KOLUMNA
Mladić je odlučio ostati autentičan i vjeran sebi, ponijeti
se kao sociopatsko i psihopatsko čudovište kakvo svi koji i donekle znaju za
lik i djelo ”đenerala” poznaju
Piše: Gordan Duhaček, thebosniatimes.ba
Izricanje presude Ratku Mladiću u Haagu bio je vjerovatno
posljednji trenutak u kojem je bivši zapovjednik vojnih snaga bosanskih Srba
mogao javno pokazati trunku humanosti i dostojanstva.
Optužen za najstrašnije zločine u BiH (nažalost, ne i u
Hrvatskoj), Mladić je danas u Haagu imao šansu ponašati se dostojanstveno,
mirno saslušati presudu zbog pijeteta prema rodbini ubijenih koja ju je slušala
na galeriji, neovisno o tome slaže li se s njom ili ne. Mogao je pokazati i
minimum poštovanja prema sucima i cijelom procesu, prema svjetskoj javnosti
koja je izricanje presude pratila preko TV-a ili interneta, mogao se napokon
danas pokušati prikazati kao barem donekle normalno ljudsko biće. No, Mladić je
odlučio ostati autentičan i vjeran sebi, ponijeti se kao sociopatsko i
psihopatsko čudovište kakvo svi koji i donekle znaju za lik i djelo
”đenerala” poznaju. Odlučio je ostati đubre do kraja.
Mladić je izricanje presude prvo prekinuo jer je navodno
morao hitno ići u WC, a kada se vratio, onda je krenuo divljati i vikati kako
je sve što mu se stavlja na teret laž te je ubrzo udaljen iz sudnice. Čak ni u
trenutku konačnog suočenja s činjenicom da je jedan od najgorih ratnih
zločinaca u 20. stoljeću – a ono je proizvelo doista impresivan broj ratnih
zločinaca diljem svijeta – Mladić nije pokazao ni trunku kajanja, ni zrno
skrušenosti ili dostojanstva. Sada bez velike vojne moći i mogućnosti da
naređuje pokolje, opsade i genocide, Mladić je i danas demonstrirao svoju odvratnost
i potpuni izostanak savjesti, pokušavajući kroz odugovlačenje i ispade
sabotirati izricanje presude, s jedne strane nesposoban ili nespreman da se
suoči s presudom i kaznom za svoje zločine, a s druge oduševljen mogućnošću da
još jednom pokuša napakostiti ljudima kojima je već oteo najmilije. Nitko nije
očekivao da će se Mladić rasplakati i pokajati, ali pozitivno bi iznenadio da
nije još jednom pokazao svoj prezir prema rodbini svojih žrtava.
Mladićevo ponašanje kao inverzija srpskog junaštva iz kosovskog
mita
Sve priče velikosrpskih nacionalista i njegovatelja kulta
Ratka Mladića, koji ga smatraju ”srpskim junakom” i primjerom vojničke časti
tako su se još jednom pokazale kao obmana i samozavaravanje, posve u skladu s
ponašanjem samog Mladića. Naime, ako se vratimo na utemeljiteljski mit
velikosrpskog nacionalizma, onaj kosovski, jasno je da Mladić ni po tim
poremećenim kriterijima ne može biti smatran junakom. Bi li bilo junački da je
knez Lazar Hrebljanović u trenutku kada je krenulo izvršenje smrtne kazne koju
je naredio pobjednički turski sultan nakon Kosovske bitke 1389. rekao:
”Pričekajte samo malo, pripišalo mi se!”, ili da je u jednom trenutku počeo
vrištati i objašnjavati kako je optužnica protiv njega lažna i da je sve to
jedna velika zabuna?
Mladić je zapravo uvijek iskazivao monstruoznu kombinaciju
brutalnosti i spremnosti laganja bez zadrške. Brutalno je naređivao
granatiranja gradova, pokolje civila, hvalio se opsadom Sarajeva, upravljao
masovnim silovanjima i etničkim čišćenjem. Čak je u jednom govoru na Palama
pred skupštinom Republike Srpske konstatirao da bi provođenje deklariranih
političkih ciljeva Radovana Karadžića i SDS-a u BiH podrazumijevalo genocid – a
onda je nakon toga bez ikakve zadrške nastavio provoditi tu politiku koju je i
sam prepoznao kao genocidnu. Pritom je sustavno i svjesno lagao o prirodi te
politike i posljedicama svojih naredbi.
Najstrašniji i najpoznatiji primjer toga su njegove izjave
nakon što je u ljeto 1995. osvojio Srebrenicu. Pojavio se pred očajnim ženama i
djecom, podijelio im čokoladice kao da hrani stoku na farmi te pred TV-kamerama
ustvrdio da će sve biti u redu i da nemaju razloga za brigu. A nakon toga je
dao naređenje da se ubiju njihovi muževi, braća, očevi i sinovi, njih više od
osam tisuća. Ne samo da se ubiju nego da se i zakopaju u neoznačene masovne
grobnice te da se taj genocid na svaki mogući način zataška.
Kukavički bijeg od suda
Kasniji Mladićev višegodišnji bijeg od Haaškog suda teško da
se može smatrati primjerom junaštva i vojničke časti, bez obzira na to što taj
očiti kukavičluk njegovi obožavatelji pokušavaju predstaviti kao hrabrost.
Mladić je lagao i oko svoje vjere u ideal socijalističke Jugoslavije, izražen u
paroli ”bratstvo i jedinstvo”, jer da mu je doista bilo stalo do toga ne bi
tako lako naredio pokolj Hrvata u Škabrnji i genocid nad Bošnjacima u
Srebrenici, što je kada se pogleda brojčano tek manji dio njegovog
višegodišnjeg zločinačkog djelovanja.
Mladić je volio ubijati i lagati o tome, ali nikad nije imao
petlje suočiti se sa svojim djelima i njihovim posljedicama. Naređivao je
ubijanje i progon svojih dojučerašnjih susjeda Hrvata i Bošnjaka i uopće nije
imao nikakvih dvojbi oko toga. Bio je glavni vojni izvršitelj najvećih zločina
u Europi nakon Drugog svjetskog rata, i to bez ikakve zadrške.
Napokon je nakon mnogo godina kukavičkog bježanja uhapšen
2011. u nekom prčvarku u sjevernoj Srbiji, u kojem se na kraju skrivao napušten
od svih. Na rubu samrti, pokvarenih zuba i razorenog zdravlja, Mladiću je
izručenje u Haag zapravo spasilo život, jer bi inače ubrzo umro. To govori i o
kvaliteti obožavanja njegovih velikosrpskih obožavatelja (kakav je i aktualni
srpski predsjednik Aleksandar Vučić), koji su dopustili da im navodni junak,
njihov omiljeni ”đeneral” trune u nekoj rupi dok su se javno šepurili
prijedlozima da bulevar u Beogradu nosi njegovo ime.
Baš kao nacisti, Mladić i Vučić su smatrali da jedan srpski
život vrijedi sto tuđih
Svi oni bili su beskrupulozni lažljivci i licemjeri, bez
savjesti i humanosti, spremni ubiti ”sto Muslimana za jednog Srbina”, kako je
to svojedobno govorio aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić, a u praksi
provodio Ratko Mladić. Usput, takvu su politiku njegovali i nacistički
okupatori u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, smatrajući da jedan
njemački život vrijedi stotinu slavenskih. Ono što je Desanka Maksimović
opjevala u svojoj poznatoj ”Krvavoj bajci” – ubijanje ”čete đaka u jednom
danu” u Kragujevcu 1941. od strane nacista – postala je službena (veliko)srpska
politika devedesetih koju su osmišljavali, artikulirali i provodili ljudi poput
Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića. Ratka Mladića i Aleksandra Vučića.
Riječ je o skoro pa nezamislivom moralnom i civilizacijskom sunovratu.
U doista žestokoj konkurenciji velikosrpskog kadra koji je
izronio osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća te izazvao i
podupirao niz ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Mladić je bio vjerojatno
najgori od svih, jer je najefikasnije riječi pretvarao u djela. Bošnjake u
Srebrenici je nakon pada grada nazvao Turcima i poručio da slijedi osveta za
stoljeća otomanske okupacije, iako je i to bio još jedan gorko ironičan primjer
inverzije kosovskog mita – nemilosrdni i za klanje spreman agresor je bio
Mladić, a Srebreničani su bili oslabljeni branitelji svojeg doma koji su
slomljeni u toj posljednjoj bitci.
Tisuće srpskih mladića danas sanjaju o tome da budu novi
Ratko Mladić
Današnja haška presuda za zločine protiv čovječnosti i
genocid te kazna doživotnog zatvora stoga su jedini ishod dosadašnje životne
priče Ratka Mladića koji se mogu smatrati kakvom-takvom pravdom. Mladić je
napokon zasluženo kažnjen, no njegova je politika u velikoj mjeri pobijedila,
što se najbolje vidi kroz današnje stanje u BiH i činjenicu postojanja
neprijeporno genocidne tvorevine Republike Srpske.
Iako osuđeni ratni zločinac, lažljivac, izdajnik, kukavica i
nitkov, Mladić je i danas mnogima junak. To je njegova pobjeda, jer ne bi on
bio nikakav problem kao pojedinačno đubre kakvo jest da nije tako temeljito i
uspješno zagadio cijeli prostor na kojem je obavljao svoj krvavi zanat, pa su
njegovom nečovječnosti kontaminirane i generacije koje su se rodile nakon što
je Mladić završio svoj genocidni pohod. Ratko Mladić napokon je osuđen, ali i
dalje postoje tisuće mladića koje bi već sutra, ako se dogodi takav splet
okolnosti, rado ponovile sve Mladićeve zločine i vrhuncem postojanja smatrale
da u pokolju nadmaše svojeg omiljenog ”srpskog junaka”.
(TBT, Index.hr)