. Nurija kaže: “Stvari su se vratile u normalu od 2005,
a to što je država uradila je dobro. I hvala Bogu pa danas imamo vodu i gas.“
Priključuje nam se njen sestrić Halid, koji je imao 11
godina kada su mu ubili majku, i kaže: “Ja sam protiv Povelje – ubijete
nekoga i neko vas ostavi na miru? Ne valja to.“ Halid sada živi sa tetkom u
kući u kojoj su se desila ubistva. “U gradu nekad vidim bivše teroriste i
tad pređem na drugu stranu ulice.“ Nije oženjen i nema ni posla ni zemlje.
“I kada dobijem posao, uglavnom radim na tuđoj zemlji za 1.200 dinara (10
eura) dnevno.“
Da li se Halid prijavio za državni kredit za pomoć mladima
da nađu posao? “Nikad! To nije dozvoljeno jer kredit mora da se vrati sa
kamatom, a ja sam vjerujući musliman.“ Poslije još tri rečenice islam je postao
tema razgovora. Halid kaže: “Molim se pet puta dnevno, uglavnom u džamiji.
Jeste li vi musliman?“ Odgovaram da nisam. “Ali vjerujete u Boga, zar ne?“
Odgovaram odrično. Halid se iznenada razbjesnio: “Izlazite iz moje kuće.
Odmah. Nemam ništa više da vam kažem.“
“Izgubiti rat i osvojiti duše“
Takva vrsta ekstremne religioznosti nije neuobičajena i
zastupljena je i vidljiva širom Alžira: u osnovnim školama i na univerzitetima,
na svim ulicama i ispred svake stambene zgrade. Agun se prisjeća da su
“posle kraja terorizma, početkom dvijehiljaditih, islamisti popustili pa
smo imali nekoliko godina slobode“.
A onda se vratio barbus (zabrađeni islamisti) i počeo da
silom sprovodi svoje zakone. U roku od dvadeset godina, broj džamija se
udvostručio, sa deset hiljada na preko dvadeset (1), uz podršku države čiji je
glavni projekat trenutno izgradnja “najveće džamije na svijetu“ poslije
onih u Meki i Medini. U “Buteflikinu džamiju“, kako se neformalno zove,
moći će da stane 120.000 ljudi i najvjerovatnije će biti otvorena do kraja
godine.
Mnogi sekularno opredijeljeni Alžirci kao Agun smatraju da
su “islamisti izgubili rat, ali su osvojili duše“. Izuzev u nekoliko
intelektualnih i umjetničkih krugova u prestonici, trenutno nije moguće izbjeći
sveprisutnu religiju, a kamoli otvoreno priznati sopstveni ateizam. Hasiba,
antropološkinja na Univerzitetu u Džidželu, kaže: “Imam 59 godina i jedina
sam žena u svom kraju koja izlazi bez pokrivene glave. Svakog dana mi komšinice
svašta kažu, pa i da nisam pristojna. Možete li zamisliti šta bi rekle kada bi
saznale da nisam vjernica? Morala bih da se odselim.“
Hasiba i njen muž, inače komunista, s vremena na vrijeme
otvore bocu vina kada ih posjete prijatelji iz prijestonice. “Sve
zatvorimo: vrata, prozore, spustimo roletne i navučemo zavjese. Gore je nego u
doba tajnih sastanaka, kad je partija bila u ilegali“, priča mi njen muž. U
Džidželu, kao i mnogim gradovima u unutrašnjosti, restorani koji služe alkohol
su se polako zatvarali, često i po direktnoj naredbi valija (šefa pokrajine)
ili zato što je vlasniku bilo skoro nemoguće da obnovi dozvolu. “Kada
odemo u restoran u Alžiru“, kaže Hasiba, “samo moj muž pije jer mi je
dosadilo da ljudi stalno zure u nas.“
Na prvu ruku ovakav vjerski žar djeluje kao iznenađenje.
Kako je društvo koje je tako stradalo zbog islamizma usvojilo toliko
islamističkih pravila? Halid Ait Sidum, psihoanalitičar iz glavnog grada, liječi
mnoge koji pate zbog nasljeđa devedesetih godina. Sidum ukazuje da “obnova
muslimanske vjerske prakse nije karakteristična samo za Alžir, već da se dešava
širom svijeta“. Svejedno, ima li nekih osobina specifičnih za Alžir? “Da,
sukob od prije dvadeset godina – i nasilje koje je on donio, poslije
kolonijalnog nasilja i nasilja rata za nezavisnost – prouzrokovao je veliku
traumu od koje svi još i danas boluju. Islam je kao analgetik, ali je problem u
tome što mnogi analgetici izazivaju zavisnost. Tako je i sa religijom, naročito
kada prodavanje te droge ima i državni blagoslov.“
“Prošlost nikad ne umire“
Pravi analgetici se koriste da bi se umanjio bol onih koji
čekaju na liječenje. Međutim, alžirska država nije ništa uradila povodom liječenja
traume, jer ne želi da dozvoli građanima – kako žrtvama, tako i zločincima – da
razgovaraju o nasilju koje je toliko uticalo na njih. Nema Komisije za istinu i
dostojanstvo, kakva je u Tunisu formirana poslije diktature Burgibe i Ben Alija
(2), niti Komisije za pravdu i pomirenje, osnovane u Maroku poslije režima
Hasana II.
Predsjednik Abdelaziz Buteflika je Alžircima 2005. rekao da
će praštanje i amnestiranje svih (bilo da su u pitanju članovi pokreta otpora
krivi za ubistva ili pripadnici organa reda krivi za mučenja) biti dovoljno za
mir i kraj nasilja iz prošlosti. Izreka kaže: li fet met (prošlost je mrtva).
“Ali prošlost nikad ne umire“, priča mi Sidum. “Povelja o nacionalnom
pomirenju iz 2005. je katastrofalna zato što potiskuje traume umjesto da ih liječi
i tjera žrtve da praštaju. Možete da mislite da ste u stanju za to, ali
prijateljstvo sa sopstvenim mučiteljem nije nešto što ljudska psiha može da
podnese.“
Alžir ima svega pet psihoanalitičara i nekolicinu psihologa
(3). Ozbiljni slučajevi se šalju u psihijatrijsku bolnicu koja nudi samo lijekove,
fizičko sputavanje i ECT (elektrošok terapiju) (4). Agun kaže: “Kada imam
pacijenta koji boluje od mentalnih poremećaja u vezi sa terorizmom, ne znam
kuda da ga uputim. Najgore od svega je što znam da će otići kod istjerivača.“ Istjerivanje
duhova (ruqia) praksa je koja potiče iz ranog islama, a psihološke probleme
svodi na prisustvo zlih duhova. Istjerivači pokušavaju da istjeraju ove duhove
iz tijela pacijenata čitanjem Kurana, prinošenjem životinjskih žrtava i
pravljenjem napitaka koji su ponekad i smrtonosni.
Povelja ne uzima u obzir ozbiljnost traume i prikriva
odgovornost za nju. Umjesto o “terorizmu“ govori se o “nacionalnoj
tragediji“ – a za tragediju su odgovorni jedino bog ili usud.
Povelja ne uzima u obzir ozbiljnost traume i prikriva
odgovornost za nju. Umjesto o “terorizmu“ govori se o “nacionalnoj
tragediji“ – a za tragediju su odgovorni jedino bog ili usud.
Omar Čiki kaže da za sebe misli da je žrtva. Nekada je bio
pripadnik “Falangista smrti“, oružane grupe povezane sa GIA, koju je u to
vrijeme predvodio ozloglašeni Džamel Zituni, koji je poginuo u julu 1996, a bio
je optužen za otmicu i ubistvo francuskih monaha trapista iz Tibhirine. Čiki
kaže: “Imao sam jednog brata i ubila ga je vojska, a ja sam se šest godina
krio u makiji, daleko i od porodice i od bližnjih.“ Bivši “teroristi“ rijetko
kad razgovaraju sa novinarima, tako da sam se sa nekima od njih sastajao noću,
u kolima u uličici. Iako su amnestirani i zaštićeni od gonjenja, znaju, kao i
svaki Alžirac, da nikad neće biti bezbjedni od policijskog maltretiranja. Kao i
Čiki, svi se smatraju žrtvama.
“Ne može biti zločinac, zar ne?“
Said C., bivši regionalni emir GIA i, uz Hasana Hataba,
jedan od osnivača Salafističke grupe za propovijed i borbu (GSPC) – koja je
1998. naslijedila GIA i Armiju islamskog spasa (AIS), oružano krilo Fronta
islamskog spasa (FIS) – kaže: “Ja sam imao sreće, jer nisam nikog ubio pa
mi je savjest čista.“ Vrlo je religiozan i poštuju ga kao šeika (5) u lokalnoj
džamiji u Birtuti, predgrađu Alžira.
Adlen, sin Abdelaka Lajade, takođe vodeće ličnosti
“terorizma“ tog doba, živi u Baraki i ima firmu koja se bavi prodajom
građevinskog materijala. Adlen kaže: “Ponosan sam na svog oca, nije bio
terorista. Bio je političar koji se suprotstavio državi, samo je svoja ubijeđenja
izražavao oružjem. Buteflika je i sam rekao da bi se pridružio otporu da je bio
mlad 1992. godine. Ako je Buteflika to rekao, moj otac ne može biti zločinac,
zar ne?“ Državna bezbjednost je saznala za moj planirani sastanak sa Abdelakom
Lajadom i spriječila ga. Posle nekoliko minuta razgovora sa njegovim sinom,
pojavio se policajac u civilu, tako da sam naredna dva časa proveo u
policijskoj stanici na informativnom razgovoru.
Više od deset godina nakon Povelje o nacionalnom pomirenju,
alžirsko je društvo sve samo ne pomireno; svi krive sve za nasilje. Oni koji su
glasali za FIS od 1989. do rasturanja 1992. ne pokazuju bilo kakvo kajanje.
“Da, glasao sam za FIS, kao i 90% ljudi odavde, kaže Said, inače zaposlen
u vjerskoj knjižari nadomak Es Suna džamije u Bab el Uedu u prijestonici. U to
vrijeme, ulice ove četvrti bile su prepune muškaraca koji su klanjali kad god
bi Ali Belhad, harizmatični vođa FIS-a, propovijedao preko zvučnika sa džamije:
“Borimo se za islamsku državu i spremni smo da za nju položimo svoje
živote.“ Said, kao i većina njegovih susjeda, ima bradu i uvijek nosi kamis.
Kaže: “U to vrijeme, FIS je zapravo mogao da dođe na vlast mirnim putem.
Vlada je bila uplašena i zato su i počeli sa nasiljem“ (vidi Od puča do
“nacionalnog pomirenja“). Said i dalje priželjkuje islamsku državu:
“Ali ne želim da postignem to nasiljem. Ja sam salafista, a istinski
salafistički put je onaj koji vodi kroz dobrotu i davanje.“
Onima kojima je 1992. bio draži vojni puč nego mogućnost
života u zemlji sa šerijatskim zakonodavstvom ničega nije žao. Šerifa Kedar
kaže: “Znam zašto sam toliko propatila: za pravo da mogu da izađem iz kuće
bez pokrivene glave“ (6). Izgubila je strpljenje kada sam rekao da je zbog puča
stradalo mnogo ljudi: negdje oko 200.000, po procjenama koje se uglavnom
prihvataju jer boljih nema.
Njeni brat i sestra su ubijeni jedne večeri 1996. Šerifa je
sada na čelu organizacije “Naš Alžir“, udruženja koje se bori za prava
žrtava terorizma. “Vojska je bila jedina odbrana od terorizma, ali nas
danas ljudi preziru. Ako izađemo na protest, policija će nas uhapsiti.“ U
sekularnijim krugovima, koji su često i frankofoni, ljudima ne smeta vojni puč
iz 1992, s obzirom na to da je bio reakcija na islamizam, ali se ne slažu sa
trenutnom vladom koju smatraju previše antidemokratski nastrojenom, iako su je
postavile upravo vođe puča.
“Možemo nešto da naučimo od tih ljudi“
Svi su saglasni oko toga da su nekadašnje ubice monstrumi.
Međutim, alžirska psihoanalitičarka Karima Lazali, koja ima ordinacije u Parizu
i Alžiru, kaže: “Nismo u stanju da se kolektivno zapitamo kako smo dospjeli
u ovu situaciju. Šta je to u našem društvu što je proizvelo toliko nasilja?
Nazivanjem ovih ljudi monstrumima onemogućili smo sopstveno preispitivanje.
Ubice su ljudi koje je proizvelo alžirsko društvo. Ako ne pođemo od principa da
uvijek ima nečega što možemo naučiti od tih ljudi, nikada nećemo prevazići našu
kolektivnu traumu. Umjesto toga, mi smo ih pretvorili u čudovišta o kojima ne
pričamo. A čudovišta baš to i vole: što manje pričate o njima, sve su veća i
veća dok na kraju više ne možete da ih sakrijete.“
Mnogi strahuju da će se sukob ponovo dogoditi, i ovakav
strah postoji i u svakodnevnom životu, kao nejasna bojazan koja izjeda iznutra,
dodatno zaoštrena političkom neizvjesnošću oko nasljednika već izrazito
bolesnog predsjednika. Žene se plaše ako su napolju dugo same, ako izađu, ili
su još napolju kada padne mrak. Ljudi strahuju od policije, tajnih službi u
civilu, doušnika. Boje se stranaca za koje se uvijek pretpostavlja da nemaju
dobre namjere, boje se naoružanih islamista; mediji skoro svakodnevno izvještavaju
o vojnim akcijama protiv njih (7). Plaše se i bivših islamističkih boraca koji
su se “pokajali“, pa su pod zaštitom zakona od bilo koga ko bi se usudio
da se požali na njih. Mogao sam da vidim strah u očima prolaznika u Baraki kada
sam pitao kako do kuće Abdelaka Lajade: “Svi znaju gdje živi, ali niko ti
neće reći. Previše je opasno.“
Od 2013, kada je Buteflika imao poslednji šlog, Alžirom
vlada starac koji ne može ni da hoda ni da govori. Ministarstvo unutrašnjih
poslova tvrdi da je izlaznost na parlamentarne izbore u maju bila 38%, ali to
nije moguće provjeriti i sasvim je vjerovatno da je prava izlaznost bila manja.
Tarek, mladi učitelj koga sam upoznao na željezničkoj stanici Aga u Alžiru,
kaže: “Ljudima je danas svejedno da li vlada krade prihode od nafte.
Uplašeni su i samo žele da se užas ne dogodi ponovo.“
(TBT, LMD)