KOLUMNA
Times je izračunao da su samo u posljednjih
pet nedjelja 23 muškarca izgubila poslove, ugovore, filmske uloge i mnogo toga
drugog kao rezultat optužbi za seksualno nasilje i uznemiravanje
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Idoli padaju takvom brzinom da je to teško
pratiti. Times je izračunao da su samo u posljednjih pet nedjelja 23 muškarca
izgubila poslove, ugovore, filmske uloge i mnogo toga drugog kao rezultat optužbi
za seksualno nasilje i uznemiravanje. Većina njih je radila u industriji zabave
ili u medijima. Mnoga imena su na listi „odvratnih muškaraca iz medija“ koja
kruži društvenim mrežama i na kojoj su sakupljene anonimne optužbe, od zaista
šokantnih do iznenađujuće trivijalnih. Dvije žene su javno optužile za
silovanje dvojicu istaknutih profesora (jedan od njih je umro 2007, a drugi je
izjavio da je to bio dobrovoljni seksualni odnos). Političari širom zemlje su
takođe suočeni sa reperkusijama zbog svog seksualnog ponašanja koje je godinama
ostajalo neprijavljeno, mada se čini da oni ne padaju tako brzo kao muškarci iz
svijeta medija i zabave. Roy Moore, kandidat za senatora iz Alabame i bivši
sudija, koji je optužen za seksualne odnose sa tinejdžerkama, izgleda ne namjerava
odustati od kandidature (on kategorički poriče sve optužbe).
Početkom godine sam slušala istaknutog
aktivistu Demokratske partije koji je tumačio ono što se činilo tačkom
preokreta prošlogodišnje predsjedničke kampanje: bio je to onaj oktobarski dan
kada je isplivao audio snimak Donalda Trumpa koji se hvali hvatanjem žena „za
onu stvar“. Štab Hillary Clinton je slavio pobjedu smatrajući da je nakon
objavljivanja ovog snimka Trumpova pobjeda nemoguća. Taj aktivista je
objašnjavao zašto je ova pretpostavka bila pogrešna: ako bi zbog ovog snimka
glasale protiv Trumpa, mnoge žene bi morale da se odreknu svojih muževa, braće,
ujaka i rođaka – čitavih svojih života. Drugim riječima, ne treba da budemo
iznenađeni time što je nekih 53 posto bijelih žena glasalo za Trumpa; bilo je
naivno i nepromišljeno očekivati da one promjene stranu. Čini se da istrajnost
Roya Moorea potvrđuje ovu tezu.
Možda se brza egzekucija karijera u medijima i
industriji zabave može shvatiti kao pokušaj jasne podjele na ljude koji su
smatrali da je spomenuti snimak učinio Trumpa neprihvatljivim za obavljanje
javne funkcije, i one druge. Toliki jaz između dvije kulture u istoj zemlji
uznemirava – mada bi se moglo tvrditi da on odavno postoji, a da ga je aktuelni
niz skandala samo učinio vidljivim. U svakom slučaju, naročito je uznemirujuće
to što je ovaj vrtoglavi niz optužbi i kazni fokusiran na seks.
Ne pokušavam premostiti jaz između ove dvije
kulture: jasno pripadam jednoj strani u ovoj podjeli. I ja sam se prijavila na
#MeToo zato što sam bila silovana od strane muškarca (neznanca), natjerana na
seks od strane muškarca (prijatelja) i svakodnevno morala trpiti muškarca (svog
šefa) opsjednutog pričom o seksu i pokazivanjem seksualnih fotografija. Ali ja
sam takođe kvir i uvijek paničim na prvi znak seksualne panike.
Tokom posljednje tri decenije, dok je američko
društvo postajalo sve tolerantnije prema otvorenom izražavanju različitih vrsta
seksualnosti, ono je istovremeno izmišljalo nove načine i razloge za nadziranje
seksa. David Halperin, istoričar i teoretičar roda sa univerziteta u Michigenu,
ovo drugo je nazvao „ratom protiv seksa“. U uvodu istoimene zbirke eseja čiji
je urednik, on opisuje neka od oružja iz ovoga rata, uključujući i registar
seksualnih prestupnika koji je u stvari neka vrsta doživotne kazne, kao i
sudski određen psihijatrijski nadzor koji se svodi na neograničeni preventivni
pritvor. U svom eseju iz ove zbirke Laura Mansnerus piše da je oko 25.000 ljudi
u 20 američkih država trenutno zatvoreno „protiv svoje volje i na neodređeno vrijeme“
na osnovu takozvanih zakona o seksualno nasilnim predatorima, a da pritom nisu
osuđeni na kaznu zatvora, ili su je već odslužili. „Ovi muškarci su“, piše ona,
„zatvoreni zbog onoga što bi jednoga dana mogli uraditi, a ta vrsta
preventivnog pritvora je u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom“.
Na univerzitetskim kampusima seks se nadzire i
mehanizmima koji prevazilaze zakonske. Za vrijeme predsjednika Obame,
ministarstvo pravde je naložilo kampusima da slučajeve seksualnog nasilja
tretiraju u skladu sa zabranom spolne diskriminacije. U slučajevima seksualnog
nasilja, žrtve – žene i muškarci – često su ili nespremne da se obrate policiji
ili se boje da to učine, a sudovi veoma loše procesuiraju seksualno nasilje. Ne
samo da je ovo iskustvo bolno za žrtvu, već je i standard za dokazivanje
seksualnog nasilja često viši nego za bilo koju drugu vrstu nasilja. Zato je
ministarstvo pravde naložilo da se na kampusima koristi drugačiji standard:
pretežnost dokaza umjesto standarda „nesumnjivosti“. I mnogo prije nego što su
stigla ova uputstva, kampusi su već uvodili pravila poput „afirmativnog
pristanka“. Halperin podsjeća svoje čitaoce da je ovaj standard – koji zahtjeva
verbalnu potvrdu želje da se načini svaki korak u seksualnom odnosu – u vrijeme
kada je prvi put uveden „naišao na rasprostranjeni podsmjeh“. To je bilo 1991.
Danas on ne samo što je prihvaćen od strane ogromnog broja koledža, već je za
koledže u New Yorku i Kaliforniji propisan i zakonom.
Režimi zasnovani na afirmativnom pristanku i
pretežnosti dokaza prebacuju teret dokazivanja sa tužitelja na optuženog,
eliminirajući pretpostavku nevinosti. Ako je pretpostavka nevinosti ukorjenjena
u ideji da je bolje pustiti deset krivih osoba, nego riskirati da jedna završi
u zatvoru nevina, onda nadziranje seksa izgleda pretpostavlja da je bolje imati
deset puta manje seksa nego riskirati jedno protiv-voljno seksualno iskustvo.
Problem naravno nije u smanjenju broja seksualnih odnosa, već u zamagljivanju
granice između silovanja, nenasilne seksualne prinude i lošeg, trapavog seksa u
pijanom stanju. Posljedice su kriminalizacija lošeg seksa i trivijalizacija
silovanja.
Trumpova administracija je opozvala
interpretaciju zakona o polnoj diskriminaciji iz vremena Obame, ali će na liberalnijim
koledžima i univerzitetima kultura nadziranja seksa opstati. Seksualni
kulturalni zid koji se upravo podiže može biti prvi znak širenja ove kulture.
Ako medijska i industrija zabave postanu neprijateljski raspoložene prema
nasilnim, napasnim i nepristojnim muškarcima, onda će to svakako biti dobro.
Ali granice se već zamagljuju. Počinioci koji su se susreli sa posljedicama
svojih činova uključuju Harvey Weinstein, koji je navodno odgovoran za
višestruko napastovanje i koji se koristio pravom armijom agenata kako bi
ućutkao žrtve, kao Matt Taibbi, novinara koji je bio u uređivačkom odboru
agresivno mizoginog ruskog magazina i koji je sarađivao na fikcionalizovanim
memoarima punim hvalisanja o seksualnim prinudama. Nijedna žena nije optužila
Taibbija. Između ova dva slučaja nalazi se i Luis C.K., koji nije imao nikakav
fizički kontakt sa svojim žrtvama. To ne znači da u njegovom slučaju nije bilo
napastvovanja – sudeći po raspoloživim informacijama njegovi postupci su bili
sadistički i zastrašujući. Ali razlika između silovanja i prisile je značajna,
kao ona između ubistva i prebijanja. Neki sa navodno tajne liste „odvratnih
muškaraca iz medija“ su po svemu sudeći samo nespretni i neiskusni u
komunikaciji, dok su drugi optuženi za seksualno nasilje i prinudu.
Moralna panika je uvIJek reakcija na nešto što
je sve vrijeme prisutno, ali je izmicalo pažnji – sve dok neki konkretan zločin
nije obuzeo javnu imaginaciju. U prošlosti, seksualna panika je počinjala
pravim zločinima, ali je vodila prekomJernim kaznama i, što je još važnije,
sveopĆem osJećanju opasnosti. Predmet straha skorašnjih napada seksualne panike
je seksualni predator, pojam koji se uvrIJežio tokom devedesetih. Njega možda
prije određuju njegove osobine nego njegova dijela – otuda potreba za
preventivnim pritvaranjem i registrima seksualnih prestupnika. Zastrašujuće je
što je riječ „predator“ opet u središtu naše debate.
Naravno, ravnoteža moći je još uvijek toliko
na strani muškaraca da je izglednije da će se krivci izvući, nego da će nevini
biti kažnjeni. Uprkos tome, trebalo bi da budemo svjesni opasnosti seksualne
panike po našu percepciju seksa i po našu kulturu koja je svakim danom sve
dublje podjeljena.
(TBT, The New Yorker)