REPORTAŽA
Povodom godišnjice smrti Lava Nikolajeviča
Tolstoja objavljujemo ekskluzivnu reportažu sa putovanja Nedžada Latića u
Moskvu i Jasnu Poljanu, te posjete rodnoj kući i mezaru slavnog pisca
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
«A, junak moje pripovijetke, koga volim svom
svojom dušom, koga sam nastojao prikazati u svoj njegovoj ljepoti, koji je
uvijek bio, koji jest i koji će biti divan – to je istina», zapisao je Lav
Nikolajevič Tolstoj u svojim Sevastopoljskim pripovijetkama.
Na tu rečenicu mi je ukazao h. h. Halid
Hadžimulić, u objašnjenju zašto je toliko čitao Tolstoja. Za razliku od mene,
koji sam bio pročitao samo Anu Karenjinu,
Hadži Murata, Krojcerovu sonatu i nekoliko pripovijetki, Hafiz je pročitao
sva Tolstojeva djela prevedana na naše jezike, a samo Rat i mir, pročitao je
nekoliko puta.
Stoga sam, postiđen pred Hafizom, izbjegavao
razgovor o Tolstoju.
«Začudo, pored toliko glasovitih svjetskih
pisaca, naučnika i intelektualaca, niko nije uspio spoznati to što je Tolstoj
spoznao!», uzviknut će Hafiz jednom prilikom dok smo pili čaj u njegovom
halvatiću i poslati jednog od svojih hizmećara da donese četiri knjige sa
njegovog hastala u čardaku.
Bila su
to četiri toma romana Rat i mir, štamapana 1928. godine, povodom sto godina
rođenja L. N. Tolstoja. Korice su bile boje izbljedjelog indiga, a stranice
žute kao duhan. Kupio ih je u jednoj jevrejskoj knjižari u Sarajevu. Možda su
koštale tada četiri plaće jednog državnog službenika.
«Ove
knjige su štampane povodom stogodišnjice Tolstojevog rođenja. Trebalo bi
objaviti njegova djela povodom
stogodišnjice njegove smrti», insistirao je Hafiz.
Znao
sam da muslimani imaju simpatije prema Tolstoju zbog njegovog romana Hadžimurat i zbirke stotinjak hadisa
koje je sam izabrao, ali još nikad nisam razogovarao sa nekim da je fasciniran
Tolstojem kao Hafiz. Gledao je i filmove Rat
i mir i Anu Karenjinu. Preferirao
je verziju u kojoj Greta Garbo glumi lik Ane Karenjine.
Ekskurzija
sa žvakaćim gumama, farmericama i hulahopkama
Nakon što me je zainteresirao za ponovno
čitanje Tolstoja, tako što će pokazivati na pasuse koji su ga oduševili u
romanu Rat i mir, kao što je opis prirode u proljeće, zatim opis brijesta,
ili odlamak o smrti Ivana Iljića, skrenuo mi je pažnju kako moram iščitati
Tolstojevu ideologiju i nauk. Tako će me jednog jutra čekati nove požutjele
knjige koje je pronašao u svojoj biblioteci; R. Rolan, Tolstoj (njegov život i djelo), prijevod Dr Dušan
Stojanović; Ernest Hovard Crosby, Toslotjeva
nauka, prijevod Branimir Pekarić, Koprivnicia 1919; N.K. Gudzij, Lav Nikolajević Tolstoj, prijevod Bisenija
Lukić, Beograd 1946.; I Grof L. N.
Tosltoj, U čemu je moja vjera, prijevod dr Jovan Kujačić, Begorad 1913.;
kopije tekstova L. N. Tosltoj Ispovijest (uvod u neobjavljeno djelo), Odgovor na
odluku Sinoda od 20-22. februara i na pisma koja sam dobio povodom tog slučaja;
Ne mogu šutjeti itd. ….
«Ako pažljivo išćitaš ova djela uočit ćeš
njegovu veliku, dramatičnu borbu sa samim sobom, i sa okolinom, u traganju za
istinom!», savjetovao mi je Hafiz.
«Čitav život sam žudio posjetiti Tolstojev
mezar, ali nije bilo prilike», požalio mi se Hafiz.
« Ti bi trebao otići u Jasnu Poljanu, ako
želiš upoznati Tolstoja», savjetovao mi je.
« I to bi trebao učiniti još ovoga proljeća».
Već
sutra sam nazvao kulturnog atašea Ruske ambasade u Sarajevu Jurija Pičuvidina,
radi konsultacija za dobivanje vize. Ljubazno je prihvatio razgovor. Iskazao
sam mu svoj interes za Toslostojem.
«Bio sam antikomunist i nikad nisam poželio
vidjeti Moskvu», rekao sam Juriju.
«Moja generacija je putovala na ekskurzije u
Rusiju noseći žvakaće gume, farmerice i hulahopke, a ja sam čitao ruske
disidente Solženicina, Pasternaka, Šalamova i gnušao se na one koji su se
hvalisali jeftinim dernecima po Moskvi. Gledao sam igrane i dokumntarne
filomove o Gulagu i tako zadobio jezive vizije puteva prema najhladnijem gradu
na svijetu Jamajkonu, čija je cesta posuta smrvljenim kostima logoraša sa
Kolime. Zatim pokroviteljska uloga Rusije tokom agresije na BiH, Miloševićevoj
vojnoj kliki, omrzla mi je i pomisao da moja noga kroči na rusko tlo. Tako sam
nekad pisao kako Alija Izetbegović ne treba ići u Moskvu na obilježavanje
50-godišnjice pobjede nad fašizmom, kada ga je pozvao Boris Jeljcin», započeo
sam razgovor sa Jurijem.
«Sad, nakon iščitavanja Tolstoja, posebno
njegovih ideoloških članaka i djela, želim razbiti stereotipe o komunističkoj
Rusiji i potencirati na dijalogu između islamskog i pravoslavnog svijeta, između
naših naroda. Obljetnica stogodišnjice Tolstojeve smrti može poslužiti kao
povod takvim nastojanjima.»
«U Rusiji živi desetak puta više muslimana
nego u Bosni», rekao mi je.
«Postoji nekoliko muzeja i Instituta koji se
bave ideologijom Tolstojevih djela, tako da takvo Vaše ineteresovanje i pristup
Tolstojevim djelima nije ništa novo», iskazao je razumijevanje.
Bio mi je potreban samo poziv kojeg mi je
poslao ambasador BiH u Moskvi Željko Janjetović da bih dobio vizu.
Pogled
u polumjesec i krstove
Prilikom rezervacije avionskih karata uopće
nisam imao u vidu činjenicu da je 9. maj, dan kad ću sletjeti u Moskvu, praznik
kojim se obilježava pobjeda nad fašizmom. Tako da paradoks bude potpun, ono što
sam odvraćao Aliju Izetbegovića u svojim tekstovima, bude nasib da sam doživim.
Velika vojna parada na Crvenom trgu već se bila završila kad sam, vozeći se
metroom, izišao na stanici Biblioteka V. I. Lenjin. Odmah ipred ulaza u
biblioteku je spomenik F. M. Dostojevskog. Široke ulice oko Crvenog trga bile
su zatvorene za saobračaj. Po njima je šetala milionska masa Rusa sa
zastavicama u rukama i ordenjem na bluzama. Redovi mladih vojnika i policajaca
postrojenih uz ivicu trotoara usmjeravali su mase i propuštali ih u grupama
kroz kapije Kremlja. U jednom nizu u parku ispred zidina Kremlja Moskovljani su
prilazili i stavljali cvijeće na spomenike posvećene palim borcima u desetak
velikih bitaka poput Moskve, Staljingrada, Sevastopolja …
Na jednom kraju ulice, ispred zgrade KGB-a,
pjevala je mršava pjevačica zabavne pjesme; ispred Boljšoj teatra, čija se
fasada renovirala, pjesnici su recitirali poeziju … Ulice su čiste! Cvijeće u
parkovima raznobojnih tulipana i ruža iscvalo, mlazovi bistre vode prskali su iz
fontana… Sunčev odsjaj na mnogobrojnim kupolama crkava zasljepljuje pogled u
polumjesec i krstove iznad njih. Sve ih nadvisuje krvava petokraka na najvećoj
kuli Kremlja! Moskva se doima kao raspojasan grad sa jednim od njavećih metroa
na svijetu, sa tri nivoa, sa širokim ulicama, prostranim trgovima, velikim
mramornim spomenicima velikanima, kulama Kremlja i Staljivnovim neboderima. A
predgrađa Moskve su poput bosanksih provincijskih gradova; ceste, nadvožnjaci,
soliteri nalik na džinovske kutije šibica itd. Mnogo, mnogo sličnosti sa našim
gradovima. Osjećao sam se kao da sam došao u neki slavenski komšiluk u kojem
ranije nisam bio. Ali opet, kad se obratim nekom «komšiji» Slavenu na engleskom
ili imrpoviziranom ruskom jeziku, i on po jeziku shvati da sam stranac,
neljubazno se okrene. Iz namrgođenog pogleda još bije hladnoća mraza iz vremena
hladnog rata!
Ahhir-zeman
Jasne Poljane
Na preporuku Aline, mlade obrazovane ruskinje
crnogroskog podrijetla iz Kolašina, odlučili smo vozom putovati u Tulu. Na vozu
je pisalo Sevastopolj. U vagonima, koji su mi djelovali veoma poznato, kao da
sam sjeo u voz za Jablanicu, sve dok putnici nisu dobili čistu posteljinu i
počeli prostirati dušeke duž cijelog sjedišta u vagonu. Nakon pola sahata
vožnje, dok još voz nije ni otruckao iz moskovskih predgrađa, svi kupei bili su
pretvoreni u spavaonice. Morali smo se penjati na viseće klupe i ležati iznad
dva spavača na donjim klupama. U vagonima-spavaonicama se ne puši. Imao sam
sreću da sam se vozio u zadnjem vagonu i da sam spazio ženu koja je dijelila
čaršafe, kondukterku i spremačicu, da izlazi na papučicu vagona i puši. Tako
sam prestajao na papučičici, pušeći i razgledajući tek ozelenjelu prirodu.
Ovdje je proljeće samo pastorče zime.
U Tuli mi je sve izgledalo poznato. Taksista u
maskirnoj vojnoj jakni, razdrljenih prsa i velika stomaka, podsjetio me na
postratno Nevesinje, ili Mrkonjić grad. A tramvaj, koji je zazvonio dok smo se
vozili taksijem cestom uporedo sa tramvajskom prugom, po farovima, zvonjavi,
prozorima, sjedištima, bio je blizanac sarajevskog «keca» jer ih je ista fabrika
i iskovala.
Jasna Poljana je malo veće selo. Kad se
prijeđe rijeka Voronka, a s lijeve i desne strane se prostiru njive i sve do
obzorja koje zastiru niska šumovita brda, smatra se da se kročilo u Jasnu
Poljanu.
Posjed Tolstojevih; kuće, njive, vočnjaci,
jezera i šume, ograđen je velikom željeznom ogradom. Prolaz kroz kapiju omeđen
je sa dvije masivne kule. Stazom kroz aleju breza ide se vili Tosltojevih. S
lijeve strane je bistro jezero, a s desne su dva manja jezerceta prekrivena
žabokrečinom.
Čuvar sa šapkom na glavi, kolik’ mala poljana,
zaustavio nas je na kapiji. Zbog praznika nije bio dozvoljen prilaz
posjetiocima. Na zamolbu kako smo stigli iz daleka, nismo rekli odakle, pustio
nas je da uđemo sporednom stazicom kroz šumarak i drvene mostiće. Sadnice
cvijeća, potkresana stabla jabuka, uzorane njive, bale sijena, govorile su da
se imanje još obrađuje. Kroz otvorena vrata duge štale uspio sam primijetiti
glavu konja bijele dlake.
Iako je bila zabrana posjete, nismo bili sami
na imanju. Žurili smo širokim stazama kroz imanje prema šumarku. Sve je lijepo
označeno natpisima i putokazima, tako da smo se lahko orijentirali koja staza
vodi ka Tolstojevom mezaru. Samo nas troje tiho je koračalo mehkom šumskom
stazom uživajući u crvkutu ptica. Na samom kraju šumarka Zakaza, i na kraju
staze, na malom proplanku, kolik’ seosko gumno na kome se vrhlo žito, bila je
humka, poput zelene lijehe, obložena zelenim grančicama bora. Uokolo tog malog gumna pobodene su lijeskove
pritke svijene u poluluk. Neko je položio svježe bukete ruža, karanfila i lala
ispod svijenih pritki po pervazu gumna.
Zastao sam! Crvkut ptica horio se Zakazom…
Sunce je obasjavalo samo mezar. Prišao sam k jednom javoru, sagnuo se i uzeo
tejemum, obrisavši lice i ruke sa finim, sitnim kao prah, humusom. Zatim sam
prišao mezaru i čučnuo pored uzglavlja humke. Šutio sam! Pri polasku uzeo sam
jedan busen s travom i jednu malu zelenu grančicu. Naedine s prirodoj, ahir
zeman Jasne Poljane!
Još ćemo, Mirza, Alina i ja dugo stajati na
stazi šuteći i zureći u mezar. Zapazio sam da ispod gumna, na kojem je humka,
neprimjetno otiće voda ispod lišća. Naklonio sam se prije nego sam okrenuo lice
od mezara.
Obilazeći kuće, vilu i kućice, pomislio sam da
je Tolstojeva škola porušena. Tek na izlasku s kapije neko će nam skrenuti
pažnju na bijelu veliku kuću. To je bila škola koju je Tolstoj bio osnovao u
vrijeme kad sam ja rođen.
Koliko znam prije mene ovom stazom su hodila
još dvoijica Bošnjaka; Mustafa Krilaš, pustolov iz Kreševa, i Alija Isaković.
Čitao sam i Krilaševu Ispovijest u Bosnakoj
pošti i Isakovićev Zapis u Tolstoja,
doma.
Pri povratku iz Tule kupio sam čuvene tulske
medenjake dizajnirane bobicama crnih ribizli, ili likovima divljih životinja sa
porukama na ruskom jeziku. Bili su slatki i ukusni kao starinski nanini kolači.
Tolstojeva
kuća u Moskvi
Hendikep da je Toslotojeva vila bila
zaključana zbog praznika, nadoknadili smo posjetom njegovoj kući u Moskvi. Jedna
ulica i trg sa Tolstojevim spomenikom od granita nosi njegovo ime. Kuća sa okućnicom
kao parkom, sačuvana je kao muzej. U njoj su Tolstojeve životne stvari, radna
soba, spavaća soba, dječije sobe, saloni za prijeme, kuhinje, soba za sluškinju
…, helem četrnaest soba. Tolstojev radni stol, pisaći pribor, dokumenti,
čiraci, lampe, porculanski bardak, krevet, jastuk, kape, čarape, mali porodični
portreti, veliki portreti kćeri i žene, porodične relikvije, porculanske
šoljice za čaj dizajnirane sitnim grančicama jabukovog behara, posuđe, tanjiri,
dva crna klavira, biciklo …, sve je sačuvano! U drvarnici motike, sjekire,
duge sanke, bure, halatke… Na kapiji povijena breza stara preko stotinu
godina pred kojom se Tolstoj slikao jašuči na konju. Na biletarnici se prodaju
mali prospekti i brošurice Toslstojevih predaka i sa očeve i sa majčine strane,
njegove fotografije sa djecom i unučadima.
Istina
kao kao junak svake priče
Ili čitali Tostojeve dnevnike, ili dnevnike
njegovog doktora Dušana Mikovickog, sekretara Vlkadimira Čertkova, Valentina
Bulgakova, dnevnike njegove supruge Sofije Andrejevne, ili obilazili njegovo
imanje, njegovu kuću, sve je toliko istinito, tačno, stvarno i iskreno da kad i
ne gledate njegove fotografije možete mu zaviriti i vidjeti boju očiju ispod
velikih obrva, ili velike ruke sklopljene na koljenima kao dva crvena raka. Dok
sam šetao stazom kroz šumu prema Zakazu, nisam mogao imenovati svaku vrstu
drveta, niti cvijeta, pa čak nisam razaznao cvrkut i pojenje mnogobrojnih
ptica; zeba, sjenica, slavuja… A Tolstoj opisuje i imenuje svaki cvijet u
proljeće, svaku pticu i insekta, svako stablo jasena, brijesta, graba, breze
itd.
Dok gledam niz raskršće, na kraju imanja, u
duge proplanke, vidim ga kako jaše Mahnitu, kako odlazi u lov… Dok gledam
duge njive obraslom travom do koljena, vidim ga kako kosi.
Dok šetam stazicama između dva jezera, kojeg
sada zovu parkom ljubavi, vidim Ljovočku kako prilazi mladoj Sofiji, koja bere
maline u kotaricu, i poput medvjeda iskače iza jednog malinjaka. Izvinio joj
se, uzeo jednu malinu i stavio je u usta i nestao.
Eto, kad sam uzimao mali busen sa mezara,
vidio sam mnoštvo žutih malih mrava. Zapravo ispod sitnih vlasi trave i
položenih malih zelenih prutića, cijela humka je mravinjak. To što je Tolstoj
zapisao u knjizi Dječaštvo, kao maštu
svoga starijeg brata Nikolaja o mravljoj braći i zelenom prutiću iz Zakaza
kojim se može usrećiti cijeli svijet, i zbog čega je poželio da mu mezar bude
baš tu, danas je stvarnost! Osim toga tvrdi se da su naučnici otkrili
djelovanje energetskih sila oko mezara.
Ni njegov intimni život, od raskalašenosti i
razuzdanosti, do uzornog porodičnog života sa mnogo djece, njegova ljubomora,
bračne svađe, kao i njegova težnja za osamom i izbjegavanje žena, nije skriven.
On priznaje da je razmišljao o samubistvu, sklonio je uže iz radne sobe, i nije
nosio pušku u lov, kako ne bi došao u iskušenje da se ubije.
Njegovi posljednji dani života, njegov bijeg
od kuće, do zadnje stanice u Astapovu, njegove zadnje riječi, zabilježene su.
On nije prihvatao mitove, naučnu istinu,
umjetničku istinu, nikakvu istinu sa prefisksom, osim suhe istine kao takve!
Nije bio otmjeni licemjer poput jednako tako slavnih pisaca. Zato su ga zvali
prorokom iz Jasne Poljane.
Moskva
Tolstoju ne vjeruje
Opće je poznata istina da je Tolstoj imao
simpatije prema islamu i njegovom poslaniku Muhammedu, alejhisselam, te da je
imao kontakte i razmjenjivao pisma sa islamskim intelektualcima, novinarima,
šejhovima.
Isto tako je jasno da su još mnoge činjenice u
svezi sa njegovim javnim prihvatanjem islama kao svoje vjere pomno skrivane i
zataškane. Osim toga, njegovi pretci su bili u kontaktima sa islamom u vrijeme
osmanlija. Mnogi ruski klasici su bili pod utjecajem islamske književnosti. A,
primejrice, pretci Puškina i Jesenjina su bili muslimani. Puškin je svom
pradjedu, kojeg je Petar Veliki doveo kao roba, posvetio jedno djelo, a
Jesenjin je ispjevao desetine prekrasnih pjesma zanosnim Persijankama. To su
samo neki pokazatelji kulturnih utjecaja i prožimanja dviju velikih
civiliazicja islama i pravoslavlja. Na zidu hodnika jedne stanice moskovskog
metroa još i danas stoji ogromna slika-bilbord iz vremena SSSR-a na kojoj je
naslikano petnaest ljudi i žena sa oznakom imena svake zemlje članice bivše sovjetske
federacije. Većina njih su bila muslimanske zemlje. Smatra se da i danas u
Rusiji živi dvadeset miliona muslimana. Za cijelog mog boravka u Moskvi nisam
vidio niti jednu ženu pokrivenu mahramom. Osim nekoliko restorarana sa napisima
«šeš-beš», što aosicra na kulturu turkofonskih naroda, nema niti jednog znaka
islamske kulture po kojem bi se dalo zaključiti da tu žive i muslimani. To je
danak kojeg su platili svi narodi koji su ga preživjeli.
U čemu
bi mogla biti nada za oživljavanje Tolstojevih ideja?
Iako historičari tvrde kako je Tolstoj bio pod
utjecajem znamenitog islamskog filozofa iz Indije, Suhraverdija, te razmijenio
nekoliko uljudnih pisama sa Šej Muhamedom Abduhom, njegov stvarni uzor mogao je
biti samo jedan drugi gorostas sa Kafkaza Muhamed Ibn ismail El Buhari (810 –
870). On je za šesnaest godina sakupio sedam hiljada dvije stotine i sedamdeset
i pet hadisa, izreka Muhammeda, alijesselam, obilazeći prenosioce hadisa! Na osnovu Buharijine zbirke hadisa lik
Muhammeda, alijehisselam, je jasan čitaocu kao da ga živog gleda u oči. Djela
Buharije i Tolstoja, u kojima je glavni junak istina, po pristupu su bez premca
u svjetskoj civiliazciji. Bez njih suvremena misao, kao isam život, postao bi
obična kaljuža laži i mitova!
Nedžad Latić na mezaru L. N. Tolstoja, maj 2010. godine
(TBT)