KULTURA
“Odbijam govoriti o odnosima naroda jer postoje odnosi
etnonacionalnih oligarhija koje se savršeno dobro razumiju i one među sobom
konflikata nemaju,“ izjavio je Globusu Abdulah Sidran
FOTO: Praljak, Sidran, Babić (Globus)
„Znam mu karakter, i zato me to nije iznenadilo. Kad sam
vidio snimku iz sudnice, odmah sam rekao – evo ga, radi to! Čudo, život je
grozan, strašan i užasan“ otkriva Globusu Abdulah Sidran kako je doživio
samoubistvo svog prijatelja generala Slobodana Praljka. Nije tajna da su njih
dvojica dugo godina bili vrlo bliski, no Sidran je čvrsto odlučio da ovaj put o
tom odnosu ne želi otkrivati nove detalje iako, kaže, nismo jedini novinari
koji su ga ovih dana u tom povodu zvali. Istaknuti bošnjački intelektualac,
pisac filmskih scenarija i drama, pjesnik i prozaik iz Sarajeva smatra da o
privatnim stvarima nema što kazati, no budući da su Praljkova presuda i
samoubojstvo ujedno i opća društvena, javna stvar, podijelio je s nama svoja
razmišljanja o stanju u društvu Bosne i Hercegovine, ali i šire.
“Ako bih ja izvršio samoubistvo ispred zgrade Predsjedništva
u Sarajevu, to bi medijski trajalo dva ili tri dana i nikakav ozbiljan cilj ne
bih postigao, ma što da sam time htio postići. Ovo je vrijeme odveć surovo,
svirepo, jezivo i beskrupulozno i u njemu je gospodar bog profit i pojedinačne
ljudske sudbine ne znače baš ništa. U javnom, povijesnom smislu to traje kao u
američkoj poslovici koja kaže – nema ništa starije od jučerašnjih novina”,
govori Sidran pomalo rezignirano i daje nam odgovor na pitanje kako će se ovi
haški događaji odraziti na odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH te između
dviju susjednih država.
“Odbijam govoriti o odnosima naroda jer postoje odnosi
etnonacionalnih oligarhija koje se savršeno dobro razumiju i one među sobom
konflikata nemaju. Fingiraju se konflikti između naroda, a narod je apstraktna
imenica prazna od sadržaja. Živimo epohu velike laži, s velikim V. Ono što je
Orwell u svom romanu futuristički predviđao 1948. za 1984., to je bajka Ivane
Brlić Mažuranić u odnosu na ovo što mi već doživljavamo. Pred nama su u
planetarnom smislu kataklizmička vremena i ako na taj način promatramo sudbinu
ljudi na ovim balkanskim pa i europskim prostorima, onda ćemo razumjeti koliko
su uistinu nevažne naše pojedinačne ljudske sudbine. Imam jednu teoriju po
kojoj se novac, s velikim N, otkinuo iz ruku svoga gospodara čovjeka i od sluge
se pretvorio u gospodara. Kruži oko planeta Zemlje kao satelit i ima svoju
gravitacijsku silu. Proizvodi plime i oseke nezavisno od ljudske volje. To vodi
svijet u katastrofu. Ako je moguće razarati Alepo i druge gradove stare 8000
godina u Siriji i Iraku, ako se to događa bez ikakve grižnje savjesti, što onda čovjek može misliti nego da se
nalazimo u kataklizmičkoj epohi i da nema nade. Čovjek se nada, uzda ili ufa
jedino u nepredvidivo. Ni u čemu drugom ne može pronaći nadu za budućnost
čovječanstva”, zaključuje Abdulah Sidran.
Kratki psihoportret
Podsjeća nas da u svom posljednjem, autobiografskom romanu
“Otkup sirove kože”, objavljenom 2011., piše i o obitelji Slobodana Praljka te
iznosi i svoj osobni doživljaj kršnoga Hercegovca. U poglavlju posvećenom
Praljku, pod naslovom ”Ko to može zavarati sudbinu”, dvjema završnim rečenicama
Sidran daje sažeti psihoportret svojega druga iz mladosti: ”Mogao je postati
heroj, a skončao u Haagu. Sad mora da dokaže kako nije, od oca bježeći, dušu
predao vragu.”
U hrvatskoj javnosti, koja s konsternacijom prati zbivanja
nakon haške presude i Praljkova samoubojstva u sudnici, prevladavaju oni koji
Slobodana Praljka doživljavaju kao heroja obrane Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. No, malo je ljudi poput Sidrana koji su ga blisko poznavali i
usudili se javno iznijeti svoje viđenje njegove životne borbe koja je bila,
čini se, koliko javna toliko i duboko osobna.
U intervjuu Novom listu objavljenom u decembru 2011. Sidran
otkriva da je poznavao Praljkova oca Mirka i cijelu njegovu obitelj te da “o
njima ne bi mogao baš ništa ružno kazivati”.
Mirko Praljak je, rekao je Sidran, u zapadnoj Hercegovini “bio
policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe”.
Lov na ustaške
vojnike
“Dakle, oni partizani
koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda –
tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi… Tako je Mirko Praljak radio
svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške
vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih
preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim
vojnicima. Prema tome, dijete je
ponijelo tatin križ, kao malo dok Mostarom hoda – to ja izmišljam kao pisac,
imam pravo na takve imaginacije – prolazi plavokosi, plavooki Bobiša, njega su
zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom i kazuju ‘vidi li ga,
jebo li ga ćaća, isti Mirko’, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste
noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima
traži rješenje. Kod Praljka se dogodilo
da, zbacujući tatin križ s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio
preuzeti. Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je
učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu
koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni
Bošnjaka, za sto godina postojat će ljudi koji će se zvati ‘porijeklom
Bošnjaci’… Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu
Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske
prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin”,
kazao je Sidran prije šest godina.
Poticaj na filmsku
karijeru
Također je u istom intervjuu rekao kako se na Praljkovu
primjeru “sigurno može dokazati dvostruka linija zapovijedanja i mogao bi biti
obranjen kao Tihomir Blaškić, jer je stvarna linija zapovijedanja bila u rukama
Darija Kordića”.
“Praljkov karakter dobro poznajem, on toliko drži do svoga
ja da nikad neće kazati ‘ne, ja na terenu nisam bio komandant, komandant je bio
Tuta, ja sam samo figurirao kao komandant’”, komentirao je Sidran te dodao kako
su rezultati prvih demokratskih izbora s početka 90-ih pokazali da ih je
ogromna većina ljudi na našim prostorima shvaćala kao nastavak bitaka iz
1941-1945. Prema Sidranu, “mnogo je lakše prepoznati povijesne političke sile
koje vode ka državnom nestanku Bosne nego njenom očuvanju”.
U autobiografskom romanu “Otkup sirove kože” Sidran na dvije
stranice predstavlja Slobodana Praljka kao “filmskog režisera, svršenika
zagrebačke Kazališne akademije” te inženjera elektrotehnike i profesora filozofije.
Praljak ga je, otkriva Sidran, natjerao da napiše svoj prvi filmski scenarij za
film “Jegulje putuju u Sargaško more”.
“Da ne bijaše Praljkove tvrdoglavosti, ja u filmadžije ne
bih nikad ni privirio. A da u filmadžije nisam privirio, nikad pristojnog
dinara ne bih omirisao. Pa kako ne biti zahvalan?” piše Sidran i nastavlja kako
Praljak “raste u Mostaru kao sin Mirka Praljka, partizanskog prvoborca,
komuniste i oznaša čije se ime u zapadnohercegovačkim selima izgovaralo sa
strahom, strepnjom – i mržnjom. Jak i kršan čovjek, golemih šaka i dubokih i
čvrstih uvjerenja, do 1958. godine, dokle god je i jednog u Hercegovini bilo –
trijebio ustaše. Nesmiljeno trijebio ustaše. Biće da je mnogo siročadi za njim
ostalo, i biće da je mnogo takvo siroče – krijući i ne krijući – svojim
prstićem upiralo u ‘Mirkovog malog’”, piše Sidran dodajući “da je Slobodanova
sudbina zapečaćena, da je stvar završena prije nego je i počela i da je
‘pitanje tehnike’ na kakav će se način i u kojem obliku križ Mirka Praljka
pretovariti na njegova leđa”. Nadalje Sidran piše kako mladi Praljak u Zagrebu
istovremeno studira tri fakulteta jer se želi trostruko potvrditi kao zrelo i
samostalno ljudsko biće pa je znao u jednom danu položiti po nekoliko ispita.
Ljeta pak, prema Sidranu, Praljak provodi konobareći po Njemačkoj te od zarade
u Zagrebu gradi trokatnicu nedaleko od središta grada.
“Mrzi socijalističku Jugoslaviju kao tvorevinu srpskoga
hegemonizma i u večernjim raspravama o tome podastire numeričke dokaze iz
različitih sfera društvenih poslova: diplomacija, vojska, policija, sve savezne
institucije, i legendarni Tanjug, kao općejugoslovenski ‘jezični terorist’”,
opisuje Sidran svoga prijatelja koji je u to vrijeme na prijelazu iz 70-ih u
80-e godine svjestan da nema papirnatih dokaza da je trokatnicu sagradio
višegodišnjim teškim radom u Njemačkoj.
Odlazak u rat
“Prvo, niko me ništa neće pitati jer oni sve znaju. Budu li
išta pitali, cilj im nije kuća, nego Praljak. Jugopolicija sve zna. Drugo, ako
pitaju otkud mi pare, kazaću: ‘Jebavo babe po Njemačkoj’”, citira Sidran u
knjizi Praljkove riječi. Potom otkriva kako je kasnije Praljak prodavao kat po
kat i sebi zadržao samo jedan te da se obradovao ratu. “Nepozvan, s vlastitim
oružjem, otišao na prvu liniju, kod Sunje. U plućima osjetio dvije sreće: što
se bori za neovisnu Hrvatsku, i što sa leđa skida mrski sramni križ preuzet od
vlastitog oca, ‘jugopolicajca, oznaša i hrvatoždera’ Mirka Praljka”, piše
Abdulah Sidran i poglavlje završava već spomenutom tezom o heroju, Haagu i
vragu.
(TBT, Globus)