KOLUMNA
Ispravno razumijevanje ekonomskih načela u temeljima
neoliberalizma omogućilo bi nam da prepoznamo – i odbacimo – ideologiju
prerušenu u ekonomsku nauku
Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
I najoštriji kritičari priznaju da neoliberalizam nije lako
definisati. U najširem smislu, on upućuje na davanje prednosti tržištu u odnosu
na državnu kontrolu, ekonomskim podsticajima u odnosu na društvene ili kulturne
norme, i privatnom preduzetništvu u odnosu na djelovanje kolektiva ili
zajednice. Termin je korišten za opisivanje širokog spektra pojava i politika –
od Augusta Pinocheta do Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, od Clintonovih
demokrata i britanskih novih laburista do ekonomskog otvaranja u Kini i reforme
socijalne države u Švedskoj.
To je skupni termin za sve što miriše na deregulaciju,
liberalizaciju, privatizaciju ili fiskalnu politiku stroge štednje. Danas se
rutinski napada kao zajednička etiketa za sve one ideje i prakse koje su
proizvele rastuću ekonomsku nesigurnost i nejednakost, dovele do krize zapadnih
vrijednosti i ideala i čak pokrenule aktuelni talas populizma.
Navodno živimo u doba neoliberalizma. Ali ko su ljudi koji
slijede i propovijedaju učenje neoliberalizma – ko su neoliberali? Neobično je
to što se moramo vratiti čak u 80-e godina 20. vijeka da bismo pronašli nekoga
ko se eksplicitno zalaže za neoliberalizam. Charles Peters, dugogodišnji
urednik časopisa Washington Montly, objavio je 1982. godine esej pod naslovom
„Neoliberalni manifest“. Trideset pet godina kasnije, to je veoma zanimljivo
štivo, jer neoliberalizam opisan u eseju nema mnogo sličnosti sa učenjem koje
je danas predmet brojnih kritika. Među političarima na koje se Peters poziva
nisu Margaret Thatcher i Ronald Reagan, već Bill Bradley, Gary Hart i Paul
Tsongas. Među novinarima i autorima koje pominje nalaze se James Fallows,
Michael Kinsley i Lester Thurow. Petersovi neoliberali su zapravo liberali (u
značenju koje riječ ima u Americi) koji su se odrekli pristrasnosti u korist
sindikata i moćne države, kao i predrasuda prema tržištu i vojnom kompleksu.
Upotreba termina „neoliberalizam“ naglo se proširila 90-ih
godina 20. vijeka, kada je termin doveden u blisku vezu sa dva nova trenda koje
Peters čak i ne pominje. Jedan je finansijska deregulacija koja je kulminirala
finansijskim slomom 2008. – prvim slomom u SAD poslije međuratnog perioda – i
debaklom eura koji još nije okončan. Drugi trend je ekonomska globalizacija
koja se ubrzala zahvaljujući slobodnom protoku novca i novom, ambicioznijem
tipu trgovinskih ugovora. U današnjem svetu finansijalizacija i globalizacija
se tumače kao najdirektnije manifestacije neoliberalizma.
Ali to što je neoliberalizam neuhvatljiv i promjenljiv
koncept, bez samodeklarisanog lobija zagovornika, ne znači da je irelevantan
ili da nije stvaran. Ko može poreći da je počevši od 80-ih godina 20. vijeka svijet
ušao u period odlučnog promovisanja tržišnih načela? Ili da su političari lijevog
centra – demokrati u Sjedinjenim Državama i socijaldemokrati u Evropi – sa
entuzijazmom prihvatili neka od glavnih načela tačerizma i reganizma, poput
deregulacije, privatizacije, finansijske liberalizacije i privatnog
preduzetništva? Veliki deo današnjih rasprava o državnim politikama vrti se oko
normi i načela koja su navodno utemeljena na ideji homo economicusa.
Neuhvatljivost termina neoliberalizam također znači da
kritike koje mu se upućuju često promašuju metu. Nema ničeg lošeg u tržištima,
privatnom preduzetništvu ili ekonomskim podsticajima – ako se koriste na primjeren
način. Njihovim kreativnim korištenjem ostvarena su neka od najvećih ekonomskih
dostignuća našeg doba. Sipajući drvlje i kamenje na neoliberalizam rizikujemo
da se lišimo i nekih korisnih ideja.
Korijen problema je u tome što ekonomska misao glavnog toka
previše lahko zalazi na teren ideologije, sužava naše izbore i nameće gotova rješenja.
Ispravno razumijevanje ekonomskih načela u temeljima neoliberalizma omogućilo
bi nam da prepoznamo – i odbacimo – ideologiju prerušenu u ekonomsku nauku. Što
je najvažnije, to bi nam pomoglo da razvijemo institucionalnu imaginaciju
neophodnu za preoblikovanje kapitalizma u skladu sa potrebama 21. vijeka.
***
Neoliberalizam se obično tumači kao doktrina utemeljena na
glavnim načelima ekonomske nauke glavnog toka. Da bismo sagledali ta temeljna
načela, oslobođena ideološkog balasta, izvest ćemo jedan misaoni eksperiment.
Slavni i uvaženi ekonomista doputovao je u zemlju u kojoj
nikada nije bio i o kojoj ništa ne zna. Tamo se sastao sa vodećim kreatorima
državnih politika. „Naša zemlja je u nevolji“, kažu oni. „Ekonomija stagnira,
nivo investicija je nizak, rasta nema nigdje na vidiku“. Obraćaju mu se puni
nade: „Recite nam šta da učinimo da bi naša ekonomija počela da raste.“
Ekonomista pokušava da se opravda nepoznavanjem situacije,
govori da premalo zna o zemlji da bi mogao da dijeli savjete. Prvo bi morao
bolje da se upozna sa njihovom ekonomskom historijom, da prouči statističke
podatke, da obiđe zemlju. Ali njegovi domaćini ne odustaju. „Razumijemo vaš
oprez i voljeli bismo da imamo dovoljno vremena za sve to“, kažu oni. „Ali zar
ekonomija nije nauka i zar vi niste jedan od najvećih stručnjaka za tu nauku?
Čak i ako ne znate mnogo o našoj privredi, sigurno postoje neke opšte teorije i
preporuke koje možete ponuditi kao smjernice za naše ekonomske politike i
reforme.“
Ekonomista shvata da se neće lako izvući. Ne bi želio da
bude kao oni ekonomski gurui koje često kritikuje jer u svakoj situaciji nude
iste ekonomske savjete. Postoje li uopšte univerzalne ekonomske istine? Može li
im reći bilo šta validno (i možda korisno)?
Onda započinje svoje izlaganje. Najvažnija determinanta
ekonomskih performansi je efikasna alokacija ekonomskih resursa, kaže on.
Efikasnost, opet, zahtijeva usklađenost podsticajnih mjera za domaćinstva i
preduzeća sa koristima i troškovima za društvo. Podsticaji za preduzetnike,
investitore i proizvođače posebno su važni za ekonomski rast. Za rast je
neophodan i sistem vlasničkih prava i mehanizam izvršavanja ugovornih obaveza,
koji će osigurati da investitori mogu zadržati prihod od investicija. Također,
ekonomija mora biti otvorena za ideje i inovacije iz ostatka svijeta.
Ali ekonomije ponekad mogu biti ugrožene makroekonomskom
nestabilnošću, nastavlja on. Država zato mora voditi zdravu monetarnu politiku,
što znači da mora ograničavati rast raspoloživog novca u skladu sa nominalnim
rastom tražnje, uz razumnu stopu inflacije. Mora osigurati fiskalnu održivost,
tako da rast javnog duga ne premaši rast nacionalnog dohotka. I mora pažljivo
regulisati rad banaka i drugih finansijskih institucija da bi spriječila ulazak
finansijskog sektora u nerazumne rizike.
Ekonomista se sada već zagrijao za postavljeni zadatak.
Ekonomija se ne svodi samo na efikasnost i rast, dodaje. Ekonomska načela se
odražavaju na pravičnost i socijalnu politiku. Ekonomija nam ne može reći mnogo
o tome koliko je redistribucije potrebno određenom društvu. Ali može nam reći
da poreska baza treba da bude što šira i da socijalne programe treba urediti
tako da ne podstiču radnike da napuštaju tržište rada.
Na kraju njegovog govora ostaje utisak da je izložio
kompletan neoliberalni program. Kritičari u publici čuli su sve ključne riječi:
efikasnost, podsticaji, vlasnička prava, zdrav novac, fiskalna razboritost. A
ipak, univerzalna načela koja je naš ekonomista opisao i dalje su otvorena za
veoma različita tumačenja. Izvjesno je da podrazumijevaju kapitalističku
ekonomiju – onu u kojoj odluke o investicijama donose privatna lica i preduzeća
– ali ne mnogo više od toga. Ona dopuštaju – zapravo nalažu – iznenađujuće
široku lepezu različitih mogućih institucionalnih aranžmana.
Da li je ekonomista zaista samo sažeto izložio neoliberalnu
doktrinu? Nije. Problem je u tome što mi svaki od tih apstraktnih termina –
ekonomski podsticaji, vlasnička prava, zdrav novac – vezujemo za već utvrđene
oblike institucionalne operacionalizacije. U tome je najveća i fatalna greška
neoliberalizma: u uvjerenju da se ekonomska načela najvišeg reda mogu prosto
primijeniti na jedinstveni skup ekonomskih politika, koje približno odgovaraju
ekonomskim programima u stilu Margaret Thatcher i Ronalda Reagana.
Razmotrimo vlasnička prava. Ona su važna utoliko što
osiguravaju alokaciju prihoda od investicija. Optimalan sistem je onaj koji
vlasnička prava distribuira u korist ljudi koji će sredstva iskoristiti na
najbolji mogući način, i pruža im zaštitu od onih koji bi njihov prihod rado
prisvojili. Vlasnička prava su dobra kada inovatore štite od parazita, ali nisu
dobra kada ih štite od konkurencije. U zavisnosti od šireg konteksta, pravni
režim koji pruža najadekvatnije ekonomske podsticaje ne mora ličiti na
standardni režim prava privatnog vlasništva američkog tipa.
To možda zvuči kao semantička pedanterija bez praktičnog
značaja; ali tajna nevjerovatnog ekonomskog uspjeha Kine krije se upravo u
institucionalnim eksperimentima i aranžmanima koji se opiru ekonomskoj
ortodoksiji. Kina se okrenula tržišnom rješenju, ali nije preuzela zapadne
prakse u sferi regulisanja vlasničkih prava. Reforme su obezbijedile tržišno
zasnovane podsticaje nizom neobičnih institucionalnih aranžmana prilagođenih
lokalnom kontekstu. Na primjer, umjesto da bez odlaganja pređu iz režima
državnog u režim privatnog vlasništva, što bi izazvalo probleme zbog tada
preovlađujuće strukture pravosudnog sistema, Kina se opredijelila za mješovite
oblike vlasništva kojima je u praksi osigurana efikasnija zaštita vlasničkih
prava preduzetnika. Gradska i seoska preduzeća, kojima je počeo nagli ekonomski
rast Kine 80-ih godina prošlog vijeka, bila su zapravo zadruge u vlasništvu i
pod kontrolom lokalne samouprave. Iako su ta preduzeća bila u društvenom
vlasništvu, preduzetnici su imali potrebnu zaštitu od eksproprijacije. Lokalne
samouprave su imale ulog u dobiti preduzeća i čuvale su gusku koja nosi zlatna
jaja.
Kina je proizvela niz inovacija kojima je svako od primarnih
ekonomskih načela primijenjeno na nov i neuobičajen način. Politikom dvojnih cijena
je sačuvana obaveza isporuke prinosa državi, ali je farmerima istovremeno
dozvoljeno da viškove prodaju na slobodnom tržištu. To je osiguralo podsticaje
na strani ponude i istovremeno zaštitilo javne finansije od razornih efekata
pune liberalizacije. Takozvani sistem domaćinske odgovornosti podstakao je
zemljoradnike da ulažu i poboljšavaju imanja na kojima rade i bez pune
privatizacije. Specijalne ekonomske zone pružile su podsticaj za izvoz i
privukle strane investitore, ne ukidajući pritom zaštitu za državna preduzeća
(čime je očuvana zaposlenost domaće radne snage). Kada se ima u vidu stepen
odstupanja od ortodoksnih ekonomskih programa, jasno je da opisivanje kineskih
ekonomskih reformi kao neoliberalnog zaokreta, što mnogi kritičari rado čine,
ne govori ništa o događajima u Kini. Ako je to zaista neoliberalizam, onda sa
više naklonosti moramo gledati na ideje koje su donijele najspektakularnije
smanjenje siromaštva u historiji svijeta.
Neko će odgovoriti da su kineske institucionalne inovacije
isključivo tranzicionog karaktera. Možda će Kina ipak morati da prihvati
institucije zapadnog tipa da bi održala ekonomski rast. Ali kritičari koji
iznose takve primjedbe zanemaruju izuzetnu raznolikost kapitalističkih
aranžmana koja je očevidna i u naprednim ekonomijama, uprkos homogenizaciji diskursa
o ekonomskim politikama.
Šta su, uopšte, zapadne institucije? Veličina javnog
sektora, na primjer, u bogatim zemljama članicama Organizacije za ekonomsku
saradnju i razvoj (OECD) varira od jedne trećine ekonomije u Koreji do 60 odsto
u Finskoj. Na Islandu je 86 odsto radnika učlanjeno u sindikate, a u Švicarskojj
svega 16 odsto. Preduzeće u Americi može da otpusti zaposlenog kad god poželi.
U Francuskoj poslodavac mora dobro da se pomuči da bi uručio otkaz. Vrijednost
berzi u Americi odgovara vrijednosti jednog i po nacionalnog dohotka zemlje. U Njemačkoj
je njihova vrijednost tri puta manja i odgovara polovini nacionalnog dohotka.
Ideja da je bilo koji od tih modela oporezivanja, uređenja
tržišta rada ili finansijskog sistema po definiciji superioran u odnosu na
druge gubi na privlačnosti kada sagledamo koliko su različiti putevi kojima su
se ove ekonomije kretale u nekoliko posljednjih decenija. Sjedinjene Države su
prošle kroz više napada panike u kojima su njihove ekonomske institucije ocijenjene
kao inferiorne u odnosu na institucije u Njemačkoj, Japanu, Kini i sada možda
ponovo u Njemačkoj. Nema sumnje da se uporedivi nivoi bogatstva i
produktivnosti mogu dostići unutar veoma različitih kapitalističkih modela.
Možemo poći i korak dalje: modeli koji su danas dominantni verovatno nisu ni
blizu iscrpljivanja onoga što je izvodljivo (i poželjno) u budućnosti.
Gostujući ekonomista iz našeg misaonog eksperimenta sve to
odlično zna i poznato mu je da se načela koja je formulisao moraju dopuniti
specifičnim detaljima institucionalne organizacije da bi uopšte bila
operativna. Vlasnička prava? Da, ali kako? Zdrav novac? Naravno, ali kako?
Možda bi bilo bolje ako bismo njegovo nabrajanje načela kritikovali zbog
nedorečenosti, umjesto što ih naprečac odbacujemo kao neoliberalnu litaniju.
Ipak, ni nabrojana načela nisu lišena sadržaja. Kina i druge
zemlje koje su ostvarile brz razvoj pokazuju da ta načela mogu biti korisna
kada se na odgovarajući način prilagode lokalnom kontekstu. Mnoge ekonomije su
uništili politički lideri koji su odbili da to uvaže. Dovoljno je da pogledamo
južnoameričke populističke i istočnoevropske komunističke režime da bismo
shvatili koliko su važni zdrav novac, fiskalna održivost i privatna
inicijativa.
***
Naravno, ekonomija se ne može svesti na spisak apstraktnih,
uglavnom zdravorazumskih opštih načela. Veliki dio svog radnog vremena
ekonomisti provode razvijajući apstraktne modele funkcionisanja stvarnih
ekonomija i poredeći ih sa izvještajima sa terena. Ekonomisti rado zamišljaju
da svojim radom postepeno usavršavaju naše razumijevanja sveta: testiranjem i
revidiranjem modeli bi trebalo da vremenom postaju sve bolji i bolji. Ali to
nije put napretka ekonomije kao nauke.
Ekonomisti izučavaju društvenu stvarnost koja nimalo ne liči
na fizički svijet kojim se bave prirodne nauke. To je stvarnost koju proizvodi
čovjek, podložna je njegovom oblikovanju i funkcioniše u skladu sa pravilima
koja se kroz prostor i vrijeme mijenjaju. Ekonomija ne napreduje postizanjem
konsenzusa o jednom ispravnom modelu ili teoriji koja će odgovoriti na sva
postavljena pitanja, već produbljivanjem našeg razumijevanja raznolikosti
kauzalnih odnosa. Neoliberalizam i njegovi univerzalni lijekovi za sve boljke –
tržišta je uvijek premalo, države uvijek previše – zapravo pervertiraju
ekonomsku misao glavnog toka. Dobar ekonomista zna da ispravan odgovor na svako
ekonomsko pitanje počinje riječima: zavisi od konteksta.
Da li se povećanje nadnice odražava na zapošljavanje? Da,
ako je tržište rada zaista kompetitivno i poslodavci nemaju kontrolu nad
nadnicama koje moraju platiti da bi privukli radnike; ali ne nužno u nekim
drugim situacijama. Da li liberalizacija trgovine ubrzava ekonomski rast? Da,
ako se tako uvećava profitabilnost industrija sa najvišim nivoom investicija i
inovacija; ali ne u nekim drugim slučajevima. Da li rast državne potrošnje
doprinosi većoj zaposlenosti? Da, ako ekonomija stagnira i nadnice ne rastu;
ali ne uvijek. Da li monopoli suzbijaju inovacije? I da i ne, u zavisnosti od
niza okolnosti na tržištu.
U ekonomiji se rijetko događa da novi modeli sasvim istisnu
stare. Osnovni model tržišne konkurencije iz vremena Adama Smitha tokom vremena
je modifikovan uključivanjem, približno sljedećim historijskim redoslijedom
monopola, eksternalija, ekonomije obima, problema nepotpunih i asimetričnih
informacija, iracionalnog ponašanja i mnogih drugih elemenata iz stvarnog svijeta.
A opet, stari modeli nisu nimalo izgubili na upotrebljivosti. Za razumijevanje
kako stvarna tržišta funkcionišu potrebne su nam različite optike za različite
prilike.
Mape su korisna analogija. Kao i ekonomski model, mapa je
visoko stilizovan prikaz stvarnog svijeta. Korisne su upravo zato što
isključuju detalje stvarnosti koji bi nam u određenoj situaciji samo smetali.
Realistična mapa u razmjeri jedan prema jedan bila bi neupotrebljiva, kao što
je pokazao Jorge Luis Borges u kratkoj priči koja je do danas najbolja i
najsažetija eksplikacija naučnog metoda. Ali apstrahovanje stvarnosti ovdje
implicira da su nam za različite vrste putovanja potrebne različite mape. Ako
putujemo biciklom, potrebna nam je mapa biciklističkih staza. Ako pješačimo, potrebna
nam je mapa za pješake. Kada siđemo u metro, potrebna nam je mapa metroa – ali
to ne znači da ćemo sve druge mape pocijepati i baciti.
Ekonomisti su prilično dobri u pravljenju mapa, ali ne i u
izboru mape koja najviše odgovara postavljenom zadatku. Suočeni sa pitanjima o
ekonomskim politikama kakva su postavljena našem gostujućem profesoru,
ekonomisti prečesto pribjegavaju „kabinetskim“ lese-fer modelima. Uobičajena
otvorenost i širina seminarskih diskusija ustupaju mesto brzopoteznim rješenjima
i hibrisu. John Maynard Keynes je jednom definisao ekonomiju kao „nauku
mišljenja primjenom modela, udruženu sa umjetnošću izbora modela koji je
najrelevantniji“. Ekonomisti obično imaju problem sa onim dijelom definicije
koji se odnosi na „umjetnost“.
I to ilustrujem jednom parabolom. Neki novinar je pozvao
profesora ekonomije da ga pita da li je trgovinska liberalizacije zaista dobra
ideja. Profesor je odgovorio pozitivno i sa entuzijazmom. Novinar je zatim
otišao na predavanje istog profesora o međunarodnoj trgovini na postdiplomskom
kursu. Postavio je profesoru isto pitanje: Da li je slobodna trgovina dobra?
Ovog puta profesor je zastao. Prvo je odgovorio pitanjem: „A šta je za vas
dobro? Dobro za koga?“ Onda je započeo opširnu egzegezu, da bi konačno stigao
da sljedećeg, višestruko uslovljenog odgovora: „Dakle, ako je ispunjena dugačka
lista uslova koje sam upravo pobrojao, a pod uslovom da je moguće oporezovati
dobitnike da bi se pružila kompenzacija gubitnicima, slobodnija trgovina bi
mogla posjedovati potencijal za uvećanje opšteg blagostanja“. Da je imao više
vremena profesor bi dodao i da efekti slobodne trgovine na dugoročne stope
rasta nisu sasvim jasni i da zavise od ispunjenosti jednog drugog skupa uslova.
Profesor sa predavanja razlikuje se od profesora sa kojim je
novinar prethodno razgovarao. Kada se obraća javnosti, prepun je samouvjerenosti
i ne sumnja ni najmanje u to koje politike su najispravnije. Postoji jedan i
samo jedan model, bar kada se rasprava vodi pred očima javnosti; za svako
pitanje postoji samo jedan tačan odgovor, bez obzira na kontekst. Izgleda da
profesor misli da znanje koje prenosi svojim postdiplomcima zbog nečega nije primjereno
(ili je čak opasno) za širu javnost. Zašto?
Korijene takvog ponašanja treba tražiti duboko u sociologiji
i kulturi ekonomske profesije. Jedan od važnih motiva je želja da se krunski
dragulji struke – tržišna efikasnost, nevidljiva ruka, komparativna prednost –
prikažu u najboljem mogućem svjetlu i tako zaštite od napada samoživih varvara,
to jest protekcionista. Nažalost, isti ekonomisti često zaboravljaju na
samožive varvare na drugom kraju batine – finansijere i multinacionalne
korporacije čiji motivi nisu ništa plemenitiji i koji su spremni da ove ideje
iskoriste za sopstvenu dobit.
Zbog toga su doprinosi ekonomista javnoj debati često
iskrivljeni jednostranim zastupanjem skupa ideja koje idu u prilog
liberalizaciji trgovine i finansija i sužavanju nadležnosti države. Zato su
ekonomisti stekli reputaciju navijača neoliberalizma, iako je glavni tok
ekonomske misli daleko od toga da bude slavopojka lese-fer ekonomiji.
Ekonomisti koji se prepuštaju entuzijazmu za slobodno tržište zapravo izdaju
svoju profesiju.
***
Kako bi onda trebalo razmišljati o globalizaciji da bismo se
oslobodili stiska neoliberalnih praksi? Treba početi sa pozitivnim potencijalom
globalnih tržišta. Pristup svjetskim tržištima roba, tehnologija i kapitala
igrao je važnu ulogu u praktično svim ekonomskim čudima našeg doba. Kina je
posljednji i najupečatljiviji primjer te historijske istine, svakako ne i
jedini. Slična čuda su se prije Kine odigrala u Južnoj Koreji, Tajvanu, Japanu
i u nekoliko neazijskih zemalja kao što su Čile i Mauricijus. Sve te zemlje su
prihvatile globalizaciju i od toga imale koristi.
Branitelji postojećeg ekonomskog poretka će se pozivati na
te primjere kada odgovaraju kritičarima globalizacije. Zaboravit će da dodaju
da su se gotovo sve te zemlje uključile u svjetsku ekonomiju kršeći
neoliberalne zapovijesti. Kina je zaštitila veliki državni sektor od globalne
konkurencije, osnivajući specijalne ekonomske zone u kojima su strane firme
poslovale po drugačijim pravilima u odnosu na ostatak zemlje. Južna Koreja i
Tajvan su subvencionisali svoje izvoznike, Koreja kroz finansijski sistem, a
Tajvan poreskim olakšicama. Sve te zemlje su na kraju eliminisale uvozne
restrikcije, ali tek kada se ekonomski razvoj zahuktao. Niko, osim Čilea pod
Pinochetovom režimom 80-ih godina, nije prihvatio neoliberalnu preporuku brzog
otvaranja za uvoz roba. Čileanski neoliberalni eksperiment je proizveo najveću
ekonomsku krizu u Južnoj Americi. Detalji se razlikuju od jedne do druge
zemlje, ali u svim pomenutim slučajevima država je imala aktivnu ulogu u
restrukturisanju privrede i zaštiti od nepredvidivih spoljašnjih uticaja.
Industrijske politike, ograničavanje protoka kapitala i kontrola stranih valuta
masovno su korišteni, iako neoliberalizam to zabranjuje.
S druge strane, zemlje koje su se dosljedno pridržavale
neoliberalnog modela globalizacije čekala su neprijatna iznenađenja. Primjer
Meksika je posebno tužan. Poslije serije makroekonomskih kriza polovinom 90-ih
godina, Meksiko je prihvatio makroekonomsku ortodoksiju, liberalizovao
ekonomiju, deregulisao finansijski sistem, značajno smanjio uvozne restrikcije
i potpisao Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA). Te politike
su donijele makroekonomsku stabilnost i značajan rast obima spoljne trgovine i
investicija. Ali ono što je najvažnije – rast opšte stope produktivnosti i
ekonomski razvoj – je izostalo. Produktivnost u Meksiku stagnira od pokretanja
reformi, a performanse ekonomije su loše čak i prema ne tako visokim
standardima Južne Amerike.
Iz perspektive zdrave ekonomske nauke takvi ishodi nisu
iznenađenje. To je još jedan pokazatelj potrebe da se ekonomske politike
prilagode specifičnim okolnostima u datoj zemlji. Ne postoji gotov projekat
koji odgovara svima.
***
Prije nego što je globalizacija ušla u fazu koju možemo
opisati kao hiperglobalizacija, pravila su bila fleksibilnija i pomenuta
činjenica se uvažavala. Kada su projektovali globalnu ekonomsku arhitekturu u
Breton Vudsu 1944. godine, Keynes i njegove kolege su međunarodnu trgovinu i
investicije vidjeli kao sredstvo ostvarivanja ekonomskih i društvenih ciljeva
na domaćem terenu – ciljeva kao što su puna zaposlenost i prosperitet za što
veći udio stanovništva. Međutim, od 90-ih godina globalizacija postaje sama
sebi cilj. Globalne ekonomske aranžmane sada određuje jednoumno fokusiranje na
uklanjanje svih prepreka protoku roba, kapitala i novca preko nacionalnih
granica – ali ne i radnika, iako bi ekonomska dobit tu bila najveća.
Obrtanje prioriteta evidentno je u načinu na koji trgovinski
sporazumi danas posežu preko nacionalnih granica i preoblikuju državne
institucije. Regulacija investicija, zdravstveni i bezbjednosni propisi, politike
zaštite životne sredine i mehanizmi promovisanja određenih industrija, sve to
može se naći na spisku za eliminaciju, ako se ocijeni da takve politike stoje
na putu trgovine i investicija. Velike međunarodne kompanije su novim propisima
dobile posebne privilegije. Porezi na dobit preduzeća se smanjuju da bi se
privukli (ili zadržali) investitori. Strane firme i investitori imaju pravo da
tuže države pred posebnim offshore tribunalima ako promjene u domaćem
zakonodavstvu prijete da umanje njihovu dobit. Novi poredak je najveću štetu
izazvao finansijskom globalizacijom, koja nije donijela još investicija i
ekonomski rast, kao što je obećano, već seriju bolnih lomova.
Kao što ekonomsku nauku treba spasiti od neoliberalizma,
globalizaciju treba spasiti od hiperglobalizacije. Jednu drugačiju
globalizaciju, bližu duhu Breton Vudsa, nije teško zamisliti: to bi bila
globalizacija koja uvažava raznolikost kapitalističkih modela i omogućuje
zemljama da upravljaju svojom ekonomskom sudbinom. Umjesto maksimizacije obima
trgovine i stranih investicija i nametnutog ujednačavanja uklanjanjem svih
regulatornih razlika, ta globalizacija bi se fokusirala na pravila saobraćanja
kojima se regulišu odnosi između različitih ekonomskih sistema. Ona bi otvorila
prostor za kreiranje novih politika, i u bogatim zemljama i u zemljama u
razvoju – da bi prve mogle da obnove svoje društvene ugovore kroz bolje
politike oporezivanja i uređenje tržišta rada, a druge da sprovedu
restrukturisanje potrebno za ekonomski rast. Za takvu globalizaciju su potrebni
manje militantni ekonomisti i kreatori politika, kao i mnogo više spremnosti za
eksperimentisanje.
***
Kao što nam pokazuje Petersov manifest, značenje
neoliberalizma se vremenom značajno mijenja, a konotacije koje upućuju na
deregulaciju, finansijalizaciju i globalizaciju postaju sve izraženije. Ali
postoji jedna nit koja povezuje sve verzije neoliberalizma – to je insistiranje
na ekonomskom rastu. Peters je 1982. pisao da je to sasvim opravdano, jer je
rast suštinski važan za sve naše društvene i političke projekte – zajednicu,
demokratiju, prosperitet. Preduzetništvo, privatne investicije i otklanjanje
prepreka koje im stoje na putu (kao što su postojeći propisi) samo su
instrumenti u službi postizanja ekonomskog rasta. Ako bi se sličan neoliberalni
manifest pisao danas, nema sumnje da bi se u njemu našao isti zaključak.
Kritičari često ističu da se fokusiranjem na ekonomiju
obezvređuju i žrtvuju neke druge važne stvari, kao što su jednakost, društvena
inkluzija, demokratsko odlučivanje i pravda. To su politički i društveni
ciljevi koji očigledno imaju veliki značaj, u nekim kontekstima i najveći. A
oni se ne mogu uvijek, pa ni najčešće, ostvariti primjenom tehnokratskih
ekonomskih receptura; u tom projektu centralnu ulogu mora imati ima politika.
Ipak, neoliberali su u pravu kada tvrde da je vjerovatnoća
ostvarivanja naših najvažnijih ideala veća kada je ekonomija jaka i ostvaruje
rast. Griješe kada vjeruju da postoji samo jedan univerzalni recept za
poboljšanje ekonomskih performansi – njihov recept. Fatalna greška
neoliberalizma je nerazumijevanje ekonomije kao takve. U tom smislu,
neoliberalizam treba odbaciti kao lošu ekonomiju.
(TBT, Boston Review)