KOLUMNA
Piše: Snježana Pavić, thebosniatimes.ba
Radovan Karadžić i Ratko Mladić u ratu su bili
glavni politički i vojni lideri Srba u Bosni i Hercegovini, optuženi su zajedno
još u ljeto 1995. i sad su dočekali prvostupanjsku presudu s godinu dana
razlike: Karadžić je lani osuđen na 40 godina zatvora, a Mladić u srijedu na
doživotni zatvor.
U oba su slučaja suci Haaškog suda slijedili
dosadašnju praksu i odluku stalnog UN-ova suda za sukobe među državama,
Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji je 2007. odlučivao o tužbi Bosne i
Hercegovine protiv Srbije za genocid. ICJ je tad ustanovio da je genocid u BiH
počinjen samo u Srebrenici, što je ICTY već pravomoćno potvrdio prvo u presudi
Mladićevu generalu Radislavu Krstiću, a onda i drugima. Srbija je odgovorna za
genocid u Srebrenici samo posredno, time što nije iskoristila svoj utjecaj da
spriječi genocid i time što nije izručila Mladića i kaznila druge počinitelje.
Tajne službe Srbije
Deset godina nakon presude ICJ drugi haaški
sud, ICTY, donio je presudu kojom dodatno sužava odgovornost Srbije. U sažetku
presude koju je u srijedu čitao sudac Alphons Orie nigdje se ne spominju
Slobodan Milošević ni drugi vojni i politički lideri Beograda, pa ispada kao da
su Srbi u BiH krenuli u rat samostalno, bez poticaja i pomoći Beograda. Što je
točno u presudi, još ne znamo: ona Karadžićeva ima 2000 stranica.
U prvostupanjskoj presudi, prema onome što smo
u srijedu čuli, nije potvrđena teza tužiteljstva da su uz lidere Srba u BiH
članovi udruženog zločinačkog pothvata istjerivanja Hrvata i Bošnjaka bili
Milošević, šefovi tajne službe MUP-a Srbije preko kojih je Milošević
kontrolirao paravojne jedinice u Hrvatskoj i BiH Jovica Stanišić i Frenki
Simatović, šef radikala Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan, koji su
obojica imali svoje paravojne postrojbe.
Specijalci Škorpioni
Čitajući sažetak presude, Orie je rekao da je
Mladić u vojnim akcijama koristio sredstva i oružje iz Beograda, ali da su u
likvidacijama nakon pada Srebrenice u srpnju 1995. sudjelovali isključivo
pripadnici vojske i policije bosansko-hercegovačkih Srba, osim u poznatom
slučaju Trnovo gdje je po videosnimci otkriveno da su grupu zarobljenika ubili
pripadnici Škorpiona, specijalne postrojbe iz Srbije.
Kad je haaška tužiteljica Carla Del Ponte
pravila reviziju svih optužnica, uvela je udruženi zločinački pothvat kao oblik
odgovornosti u postupcima protiv hrvatskih i srpskih lidera iz BiH. Prema
optužnici iz 2002., Karadžić i Mladić bili su sudionici udruženog zločinačkog
pothvata s nizom generala VRS-a kojima se također sudilo u Haagu (Momir Talić,
Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Radislav Krstić), političkim liderima Srba
u BiH (Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik) te Slobodanom Miloševićem i drugim
pripadnicima JNA, Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije. Optužnica se nekoliko puta
mijenjala, u posljednjoj su sudionici udruženog zločinačkog pothvata bili
Milošević, Stanišić, Simatović, Šešelj i Ražnatović.
Prema presudi pročitanoj u srijedu, čišćenje
Hrvata i Bošnjaka u ljeto i jesen 1992., kad su Srbi osvojili gotovo 70 posto
BiH i uz strašne zločine protjerali oko milijun ljudi, udruženi je zločinački
pothvat klike bosanskih Srba, bez veze s glavešinama iz Beograda. Na popisu su
već osuđeni Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, predsjednik
Skupštine Nikola Koljević, koji se ubio prije nego što mu je moglo biti suđeno,
ministri pravosuđa i policije RS-a Momčilo Mandić i Mićo Stanišić, te general
VRS-a Bogdan Subotić koji je svjedočio u obranu Karadžića.
I u prvostepenoj presudi Radovanu Karadžiću iz
ožujka 2016. nema Slobodana Miloševića među članovima zločinačkog pothvata od
1992. do 1995. s ciljem istjerivanja Hrvata i Bošnjaka iz dijelova BiH koje su
Srbi smatrali svojima. No, još u toj optužnici ostala je neka veza sa Srbijom,
preko Šešelja i Arkana koji su ostali među članovima toga udruženog zločinačkog
pothvata.
Na platnoj listi
Odgovornost Beograda mogla bi se izvući i
posredno, tezom o postojanju međunarodnog oružanog sukoba, što je uvjet za
primjenu Ženevskih konvencija. Međutim, očito je srpska strana uspjela uvjeriti
Sud kako je Milošević nakon 1992. prekinuo veze sa Srbima u BiH, iako su
oficiri VRS-a ostali na platnoj listi Beograda, pa su i Mladić i Karadžić
osuđeni za zločine tokom oružanog sukoba, a ne međunarodnog sukoba. Postojanje
međunarodnog oružanog sukoba u slučaju Hrvatske i BiH pravomoćno je potvrđeno
još 2000. u presudi Zlatku Aleksovskom, šefu zatvora u Busovači.
(TBT)