KOLUMNA
Josip Perković i Zoran Mustač imali su itekako
važnu ulogu kad je bio u pitanju rad jugoslovenskih tajnih službi sa zemljama
islamskog istoka, pa tako i sa Bošnjacima. Tako je nastala Zagrebačka džamija,
zar ne?!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Objava dokumenata koji svjedoče da je Vladimir
Šeks još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća surađivao s Udbom i
prokazivao hrvatske nacionaliste iznimno je važna za ispisivanje novije
hrvatske povijesti“, tvrde hrvatski analitičari i dodaju „da nije riječ o
spekulacijama, nego da je mračan dio Šeksove biografije istinit. Vladimir Šeks bio je jedan od prvih suradnika
predsjednika Franje Tuđmana, autor prvog hrvatskog Ustava, glavni javni
tužitelj, potpredsjednik Vlade, potpredsjednik i predsjednik Sabora… Šeks je
obnašao najviše stranačke dužnosti i bio glavni asistent najvažnijih
unutarstranačkih obračuna u HDZ-u.
Tuđman im prepustio vođenje države
„Mnogo važnije od samoga Šeksa jest to što
objava dosjea pruža dokumentirani odgovor na pitanje staro više od 20 godina –
zašto Franjo Tuđman nikad nije proveo lustraciju“, tvrde kolumnisti dajući
slijedeće objašnjenje: „Da se odlučio na lustraciju, Tuđman bi iz političkog i
javnog života morao eliminirati svoje najbliže suradnike. Angažman Josipa
Perkovića, čelnika tajnih službi u bivšoj Jugoslaviji, Tuđman je mogao
opravdavati tvrdnjama da mu je trebao neko ko je imao znanja i kapaciteta
oformiti službe u državi koja je tek nastajala.“
„Koja su to bila tako vrijedna Šeksova znanja
i sposobnosti da se bez njega nije moglo?“, pitaju se analitičari i priznaju da
na to pitanje nemaju suvislog odgovora. Kao što nema odgovora ni na pitanje
koliko je još ljudi s biografijom zabilježenom kroz kodna imena u udbaškim
dosjeima Tuđman prigrlio i povjerio im da vode državu, da odlučuju o
privatizaciji, preuzmu pravosuđe, državne financije…
Ovako se otprilike vodi rasprava o slučaju
objavljivanja tajnih dosijea koje je vodila komunistička tajna policija Služba
državne sigurnosti, poznata kao Udba. Šeksov dosije je objavljen tek nekoliko
dana pošto je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek govrila o prijedlogu
novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima koji je usvojila Vlada i poslala u
Sabor. Po slobodnoj interpretaciji taj Zakon predviđa slobodan pristup dosijeima
Udbe od 1945. do 1995. godine.
Imaju li Bošnjaci interesa za ova i ovakva
tranzicijska gibanja u Hrvatskoj? Nemaju, a trebali bi imati.
Nedavna polemika generala Fikreta Musliamovića
i bivšeg reisa dr Mustafe Cerića dala je naznake da Bošnjaci ozbiljno pate od
sindroma uhođenja od bivši tajnih komunističkih službi KOS-a i Udbe. Indikativno
je da se polemika odvila između bivšeg poglavara Islamske zajednice i bivšeg
istaknutog oficira JNA, a potom i generala Armije BiH jer su upravo vjerski
službenici bili nejčešća meta, pa tako i žrtve tajnih komunističkih službi.
Obojica su sa tog stanovišta veoma zanimljiva i kad bi se povela ozbiljna
rasprava o lustraciji kod Bošnjaka oni bi mogli poslužiti kao eklatantan
primjer kako bošnjački režim, kojeg tvori Stranka demokratske akcije (SDA) i
Islamska zajednica nisu imale volju, čak su naprasno izbjegavale da raskrste sa
komunističkim naslijeđem. U vrijeme stolovanja dr Msutafe Cerića objavljena je
famozna „Zelena knjiga“ sa dosijeima imama suradnika Ubde. Pored mnogih
kontroverzi, paradoksa i apsurda koji su obilježili skoro dvodecenijsku
vladivinu reisa Cerića, ignoriranje „Zelene knjige“ i njegova šutnja, kao i
napadi na njega od strane Mustafe Spahića Mujkija, pa i Hilme Neimarlije,
tadašnjeg predsjednika Sabora Islamske zajednice, koji je zbog te afere podnio i ostavku,
tipičan su primjer licemjerstva i nedosljednosti islamske uleme. Jer Spahić i
Neimarlija, kad su uspjeli svrgnuti Cerića sa trona priklonuli su se Fikretu
Muslimoviću i skupa s njim promoviraju njegovu knjigu „Alija državnik i
mislilac“.
Stoga ni ne treba očekivati nikakav stav kad
je u pitanju ova tematika i (islamska) lustracija u krugovima Islamske zajednice.
Tim prije jer još uvijek zvanični Beograd ni ne pomišlja otvarati arhive Državne
sigurnosti.
Mnogo ozbiljnije teme treba očekivati sa zapadnog
susjedstva jer je Hrvatska pristupom u EU preuzela na sebe obavezu da raskrsti
sa komunsitičkim totalitarnim režimom. Izručenje Zdravka Mustača i Josipa
Perkovića, potom njihovo suđenje u Minhenu, gdje su osuđeni zbog ubistva,
veliki je iskorak u tom smjeru. A Perković i Mustač imali su itekako važnu
ulogu kad je u bio pitanju rad jugoslovenskih tajnih službi sa zemljama
islamskog istoka, pa tako i sa Bošnjacima.
Alija se bojao “Udbaša?!”
Treba znati da je Jugoslavija oficijeno
podržavala lijeve, oslobodilačke antiimperijalističke pokrete u islamskom
svijetu, tako i režime poput Iraka, Sirije, Egipta, PLO-a, Alžira, Libije itd. S
druge strane Saudijska Arabija, na primjer, rukovodila se principom da ne želi
imati odnose sa bezbožničkim komunističkim režimima u kakve je spadala i
Jugoslavija. Prodaja oružja kao i put do naftnih polja mnogih bogatih islamskih
zemalja jugoslovenskoj diplomatiji bio je nepristupačan. Stoga se pribjegavalo
alternativnim vezama koje je uspostvaljala i kontrolirala Državna sigurnost.
Mnogi smatraju da je izgradnja i otvorenje
velelebne Zagrebačke džamije upravo plod takvih veza sa arapskim svijetom.
E,
pošto je u toj džamiji djelovao tim na kojeg će se osloniti Alija Izetbegović
kad se odlučio na osnivanje stranke, poput Mustafe Cerića, Hasana Čengića,
Salima Šabića, Šefke Omerbašića itd., logično je zaključiti da je u vrijeme
međunarodnog scenarija za rastakanje Jugoslavije, za koji su KOS kao i Državna
sigurnost, znali, pitanje odnosa
islamskog svijeta prema tome je itekako bitno. Stoga su i prve varnice unutar
bošnjačke grupe koja se odučila predvoditi muslimane u nadolazećim ratnim
situacijama i izbile u Zagrebu. Naime, Josip Manolić je izvjestio odmetnuti
dvojac Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića o djelovanju KOS-a unutar SDA
kojeg predvode Salim Šabić i Sulejman Ugljanin.
Alija Izetbegović je tu informaciju ignorirao,
kao što je ignorirao sve naredne informacije o djelovanju zakamufliranih
agenata KOS-a ili „udbaša“ unutar SDA. Moj dojam je da se Izetbegović osobno
grstio na takve ljude, prezirao ih je, ali ih se isto tako suviše plašio. Kao i
Tuđman, uostalom.
Znao je Izetbegović da je Fikret Abdić
surandik KOS-a, što nije smetalo ni njegovim šefovima u Beogradu, niti samom
Izetbegoviću da bude kandidat SDA na prvim višestranačkim izborima. Ako Stjepan
Kljujić tvrdi da su Mate Boban i Radovan Karadžić radili za KOS, „ram“ za sliku
aktera krvavog raspada Jugoslavije koji je rezultirao najmonstruoznijim
zločinima nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, može biti upotpunjen. Očito je
Bosna bila i ostala u raljama KOS-a! Bošnjacima treba jedna islamska
lustracija, a ne islamska deklaracija, nakon čega bi se oslobodili nastranih
ideja, ideologija pa i samih ljudi koje im je imputirao izravno KOS!
(TBT)