KOLUMNA
On je samo akter i glavni junak dramatičnog sukoba unutar bošnjačkog bića koje je bar žudilo da se oslobodi okova kompleksa i straha kojeg su mu zadali islamomrsci u vremenima dok su bosanskim muslimanima vladali poltroni i kukavice
Piše: Ajdin Latić, thebosniatimes.ba
Rođen sam samo nekoliko metara od kuće u kojoj je rođen i, po meni, jedan od najvećih bosansko-islamskih pjesnika Džemaludin Latić, i to dvije godine nakon što su se u mojoj kući prolomili jecaji više od petnaestero Latića, moje rodbine, kada su na crno-bijeloj projekciji RTVSA gledali udarnu vijest dnevnika gdje se dvadesetpetogodišnji Pjesnik, ni kriv ni dužan osuđuje na dugogodišnju robiju.
Pjesnik i svo njegovo društvo
Vjerovatno sam zbog njega studirao na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za književnost, pisao povremeno i pjesme, zavolio ilahije, posebice one poslijeratne uz koje sam odrastao, itd. Ovim ne želim reći da mi je Džemo uzor, nego, jednostavno, govorim u kojoj mjeri sam ga pokušao slijediti. Najveću čast u životu mi je iskazao kad me je zamolio da pročitam njegov neobjavljeni Mevlud i kažem mu svoj dojam nakon čitanja tog vrhunskog poetskog djela i jezičke rezbarije pred kojom bi i najbolji književni kritičari ostali bez riječi. Bili smo zakazali jedno sijelo u njegovoj kući u Luki pod Jesićem, gdje je i pisao Mevlud. Tu se sastajemo i pijemo kafe s njegovih patrona na plin, gledamo utakmice tokom odmora kad on ljetuje i piše svoja djela. Iskupimo se Džada, Roščika, Buri, Šame, Brile, Eša…, svima nam je dao nadimke odmilja. Mene, eto, zove svojim Rendžerom, itd. Uvijek se s emocijama prisjećam koliko je ljubavi i skromnosti koju je ta ljudska gromada iskazivala prema nama – svojoj braći i bližim rođacima.
Bio sam spremio “promociju” Mevluda i čekali smo samo da se formalno oglasi Komisija Rijaseta Islamske zajednice koja je raspisala konkurs… Kad smo čuli da mu Mevlud, pokazaće se sigurno – njegovo vrhunsko, životno djelo, nije prihvaćen, “promocija” je odgođena, mi smo pokunjeni i “slomljenih scra” izbjegavali sastanke kod Pjesnika.
Luke je sada zameo snijeg, a kuća sa čijih je prozora Pjesnik gledao u Pridvoračko greblje gdje mu počivaju roditelji, je pusta. Pjesnik je odselio u Istanbul!
Nije tačno da je otišao “o trošku Bjetul-mala” uz saglasnost Fakulteta islamskih nauka, kakvo je saopćenje izdao dekanat ovog fakulteta. On je samo iskoristio pravo kojeg ima kao redovni profesor fakulteta da odsustvuje godinu dana “zbog stručnog usavršavanja!” Uopće mi se ne polemizira, a vidim da se ni Pjesnik nema volje oglašavati i demantirati ove tvrdnje, želim samo ukazati koliku su dozu licemjerstva ispoljile njegove kolege vjerujući da običan svijet, posebno džematlije koje vole svog pjesnika više od svih njih, neuk i da ga mogu varati i dezavuirati kako su, uostalom, i naučili raditi.
Jer ne želim da se odlazak Pjesnika tretira kao odlazak hafiza Sulejmana Bugarija, mada ima sličnih uzročnika.
I, jer ne vjerujem da je potrebno dodatno obrazlagati i naduravati se sa vrhoškom Islamske zajednice oko toga sa kolikom količinom licemjerstva, neodgovornosti i bezosjećajnosti se ophode prema svojim džematlijama.
Želim reći, zapravo želim samo istaći ono što sam uočio kod Pjesnika, da mu je bilo “svega dosta” i da mu “više nije moglo stati pod kožu”, da su mu bili dokundisali taj “socijalistički stroj” i ostala bratija koja “drma” Islamskom zajednicom, te u kojoj mjeri opstruiraju realizaciju svake moguće (islamske) ideje, projekta ili hajrata.
A taj čovjek je još kao vrstan student (treće godine) bio počeo predavati Bosanski jezik kao vanredni profesor u GHB mederesi. I kad se cijeli amfiteatar digao na noge da minutom šutnje oda počast pokojnom Josipu Brozu, samo jedan čovjek je sjedio i nije ustao – bio je to mladi profesor Latić. “To je širk, i ja to neću učiniti!”, jasno je rekao. Sa dvadeset i pet godina biva poslat na robiju i ne zbog toga što nije ustao tad u amfiteatru, već zato što nije htio lagati na Aliju Izetbegovića! Da, taj Pjesnik je uhapšen jer je bio jedini dovoljno obrazovan da može govoriti o inkriminiranoj Islamskoj deklaraciji! Zašto tada nisu uhapsili druge islamske intelektualce, poput Hilme Neimarlije?!
I pored toga što je istovremeno diplomirao na tri fakulteta, i kao jedan od najboljih studenata na Filozofskom fakultetu dobitnik srebrene značke Hasan Kikić, pa potom magistrirao u Zagrebu s tezom “Stilistika Kur'ana”, skoro da mu je bilo onemogućeno zaposlenje na FIN-u. Dok su drugi profesori FIN-a doktorirali u Zagrebu na Katoličkoj bogosloviji, ili u Beogradu na katedri Darka Tanaskovića, treći su nakon svršetka studija na Fakultetu političkih nauka jedva odbranili doktorske distertacije kao penzioneri, četvrti su tokom agresije na BiH predavali po Maleziji i Španiji, itd.
Da bih objavio bibliografiju Pjesnikovih djela trebalo bi mi prostora koliko zauzimaju dva ovakva teksta. Ali svakako treba istaći da je Pjesnik autor bošnjačke nacionalne himne Ja sin sam tvoj, potom Srebreničkog inferna kao jednog od najboljih djela bošnjačke književnosti uopće, drame Bukagije posvećene Gazi Husrev-begu, potom autor je najljepših ilahija i kasida ikada napisanih na bosanskom jeziku poput ilahije Šehidi, itd.
Pjesnik je po izlasku iz zatvora poluilegalno uređivao Preporod da bi ga “tajna ruka KOS-a” kamuflirana u Pokret imama otjerala iz tog lista. Nije bio problem šta je Pjesnik pisao u Preporodu, već je opet Pjesnikov problem bio Alija Izetbegović, koji je u njegovoj kancelariji skupa s Pjesnikom radio na aktima i formiranju nove stranke (SDA).
Potom Pjesnik pokreće list Muslimanski glas kojim ukazuje na agresiju i poziva Bošnjake na otpor okupatorima.
Nekoliko dana prije potpune blokade i okupacije Sarajeva, Pjesnik je uspio vozom sklonuti familiju u Pridovrce, da bi odatle otišao u Beč, potom u islamski svijet… Kad je prvi kontigent oružja stigao u Zagreb, iz Sarajeva je došao tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. U zagrebačkom hotelu Esplanada Pjesnik je dočekao Predsjednika riječima: “Zar da ti pjesnik ovo radi?! Gdje su tvoji vajni veletrgovci i moćni ministri?!”
Tu “mrežu” naoružavanja Armije BiH prepušta drugima, a on pokreće list Ljiljan.
Pjesnik se nije hvalio svojim herojskim podvigom kad je u pitanju naoružavanje i finansijska pomoć borcima Armije BiH, iako ga je u Sarajevu neokomunistička bagra zvala pobjeguljom i torbarom.
Vjerovatno povrijeđen takvim odnosom vodio je polemike u kojima je ponekad “potezao” i pokoju “tešku riječ.” Ako bi Pjesnik danas zažalio zbog neke takve riječi, sigurno može biti ponosan na svoj intelektualni angažman kada je poput neustrašivog viteza sam-samcat vodio polemike sa ustaškim i četničkim klerofašistima kao i sarajevskim autošovinistima! Neko, poput Roberta Barrya, tadašnjeg šefa OSCE-a, uočio je Pjesnikovu intelektualnu superiornost u odnosu na njegove poltrone, pa je vršio pritisak na Aliju Izetbegovića da ga se odrekne i da ugasi Ljiljan. Ista i još gora situacija je bila sa Bošnjačkom televizijom (BRT).
Pjesnik se pokušao boriti bar da od bošnjačkih lihvara otme i one pare koje su donirali muslimani, pa nudi tadašnjem reisu Mustafi Ceriću da se to sve uvakufi. Zbog zloupotreba i krađe novca u Ljiljanu i BRT dobrovoljno daje iskaz pred državnom komisijom, itd.
Kad mu je ponuđeno finansiranje osnivanja Islamskog univerziteta u Sarajevu, prijavljuje se na konkurs za dekana FIN-a i biva raznim malverzacijama osujećen.
Nikad ga se Alija odrekao nije
Ovakvim šturim pregledom Pjesnikovog angažmana mogao bi se steći pogrešan dojam da je Pjesnik zaista radikalan i težak za suradnju. Ne, Pjesnikova drama uopće nije bila u tome. On je samo akter i glavni junak dramatičnog sukoba unutar bošnjačkog bića koje je bar žudilo da se oslobodi okova kompleksa i straha kojeg su mu zadali islamomrsci u vremenima dok su bosanskim muslimanima vladali poltroni i kukavice. Da je kojim slučajem živ njegov zatvorski drug Alija Izetbegović s kojim je prošetao hiljade kilometara tokom zatvorskih šetnji, ovo se Pjesniku danas sigurno ne bi dogodilo. Ovo tvrdim zbog onih koji mu imputiraju da ga se Alija odrekao. Na svojoj samrti Alija mu je s puno emocija rekao da je samo Šehide napisao za svoga života, dovoljno je bilo da se rodi. Imao je običaj reći da će ga Džemaludin Latić nadživjeti u sjećanju naroda zbog njegovih djela koja se već izučavaju u školskim lektirama, i ilahija koje se uče i slušaju.
Posljednja dešavanja na FIN-u bila su vjerovatno kap koja se prelila u čaši punoj gorčine, pa se Pjesnik odlučio odseliti u Istanbul.
Pošto je prije nekoliko godina napisao i objavio s prijevodom na turski jezik Poemu o Istanbulu, Pjesnika već čeka jedna od najprestižnijih nagrada u Turskoj.
Znam koliko Pjesnik voli Tursku zbog toga što smo od njihove uleme primili najljepši islam. Ali, ne mogu vjerovati da će Pjesnik dulje ostati od slijedećeg ljeta kad idemo na Košare, Latića čaire na kojima je Pjesnik proveo svoje djetinjstvo. Kada bi naišao slučajni prolaznik putom od Mednjika preko Milašnica do Ravnanica razgledajući krajolike, znao bi da je tu rođen Pjesnik.
Pošto znam i pamtim ko je Pjesnika rodio, rahmetli Sakiba efendiju i hadži Džemilu, kad slušam ilahije poput Kumrije, Dušo draga halal olsun, ili Bajram dođe mirišu avlije, zapitam se da li su oni znali koga su rodili. Pričao mi je Džada da je rahmetli Džemila kad je prvi put posjetila sina Pjesnika u zatvoru rekla: “Sine, još kad sam te ponijela u stomaku obećala sam dragom Allahu da ću te dati za islam!” Svom babi Sakib-efendiji posvetio je Mevlud.
I koliko god Pjesnikov život bio buran i dramatičan, njegov izbor je uvijek bio jednostavan; za njega je uvijek islam (bio) bolji! I stoga on, prije nego bilo koji savremeni intelektualac može poručiti svojoj mlađoj braći da krenu njegovim putom i da se neće pokajati. Ja koračam tim putom, ako Bog da…
(TBT)