KOLUMNA
Presuda hrvatskoj “zločinačkoj šestorki” za
udruženi zločinački poduhvat, po kojoj je osuđen i Franjo Tuđman kao inspirator
i naredbodavac vojnih operacija koje su rezultirale zločinima nad Bošnjacima,
može se smatrati i jednom vrstom kazne za izdaju evrospko-kršćanskih principa
Piše: Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Možda bi trebalo sačekati sahranu osuđenog
hrvatskog zločinca Slobodana Praljka da bi se kompletirao dojam o odnosu
Katoličke crkve prema zločin(c)ima za koje su pred Međunarodnim sudom pravde u
Haagu osuđeni pripadnici HVO-a i lideri tzv. Herceg Bosne „Prlić i ostali.“ To
je veoma bitan čin jer ukoliko bi zločinac Praljak bio sahranjen, ne daj Bože,
kao mučenik, kao što to mnogi u Zagrebu traže, da bude sahranjen uz prisustvo
nekog od crkvenih velikodostojnika ranga kardinala, onda bi to bio sumrak
ekumenizma na ovim prostorima.
Posipanje (Praljkovim) pepelom po glavi
Bez obzira na to što hrvatski nacionalisti
lažu u pokušaju da odbrane zločinačku politiku Franje Tuđmana prema Bosni i
Hercegovini, oni takvim pristupom neće
amnestirati HDZ od imidža zločinačke oragnizacije koja je prouzročila
velike nedaće za Hrvatsku. Mnogo važniji stavovi su oni Katoličke crkve koja bi
se morala izdići iznad HDZ-ove nacionalističke politike kako ne bi zadobila
hipoteke kakve su joj pripisane u Drugom svjetskom ratu zbog masovne podrške
katoličkog klera ustačkoj politici Ante Pavelića. Slobodan Praljak je samo
ispio smrtnosni otrov ustaštva kojim su „hadezeovci“ trovali hercegovačke
Hrvate kako bi ih mobilizirali za „udruženi zločinački poduhvat“ protiv
Bošnjaka. Tako da bi prisustvo katoličkih kardinala na sprovodu zločinca
Praljka bilo tragično opasno jer bi tim činom ispili smrtonosni ustaški otrov
želeći izvršiti nacionalni suicid.
Aktualni lideri HDZ-a Andrej Plenković i
Dragan Čović će se morati posuti (Praljkovim) pepelom po glavi, ako ga budu
kremirali! Na neki način su to obojica već učinili nakon ukora evropskih
lidera. To pokazuje da Hrvatska ne može biti u raskoraku sa Evropom i mora
poštivati evrospko povijesno anifašističko naslijeđe zbog kojeg je imala
podršku, posebno od strane Njemačke, Austarije pa i Svete stolice, za sticanje
nezavisnosti, a potom i u odbrani od srbo-četničke agresije. Tako se presuda
hrvatskoj „zločinačkoj šestorki“ za udruženi zločinački poduhvat, po kojoj je
osuđen i Tuđman kao inspirator i naredbodavac vojnih operacija koje su
razultirale zločinima nad Bošnajcima, može smatrati i jednom vrstom kazne za
izdaju evrospko-kršćanskih principa za koje se zalažu prvenstveno Njemačka i
Vatikan. Bukvalno rečeno Tuđman je prevario i izdao Helmuta Khola i papu Vojtylu
koji su zdušno stali uz Hravtsku kao i Bosnu i Hercegovinu u vrijeme
srbo-četničke agresije. Također se može smatrati da je Tuđman izdao i SAD koje
su uvjetovale prvo priznanje Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske priznanjem
nezavisnosti Hrvatske od starne SAD. Potom je Tuđman bio nezahvalan jer je imao
dopuštenje za operaciju „Oluja“ od strane SAD da bi oslobodio Kninsku krajinu,
itd.
Ni to što hrvatski lideri poput Kolinde Grabar
Kitarović, koja ukazuje na nepravičan omjer haških presuda po kojima Srbija kao
agresor, odnosno Slobodan Milošević, nisu osuđeni za udruženi zločinački
poduhvat iako su Radovan Karadžić i Ratko Mladić osuđeni za genocid nad
Bošnjacima, ne može opravdati Tuđamanovu izdajničku politiku prema Njemačkoj i
Vatikanu. Jer, hrvatski lideri previđaju da je NATO, predvođen SAD bombardirao
srpske položaje u Bosni i Hercegovini, a potom i Srbiju, pa čak i Beograd, da
bi spriječio zločine srpske armade u Bosni i Herecgovini i na Kosovu. Možda, da
nije bilo takve izdajničke Tuđmanove politike i da su Hrvati i Bošnjaci, odnosno
HVO i Armija BiH, imale udruženi oslobodilački poduhvat i zajedničkim snagama,
kako su to učinili pri kraju oslobađajući Bosanku Krajinu, ne bi bilo potrebe
za vojnom intervencijom NATO-a i srbo-četnički agresor bi bio poražen na bojnom
polju.
Šta je sa trećom (bošnjačkom) stranom?
Jendostavno, Bošnjaci tek sada mogu vidjeti
posljedice i konture veleizdajničkog čina Bakira Izetbegovića koji ih je
izmanipulirao sa podnošenjem zahtjeva za reviziju Tužbe Bosne i Hercegovine
protiv Srbije. Da bi povratili sjećanje dovoljno je samo da proguglaju i
pročitaju intervju koji je odmah nakon što je Međunarodni sud pravde u Haagu
odbio zahtjev za reviziju Tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, objavio
režimski list Stav sa Rasimom Muratovićem, direktorom Instituta za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u kojem Muratović kaže da je
“međunarodna zajednica” odlučila poništiti zahtjev za reviziju Tužbe
kad je, navodno, vidjela s kakvim materijalima je bošnjačka strana došla; a
zatim treba pročitati i izjavu resiul-uleme Husein ef. Kavazovića koji je,
umjesto da samokritički ukaže na veleizdajnički čin Bakira Izetbegovića i
njegovu najcrnju manipulaciju sa osjećanjima žrtava, napao “međunarodnu
zajednicu” kao i haške sudije.
Naravno
da sada taj isti reis Kavazović zadovoljno govori o potrebi da se svi narodi trebaju
suočiti sa prošlošću, radi pomirenja itd.
Čak sada i reisovi Bošnjaci vjeruju haškim
sudijama koji su osudli hrvatske i sprske zločince pred Međunarodnim sudom
pravde u Haagu. A onaj drugi haški sud – njemu nisu vjerovali?! Iako bi, da je
revizija Tužbe bila prihvaćena, bio isti nivo i ozbiljnost suđenja, zar ne?! Jer
zapadna civilizacija ne želi, ne smije i neće ponavljati greške iz prošlosti!
EU se gradi na pravu, poštivanju ličnosti i ljudskih prava; tako da i pored
talasa islamofobije, mi svjedočimo talasu humanizma koji u našem muslimanskom
narodu gleda ljudska bića sa svojim pravima – na kojima se gradi EU!
Stoga su još mizerniji istupi porodica žrtava
koje su po nagovoru Izetbegovića najavile da će same ponovo pokrenuti pitanje
revizije Tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Neće to učiniti jer ne mogu,
iako imaju formalno pravo na to!
Nakon svega, ne treba biti nikakav mudrac da bi
se došlo do spoznaje da se bošnjački vjerski i nacionalni lideri, mislim na
Izetbegovića i Kavazovića, moraju prvo suočiti sami sa sobom, potom tražiti
oprosta od živih, zbog manipulacije njihovim bolnim osjećanjima za onima koji
nisu preživjeli ratne strahote. Bošnjaci su nakon zatvaranja Međunarodnog suda
pravde sigurno zadobili novo povjerenje u Evropu koje su im oni bili
poljuljali!
(TBT)