KOLUMNA
Osim obilja dokaza o tome da je planirao etničko čišćenje
zamišljenog srpskog dijela BiH od 1992. godine, imao kontrolu nad korpusom koji
je 44 mjeseca terorizirao građane Sarajeva i planirao i u djelo sproveo
srebrenički genocid, korisno je sačuvati sjećanje na njegove ratne nastupe
Piše: Nemanja Stjepanović, thebosniatimes.ba
U obilju dokaza koji su tokom procesa na suđenju Ratku
Mladiću izvedeni protiv njega nalaze se i izjave koje je tokom rata davao u
različitim situacijama. Nije tada, dabome, mislio da će njegove riječi jednog
dana završiti pred sudom, pa se umio opustiti se, a u pojedinim situacijama, na
kraju krajeva, nije ni znao da ga snimaju. U svakom slučaju, osim obilja dokaza
o tome da je planirao etničko čišćenje zamišljenog srpskog dijela BiH od 1992.
godine, imao kontrolu nad korpusom koji je 44 mjeseca terorizirao građane
Sarajeva i planirao i u djelo sproveo srebrenički genocid, korisno je sačuvati
sjećanje na njegove ratne nastupe. Navešćemo ovom prilikom samo neke od njih.
Već 12. maja 1992. godine na zasjedanju skupštine bosanskih
Srba na kojoj je tvorevina poznata kao Srpska republika BiH preimenovana u
Republiku Srpsku, na kojoj je takođe osnovana i Vojska Republike Srpske a
Mladić proglašen za njenog komandanta, istakao se izjavom o ratnim ciljevima
rukovodstva bosanskih Srba. Ta sjednica je, podsjetimo, značajna i po tome što
su na njoj prvi put javno predstavljeni strateški ciljevi bosanskih Srba kojima
su iscrtane granice Republike Srpske do Une i Neretve, planirano brisanje
granice na Drini, izlaz na more, zauzimanje pola Sarajeva, uspostavljanje
koridora kod Brčkog i, što je najvažnije, teritorijalno razgraničenje sa druga
dva naroda – mi Srbi na jednu, Bošnjaci i Hrvati na drugu stranu.
Mladić je, uključujući se u raspravu o strateškim ciljevima,
jasno opisao jedini način na koji je bilo moguće ostvariti ih u praksi: „Prema
tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da
ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam
kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je,
ljudi, genocid.“
Bio je, dakle, sasvim svjestan da su zločini, zastrašivanje,
etničko čišćenje i konačno genocid jedina oruđa pomoću kojih je moguć cilj
nacionalnog razdvajanja naroda u BiH. Svejedno se priklonio tom cilju i krenuo
u vojno iscrtavanje zamišljenih granica srpskog dijela Bosne i Hercegovine.
Rezultat tog poduhvata su desetine hiljade mrtvih civila i stotine hiljada protjeranih.
Hiljade su tokom rata ubijene i u Sarajevu, sa položaja pod
kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa, jedinice pod Mladićevom de jure i de
facto kontrolom. U dokumentu njegovog Glavnog štaba iz maja 1993. godine
korpusu se nalaže da „stalno negativno utiče na moral muslimanskih snaga i
stanovništva, da imaju osjećaj straha i stalne nesigurnosti od dejstva naših
snaga. Taktičkim postupcima i našim propagandnim djelovanjem potrebno je kod njih
razvijati osjećaj da njihova sudbina zavisi od Vojske Republike Srpske.“
Ne samo iz dokumenata, nego i iz direktnih Mladićevih
naređenja više je nego očigledno da su njegov cilj civili a ne vojska, cio grad
a ne izolirani vojni položaji. U presretnutom razgovoru od 28. maja 1992. on
izdaje naređenje Mirku Vukašinoviću da nasumice gađa po ciljevima u gradu. Deo
tog razgovora teče ovako:
„V: Da, razumem.
M: Velešiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa
mnogo.
V: Da.
M: A tuci ono oko Dobrovoljačke, oko one Humske gore.
V: Oko Hums…
M: I Đure Đakovića gore.
V: Razumem.
M: Je l’ ti jasno?
V: Razumem.
M: Ali idi na artiljerijsko osmatranje da ne mogu da
spavaju, da razvučemo pamet njihovu.
V: Razumem.
M: Predsjedništvo mi još jedan plotun pali.
V: Razumem, druže generale.
M: Zdravo.“
Da razvučemo pamet njihovu. Čiju? Neprijateljske vojske? Ne.
Svake građanke i građanina Sarajeva. Istog dana, Mladić Vukašinoviću izdaje
naređenje da gađa Baščaršiju. Baš vojni cilj.
Hvalisanje ratnim podvizima kulminiralo je izjavom
zabeleženom kamerom kanadskog Srbina Milana Lešića koji je u razgovoru sa
gospodarom bosansko-hercegovačkog rata u avgustu 1993. godine zabilježio slijedeće:
„Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog uz put. Zato je prekinut
ovaj saobraćaj bio za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski. Uzmem, sredim Turke,
ko ih j*be.“
Ratko Mladić, prema tome, nije samo kontrolirao jedinice
koje su činile zločine, nije samo izdavao naređenja da se puca po civilima, on
ih je, po sopstvenom priznanju, i ubijao.
Onda je došla Srebrenica, čije je osvajanje predvodio, a po
ulasku u grad 11. jula 1995. godine najavio osvetu: „Evo nas 11. jula u srpskoj
Srebrenici, uoči još jednog verskoga praznika srpskoga poklanjamo srpskome
narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija
Turcima osvetimo na ovom prostoru.“
Sutradan u presretnutom razgovoru sa neimenovanim oficirom
VRS on kaže: „Evakuirat ćemo sve, i ko hoće i ko neće“. Toliko o njegovoj
navodnoj velikodušnoj pomoći ženama i djeci da se „po sopstvenoj želji“ isele
iz Srebrenice. A istog dana na sastanku u hotelu Fontana predstavnicima
bošnjačkog stanovništva jasno stavlja do znanja da on kontrolira situaciju i
odlučuje o njihovoj sudbini. „Možete opstati ili nestati“, rekao je tada.
Rezultat je nestanak oko 8.000 zarobljenih muškaraca, protjerivanje
(„evakuacija onih koji neće“) žena i djece, što je srebreničku enklavu ostavilo
bez ijedne osobe bošnjačke nacionalnosti. Dva međunarodna suda to su proglasila
genocidom.
Ratko Mladić je danas osuđen, osudile su ga riječi, ali prije
svega nedjela.
/Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo/
(TBT, Peščanik.net)