KOLUMNA
Posljednji neuspjeli pokušaj formiranja vlade u Njemačkoj
zabilježen je u doba Vajmarske republike, ali paralela koja mi se nameće nije
ta iz 20-ih godina 20. stoljeća, već ona sa Austrijom 2017
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Da sam goveče koje su poveli u klanicu i da me gazda usput
pita da li bih mu se pridružio u poslu, moje prvo pitanje bi glasilo: hoćeš li
onda prestati da nas ubijaš? Nažalost, to nije bilo prvo pitanje koje je lider njemačke
Socijaldemokratske partije (SPD) Martin Schulz postavio poslije „dramatičnog
apela“ predsjednika Njemačke Frank-Waltera Steinmeiera upućenog ovoj partiji lijevog
centra da se priključi demokršćanima Angele Merkel u velikoj koaliciji. Umjesto
toga je odgovorio: „Moram da konsultujem kolege“.
Ako rukovodstvo SPD-a bude odlučilo da podrži Angelu Merkel
da bi se zemlja stablizovala, što je veoma vjerovatno, onda je izvjesno da
nagrada za spašavanje kancelarkine kože neće biti naročito visoka.
Uzrok krize su 94 poslanika Bundestaga iz radikalno
desničarske Alternative za Njemačku (AfD) – koja je došla niotkuda i postala
treća partija u zemlji. Odmah smo čuli njihove zahtjeve za repatrijaciju
sirijskih izbjeglica i izraze podrške njemačkoj vojsci, koja se iz historijski
poznatih razloga dosad držala podalje od parlamentarne politike. Jezik
ekstremizma se nije čuo sa govornice u Bundestagu od osnivanja Savezne
Republike Njemačke, a sada je članovi AfD-a koriste kao megafon za svoj rasizam
i islamofobiju.
Ako pregovori o koaliciji propadnu i kancelarka bude
primorana na nove izbore, AfD-u će biti dovoljno da ponovi već ostvareni
rezultat, pa da učvrsti poziciju nove revolucionarne snage u njemačkoj
politici. Tako bi se potvrdilo i nešto što nijedan prijatelj Njemačke ne želi
naglas da izgovori, a što se mora primijetiti: broj njemačkih građana
naklonjenih modernom ekvivalentu fašizma je uznemiravajuće veliki.
Sistem ustanovljen poslije 1945. kao garancija dvopartijskog
konsenzusa političkog centra ovoga puta je podbacio. Zeleni i radikalna Partija
ljevice su postepeno apsorbovani u parlamentarni sistem da bi se stabilizovali
na 6 i 10 odsto podrške, dok je Alternativa za Njemačku odmah izbila na treće mjesto
sa 14 odsto – i to u zemlji koja se hvali rekordno niskim stopama
nezaposlenosti i razvijenim sistemom socijalne zaštite. Mnogi vjeruju da bi na
ponovljenim izborima rezultat AfD-a bio još bolji.
U centralnoj saveznoj državi Tiringiji, gdje je podrška
AfD-u u nekim okruzima dostizala i 27 odsto, ljevičari i socijaldemokrati koje
sam sreo prošlog mjeseca bili su zabrinuti. Ono što je navelo glasače da se pomjere
udesno nije samo siromaštvo u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Bazu AfD-a ovdje
čine pripadnici srednje klase za koje je glavni pokretač otpor migraciji,
modernizaciji, globalnim brendovima koji osvajaju rustične ulice njemačkih
predgrađa i, pre svega, otpor evropskim integracijama.
AfD nije klasična fašistička partija – i nema potrebe da to
postane. Hitleru su SA jedinice bile potrebne da bi porazio najorganizovaniji
radnički pokret i najveću komunističku partiju u tadašnjoj Evropi – i u tome je
uspio u doba dvocifrenih stopa nezaposlenosti. Za izgradnju dubokog saveza
„elite i masa“ – kakav opisuje Hannah Arendt – AfD-u je dovoljno da nastavi da
normalizuje govor mržnje, regrutuje dobrostojeće simpatizere u poslovnim
krugovima i vojsci i napada status quo
Centristička Njemačka univerzitetskih kampusa,
gentrifikovanih predgrađa i tehnokratskih radnih mjesta tetura se između
samozadovoljstva i straha. Većina ljudi koje sam sretao započinjala je razgovor
riječima: „Bit će sve u redu“, a poslije nekoliko piva priznavala slutnju da
možda ništa neće valjati. Berlin je grad u kome je svaka zgrada obilježena
teškim historijskim sjećanjima (ako dovoljno uporno guglujete), grad koji zna
da su po njegovim sobama i stepeništima sada luksuznih stambenih zgrada
počinjeni najstrašniji zločini 20. vijeka.
Šta Schulz treba da uradi? Kao cijenu ulaska u novu
koaliciju treba da zahtijeva da se kancelarkina partija obaveže da će sprovesti
programe za pokretanje ekonomskog rasta, makar i po cijenu deficita, da će
organizovati velike investicione programe, da će prekinuti selidbu industrijskih
radnih mjesta u istočnu Evropu i preispitati Macronov plan za evropsku
integraciju. Njemačka mora da se uzdrži od policijskih akcija protiv
ekspanzivne monetarne politike u Evropi i pristane da koordinira paket
fiskalnih podsticaja za zemlje na periferiji eurozone veličine Marshallovog
plana. Za to bi vrijedilo podržati Angelu Merkel. Sve manje od toga nije
dovoljno.
Jedan od najvećih problema u odnosima Njemačke i ostatka G7
bilo je odbijanje da se prizna postojanje problema u vezi sa elitama, koji njemačka
ljevica odlično poznaje. U pitanju je insistiranje ovih elita na ideji slobode
ograničene skupom pravila, udruženoj sa sklonošću ka romantičnim gestovima kada
pravila zakažu. Reakcija Angele Merkel na izbjegličku krizu 2015. i njen
pokušaj da iste godine izbaci Grčku iz eurozone govore o stepenu
nepredvidljivosti u ponašanju, o kojem ostatak Evrope ćuti iz prevelike
uljudnosti.
Posljednji neuspjeli pokušaj formiranja vlade u Njemačkoj zabilježen
je u doba Vajmarske republike, ali paralela koja mi se nameće nije ta iz 20-ih
godina 20. vijeka, već ona sa Austrijom 2017. Austrijski glasači su omogućili pobjedu
konzervativnom nacionalističkom desničarskom demagogu koji želi koaliciju sa
radikalnom desnicom. Ako njemački socijalisti nisu u stanju da nagovore
kancelarku da prihvati njihovu politiku, onda ne treba ni da ulaze u koaliciju
sa njenom partijom. Angela Merkel ima na raspolaganju opciju formiranja
manjinske vlade, ali tu mogućnost ima i SPD uz podršku Zelenih i radikalne ljevice.
U te tri partije ljudi sa maštom treba da izgrade temelje crveno-crveno-zelene
koalicije, koja će okončati neoliberalnu ekonomsku politiku u Njemačkoj.
Umjesto prostog opredjeljivanja između kontinuiteta i
desničarske revolucije, njemački birači moraju imati više opcija. Jedina opcija
koja može poraziti Alternativu za Njemačku je alternativa za ljude,
internacionalizam, aktivno prihvatanje multikulturalnih vrijednosti, za podršku
izbjeglica – i socijalnu pravdu.
(TBT, The Guardian)