POVIJEST
Serija je ponovo u “historijski život” vratila lik
Mustafe Golubića. Šta arhivi kažu o ovom čovjeku kroz kog se prelamaju
ideologija, revolucija, zločini, u najkraćem – naša historija
FOTO: (promo)
Zbog mržnje koju je Josip Broz osjećao prema Mustafi
Golubiću, šezdeset godina bilo je prokleto opasno pisati o tom izuzetnom
avanturisti, modernom hajduku, sovjetskom obavještajcu, Apisovom čovjeku za
„specijalne operacije”, učeniku Voje Tankosića i proslavljenom borcu
protiv Arnauta, zavjereniku protiv kralja Aleksandra Karađorđevića,
organizatoru ubistva Lava Trockog…
I kad se pisalo, većinom su to bili apokrifi, prepričavanja,
saznanja iz druge ruke, dezinformacije penzionisanih Udbinih obavještajaca,
ponajviše nevješte i pisane da se napakosti Brozu i da se on predstavi kao
hladnokrvni ubica pravih komunista odanih SSSR-u. Ni svemoćni Krleža, Brozov
prijatelj iz mladih dana, nije se usuđivao da išta kaže ili napiše o Mustafi.
Ako bi se to ime spomenulo u njegovom prisustvu, Krleža bi odmah zaćutao i
napuštao prostoriju.
Danas otvaramo njegov Arhiv u Arhivu Beograda i čitamo
redom: U Leskovcu je Mustafa boravio u više navrata: 1928, 1933/34, krajem ljeta
1940, u decembru 1940. i januaru 1941. godine. Legalno se kretao pod imenom
Milorad Nikolić. U vezi je s Blagojem Nikolićem (učesnikom u Lenjinovom
prevratu), u čijoj kući se izrađuju lažne isprave. Stanovao je u Pupinovoj
ulici kod Paraskeve – Keve Đorđević i bio aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga
za obućara jer je izrađivao moderne ženske sandale „na štiklu” (nešto
između sandale i opanka) i svoje rukotvorine prodavao radnicama u Radničkom
domu i drugdje. U Leskovcu je Mustafa otvorio radnju za izradu sandala koja se
zvala „Venera” i zaposlio pedesetak radnika. Jedan svjedok kaže: „Svi smo
kod njega navraćali, popravljao nam je cipele i kuhao bosanski lonac”.
Čolaković se sreo s Mustafom u Sarajevu i ovaj mu je povjerio
da „Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut”. Čolaković
je to ispričao Brozu.
Leskovčani koji su ga zapamtili iz tog vremena sjećali su se
poslije da je pušio na lulu i da im je „Milorad” lepo pričao o svojim
putovanjima u Grčku i na Bliski istok. Pričao je kako je u Egiptu naručio
kajganu. Kelner ga upitao da li želi kajganu od četvrt ili pola jajeta.
Odgovorio mu je da donese kajganu od pet komada jaja i kelner je donio ogromnu
kajganu – od nojevih jaja! Nije, kaže, znao da pročita jelovnik. „Milorad”
je volio dobro da pojede, s uživanjem je pomagao nekoj baba Jeleni kada je ona kuhala
papazjaniju koja je slična bosanskom loncu. On je lično obljepljivao zemljani
sud tijestom da ne bi isparavao naglo kako bi se papazjanija kuhala u pari.
Isto tako, kao pravi gurman, volio je da jede kupus sa slaninom.
Svakakve „poslovne” ideje je imao „Milorad”: da
izrađuje keramičke pločice od strugotine, đonove za cipele od starih filmova. Uspjelo
mu je da iz Grčke uveze dva vagona južnog voća na ime neke „sestre” iz
Paraćina, međutim, voće je prodao „drug” Todor Živković za potrebe „Crvene
pomoći”.
Mustafinu „Veneru” u Beču vodio je njegov zemljak Alija
Mujkić, po zanimanju pravi obućar. Firma je počela da radi negdje 1922. godine
i, kako je Mustafa tada teško živio, po jednom svjedočenju (Miloša Aranickog),
novčano mu je pomagao Božin Simić, „crnorukac” koji je tada bio sretno i
bogato oženjen nekom Francuskinjom u Nici.
Poslije neuspjelog atentata na kralja Aleksandra 1921. koji
je izvršio Spasoje Stejić, kralj je bio dobro obaviješten ko iza svega stoji
radeći mu o glavi i, kažu, do kraja života bio opsjednut Golubićem.
Ne zna se kad je počeo da radi za sovjetsku obavještajnu
službu, za moćni „Crveni orkestar”. Danas je poznato da je ta organizacija
izgrađivana po sistemu trojki ili četvorki tako da u slučaju provala većina
bude zaštićena (slično je bila ustrojena i „Crna ruka”). „Crveni
orkestar” je bio djelo general-lajtnanta Pavela Ivanoviča Berzina,
učesnika Oktobarske revolucije u kojoj je komandovao zloglasnim Estonskim
bataljonom, brinući se o ličnom obezbjeđenju V. I. Lenjina. Ovog bivšeg agenta
carske Ohrane regrutovao je lično Đeržinski u GPU koji je osnovan 6. februara
1922. Berzin je obučavao Golubića, Leopolda Trepera, Kopiniča, Blagoja
Parovića, Dragišu Vasića… Ne zna se koliko puta i koliko dugo je Golubić
boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo kontroverznih detalja. Gotovo je sigurno
da je u Moskvi imao ženu: Eduardu Isakovnu Eulešen, koja nije likvidirana u
čistkama. Također, Mustafa je imao dobre odnose s porodicom J. V. Staljina i
njegovom suprugom Nadeždom Alelujevnom.
Rodoljuba Čolakovića je upoznao 1933. godine. Kao član
terorističke organizacije „Crvena pravda”, Čolaković je proveo više godina
na robiji. U Moskvi, po kasnijem pričanju Čolakovića, Mustafa ga je upoznao sa
Staljinom („ulazio je u Kremlj bez propusnice”).
O umiješanosti Mustafe Golubića u ubistvo Trockog za sada ne
postoje nikakvi vjerodostojni izvori. Ostalo je kazivanje njegove najmlađe
sestre Habibe, koju je Mustafa mnogo volio, da je u Ameriku (ili na povratku)
stigao jednim brodom koji je prevozio banane. Njoj je Mustafa ispričao da je za
vrijeme tog ilegalnog prebacivanja bio prisiljen da se hrani isključivo ovim
južnim voćem. U Meksiku je Mustafi uspjelo da Trockog okruži sovjetskim
agentima Italijanom Vitoriom Vidalijem i slikarom Dijegom Riverom (osnivač KP
Meksika). David Alfer Sikerios (naslijedio Riveru na čelu KP Meksika) je sa
svojim ljudima pokušao da ubije Trockog 24. maja 1940. godine, ali nije uspio.
Nepuna tri meseca kasnije to je uspjelo Ramonu Merkaderu, poznatom i kao Žak
Mornar i Frank Džakson. U kvartu Kojoakan meksičke prijestonice, ubica je Lava
Davidoviča Bronštajna, zvanog Trocki, udario pijukom u glavu. Teško ranjen, prije
nego što je izdahnuo, Trocki je imao vremena da kaže: „Recite našim
prijateljima: ja sam siguran u pobjedu IV internacionale.”
Živorad Mihajlović Šilja („Dosije”, Beograd, 1989)
smatra da je Mustafu potkazao Gestapou Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza.
CK KPJ je zaključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita,
i da za vođu pokreta otpora postavi – Dragoljuba – Dražu Mihailovića.
Mustafa se (iz Meksika?) vratio u Leskovac i te zime je,
kažu, nosio nov grombi kaput. Prema odličnom poznavaocu oznaških tajni Živoradu
Mihajloviću – Šilji, Mustafa Golubić je u Beograd došao 1939. godine sa zadatkom
da likvidira Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe (pisca čuvene disidentske knjige
„Bilans sovjetskih termidora”). Uhvatio je vezu s Dragišom Vasićem, Živkom
Topalovićem i još nekim „crnorukcima”.
Ubrzo je pao u oči Aleksandru Rankoviću i Milovanu Đilasu. Broz
se nalazio u Beogradu od maja 1941. godine (Ribnikarevu kuću u kojoj se krio
obezbjeđivao je Gestapo) i, pošto mu je uspjelo da obavi razgovor sa sovjetskim
otpravnikom poslova u Beogradu koji mu je prenio direktivu iz Moskve „da
Golubić ne smije da se dira”, za neko vrijeme je stopirao svoje naređenje
da se Mustafa likvidira.
Đilas je kasnije tvrdio da je postojala ta odluka da se
Golubić ubije. Čolaković se sreo s Mustafom u Sarajevu i ovaj mu je povjerio da
„Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut”. Čolaković
je to ispričao Brozu.
Ubrzo, Mate Vidaković (obučen u Moskvi za pravljenje
eksplozivnih naprava) i Mustafa Golubić dižu u vazduh smederevsku tvrđavu u
kojoj je njemačka komanda smjestila privremeno skladište eksploziva i municije
zaplijenjene u aprilskom ratu. Ta strahovita eksplozija je 5. juna 1941. godine
ubila 2.500 ljudi i gotovo uništila grad.
Mustafa je uhapšen u Beogradu 7. juna 1941. pod veoma
banalnim okolnostima. Prema sećanju suseda Tihomira Višnjevca (Mirijevski put
97), uhapsili su ga folksdojčeri u akciji „Preventiva” namijenjenoj borbi
protiv švercera.
Živorad Mihajlović Šilja („Dosije”, Beograd, 1989)
smatra da je Mustafu potkazao Gestapou Milovan Đilas po naredbi Josipa Broza.
CK KPJ je zaključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita,
i da za vođu pokreta otpora postavi – Dragoljuba – Dražu Mihailovića!
O tome šta se sve događalo u Ribnikarevoj kući na Dedinju,
kao i o tome ko je izdao Mustafu Golubića (u zvaničnoj historiji ova kuća je
poznata po tome što je u njoj donijeta odluka komunista da se krene s ustankom
u Srbiji 4. jula 1941), napisana je i jedna knjiga koja, opet, nikada nije
odštampana. Nju je napisao Božin Simić, bivši „crnorukac”, Mustafin čovjek,
Titov ambasador u Ankari, osoba koja je po preporuci Milana Antića (ministra
Dvora kneza Pavla) odradila posao oko uspostavljanja diplomatskih odnosa između
Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a u ljeto 1940. godine. Simićeve knjige nema i
ostala su samo nagađanja o njenoj sudbini.
Na kraju, nameće nam se jednostavno pitanje: kome je i čemu
poslužio po svemu fantastičan život Mustafe Golubića i hiljada drugih života
nesumnjivo vrlo hrabrih komunista „ilegalaca”, uistinu Srba, koji su
služili interesima jedne strane sile i jedne ubistvene utopije, od koje je
njihova otadžbina, kao i Rusija, imala toliko štete?
(TBT, Autor Miodrag Janković, Nedeljnik)