ANALITIKA
Tvorac perestrojke se nadao da će sahraniti
Hladni rat i stvoriti “zajednički evropski dom”. Međutim, promjene u
starom “sovjetskom bloku” počele su da se dešavaju tolikom brzinom da
ih je postalo nemoguće kontrolirati. Takođe, nekoliko godina kasnije, SAD će
prekršiti svoje obećanje da neće širiti NATO dalje na istok
FOTO: Gorbačov (Wikipedia)
Nevjerovatni paradoks: nemiri koji su tokom
1989. potresali Istočnu Evropu označili su vrhunac evropske politike Mihaila
Gorbačova. Tolerancija koju je Sovjetski Savez pokazivao prema njima bila je
najbolji pokazatelj želje njegovog reformatorskog vođe da okonča Hladni rat i
da transformira uređenje Evrope. Istovremeno, oni su doveli i do propasti
njegovog poduhvata. Gubitak kontrole nad Istočnom Evropom koji je ubrzo usledio
istrgao je iz ruku predsednika SSSR-a glavne poluge moći koje su mu bile
potrebne da bi ostvario svoje planove za budućnost Starog kontinenta.
Nevjerovatna smirenost koja je vladala u
Moskvi dok su se u novembru i decembru 1989. nemiri u Centralnoj Evropi
odvijali munjevitom brzinom, jasno je ukazivala na to da je donijeta čvrsta
odluka da se ni u kom slučaju na njih ne reagiraju silom. To ne znači da su
prvi čovjek Sovjetskog Saveza i njegovi savjetnici predvideli obim niti – što
je još bitnije – brzinu promjena koje su predstojale. Oni su računali da će se
te promjene odvijati kroz relativno kontrolirani višegodišnji proces. Upravo je
to omogućilo prvi model transformacije koji su u Poljskoj uspostavili general
Vojćeh Jaruzelski i vođe sindikata Solidarnost, a koji je legitimisan historijskim
dogovorom 5. aprila 1989: dogovorom koji je otvorio vrata daljim nemirima u
Poljskoj i njihovom ubrzanom širenju po cijeloj Centralnoj Evropi nakon
otvaranja Berlinskog zida sedam mjeseci kasnije. Pomenuti dogovor je omogućio
ulazak poslanika iz redova Solidarnosti u poljski parlament, ali uz održavanje
obavezne većine za komuniste i njihove saveznike.
Kada su na leto 1989. reformatorske
komunističke vođe Mađarske odlučile da omoguće održavanje slobodnih izbora i
pretvoriti Mađarsku socijalističku radničku partiju (MSRP, komunisti) u
socijaldemokratsku organizaciju, bili su ubjeđeni da će im ti potezi donijeti
nov legitimitet. Ta očekivanja zasnivala su se na nezavisnim i pouzdanim
istraživanjima javnog mnjenja.
Gorbačov je dijelio takvo viđenje stvari koje
će se pokazati kao iluzija. Od svog dolaska na vlast on je u SSSR-u stalno
igrao na istu takvu političku kartu, mada je to činio drugačijim ritmom. Bio je
ubjeđen ne samo u to da njegova reformatorska odvažnost neće dovesti do
debakla, već i da je upravo ona najbolji način da se debakl izbjegne. Takođe je
smatrao da je moguće reformirati i Njemačku Demokratsku Republiku (NDR); zbog
toga je “izdao” njenog predsjednika Ericha Honeckera tako što se ni
najmanje nije opirao odluci mađarskih vlasti da raskinu svoj ugovor sa Istočnim
Berlinom i da početkom septembra 1989. otvore svoju granicu ka Zapadu za
Istočne Njemce.
Devetog novembra, na dan kada je Berlinski zid
neočekivano otvoren, Genadij Gerasimov, portparol sovjetskog ministarstva
spoljnih poslova, potvrdio je: “Ove promjene se kreću u dobrom pravcu.
Prevazilazimo Evropu koja je bila podjeljena od kraja rata i krećemo se ka
zajedničkom evropskom domu.” Međutim, tokom slijedećih nekoliko nedjelja,
a naročito nakon što je Helmut Kohl, kancelar Zapadne Njemačke, u Bundestagu
izložio svoj plan o ujedinjenju Zapadne i Istočne Njemačke, koji je iznenadio i
njegove zapadne saveznike, SSSR je oštro promjenio svoj jezik i počeo da
iskazuje velike zadrške prema mogućnosti ujedinjenja.
Tokom američko-sovjetskog samita na Malti, 3.
decembra 1989, Eduard Ševardnadze izjavio je da treba “poštovati
posleratne činjenice” u Evropi. Njegov portparol je dodao da je prva od
tih činjenica to da je “Evropa i dalje podjeljena između dva vojna saveza,
NATO-a i Varšavskog pakta; druga činjenica je to da su granice u Evropi
utvrđene u Helsinkiju; treća je to da postoje dvije Njemačke”.
Pregovori o novoj ulozi Varšavskog pakta
Ova promjena ne znači da su ranije izjave bile
plod zavedenosti ili propagande. Gorbačov je želio “postepeno
smanjivanje” podjeljenosti Evrope i Njemačke u okviru kontroliranog
procesa gdje bi svaki ustupak Sovjetskog Saveza ili Istočne Njemačke bio
propraćen ustupcima Zapada – kako po ekonomskim, tako i po pitanjima smanjenja
naoružanja i izgradnje novog evropskog poretka. Zbog toga je tokom samita na
Malti izjavio da se protivi “svakom vještačkom ubrzavanju”. Njemu je
draže bilo ono što je istočnonjemački vođa Hans Modrov predlagao prije objelodanjivanja
Kohlovog plana: “Sporazumna zajednica dviju njemačkih država”. Naposljetku,
sovjetski napori da se spriječi nezaustavljivo kretanje, ne više ka
ujedinjenju, već ka usisavanju NDR-a od strane Savezne Republike Nemačke (SRN),
ispostavili su se kao usiljeni i jalovi. Uprkos tome, Gorbačov će se dugo veoma
snažno opirati ulasku nove Njemačke u NATO.
Kao što su uradile kada je u Poljskoj general
Jaruzelski morao da prihvati stvaranje vlade u kojoj će komunisti biti u
manjini, sovjetske vođe su, suočene sa debaklom drugih istočnoevropskih režima,
zahtevale da se, u zamJenu za njihov pragmatizam, pripadnost ovih država
Varšavskom paktu ne dovodi u pitanje. Pored toga, neposredno pred stvaranje
vlade koju će voditi Solidarnost, Leh Valensa je u avgustu 1989. na
zapadnonemačkoj televiziji izjavio da će ta vlada “izvršavati svoje
obaveze prema Varšavskom paktu”. Nekoliko mJeseci kasnije, nakon najave
slobodnih izbora u NDR-u, Gerasimov je uvJeravao javnost da se SSSR neće
protiviti uspostavljanju nekomunističke vlasti u Istočnom Berlinu, “pod
uslovom da NDR ostane u Varšavskom paktu”.
Ovaj sovjetski uvjet se podrazumjevao.
Varšavski pakt je predstavljao jedan od glavnih simbola svjetske moći SSSR-a; u
evropskim pitanjima nudio je određenu stratešku simetriju u odnosu na SAD, a
bio je i njegov glavni politički instrument u pregovorima oko vojne ravnoteže,
razoružanja i buduće politike Starog kontinenta. Novi evropski poredak iz
vizije sovjetskog predsjednika predviđao je dogovor o postepenom razoružavanju
oba saveza. Oni bi takođe bili podređeni krovnoj strukturi sveevropske sigurnosti
zasnovanoj na institucionalizaciji i osnaživanju autoriteta Konferencije za
sigurnost i saradnju u Evropi (KBSE) koja je bila osmišljena kao regionalni
podsistem Organizacije Ujedinjenih nacija (OUN).
Varšavski pakt se nekako držao na okupu 1990.
Moglo se čak reći i da je diplomatija SSSR-a ostvarila pobjedu. Međutim, bila
je to mršava pobjeda jer je pakt, u suštini, postao puka fasada bez ikakvog
značaja na političkom, kao i na vojnom planu.
Prije svog uspona na mesto predsednika
Čehoslovačke, Vaclav Havel je tvrdio da će potpuno povlačenje sovjetskih trupa
stacioniranih u njegovoj državi morati biti dio općih pregovora o smanjenju
broja konvencionalnih snaga u Evropi. Takva pozicija bila je u skladu sa stavom
SSSR-a. Međutim, Havel je ubrzo bio primoran da promjeni svoje mišljenje. Kako
se odvijala “plišana revolucija”, više masovnih demonstracija je iznijelo
zahtev za “hitnim i potpunim” povlačenjem 75.000 sovjetskih vojnika.
Kako bi zadržao dobre odnose sa Čehoslovačkom, kao i prednost akumuliranih
političkih simpatija koje je prema njemu gajilo međunarodno javno mnjenje od
jeseni 1989, Gorbačov je prihvatio da od 15. januara 1990. otpočne sa
pregovorima o povlačenju koje je trebalo da se okonča u junu naredne godine. U
formalnom pogledu, ovi pregovori nisu dovodili u pitanje pripadnost
Čehoslovačke Varšavskom paktu.
U Mađarskoj je vlast od 1986. sprovodila
pregovore o delimičnom povlačenju 50.000 sovjetskih vojnika dalje od oka
javnosti. Počevši od 1989, uz predstojeće slobodne izbore 1990. i potrebu da
popravi svoj imidž, komunistička vlada u Budimpešti krenula je da vrši sve veći
pritisak. Dogovor o povlačenju svih sovjetskih snaga najavljen je konačno 10.
marta 1990, samo nekoliko dana prije glasanja. Povlačenje je trebalo početi slijedećeg
dana i, kao i u Čehoslovačkoj, da se završi u junu 1991. Za Prag i Budimpeštu
bilo je veoma važno, u simboličkom smislu, da se njihove dvije države koje su
bile žrtve vojnih invazija SSSR-a izbore za povlačenje njegovih trupa.
Krajem januara 1990, dakle dok su u toku bili
pregovori o potpunom povlačenju sovjetskih snaga iz Mađarske i Čehoslovačke,
predsjednikSAD, George H. Bush, predložio je SSSR-u smanjenje prisustva
sovjetskih i američkih snaga koje se odnosilo na znatno veće brojeve nego što
je prethodno dogovoreno. On je takođe predložio da se zajedničko vojno
prisustvo u Centralnoj Evropi ograniči na po 195.000 vojnika. Međutim, želio je
da SAD dobiju pravo da zadrže dodatnih 30.000 vojnika u Evropi izvan ove zone.
Moskva je odbila taj prijedlog koji nije predviđao nikakav ustupak Washingtona
i koji je ocjenila kao protivan principu jednakosti prava. SSSR je godinama
imao značajnu prednost u broju vojnika i veličini vojne snage u Evropi, a SAD
su bile te koje su stalno zahtjevale strogu jednakost. Situacija se poprilično
izmjenila…
Gorbačov je morao pojesti svoje riječi i da
prihvati brojeve koje je predložio njegov američki pandan. Štaviše, u žalosnom
stanju u kom se nalazio Varšavski pakt, američki prijedlog o gornjoj granici od
195.000 sovjetskih vojnika činio se gotovo kao poklon – zbog toga što je mogao
da posluži kao osnova legitimnosti zahtjeva SSSR-a da zadrži svoje trupe u
istočnom dijelu Njemačke nakon što je njeno ujedinjenje postalo neizbježno iako
njegovi okviri još nisu bili definirani.
Na sastanku Kohla sa Gorbačovim 17. jula 1990.
ta pitanja su definitivno regulirana. Na potpuno iznenađenje čitave međunarodne
političke javnosti, prvi čovek SSSR-a prihvatio je ne samo potpuno povlačenje
svih sovjetskih trupa sa teritorije NDR-a u periodu od najduže tri do četiri
godine, već i ulazak ujedinjene Njemačke u NATO. On je time otklonio i posljednje
dve prepreke na putu ka njemačkom ujedinjenju.
Do avgusta 1990. Poljska još nije zahtevala
povlačenje sovjetskih trupa, međutim, njihov položaj u toj zemlji je ostao
nesiguran. U januaru 1990, Valensa je, protivno mišljenju svoje vlade, zahtjevao
njihovo potpuno povlačenje. Premijer Tadeuš Mazovjecki ostao je pri stavu da je
nužno sačekati konačno rješenje međunarodnog položaja ujedinjene Njemačke.
Tokom pregovora “2 + 4” (dve Nemačke
i četiri pobjednice nad Hitlerovom Nemačkom: SSSR, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i
Francuska), kancelar Kohl je konačno prihvatio ono na šta je Mazovjecki mislio
pod spomenutim “konačnim rešenjem” priznavši nepovredivost linije
Odra-Nisa koja je predstavljala granicu između Poljske i NDR-a. Samim time,
Varšava je bila slobodna da prati češki i mađarski primjer. Čak i prije nego
što je postignut dogovor o njenoj zapadnoj granici, poljska vlada je
razmatrala, uz saglasnost Moskve, smanjenje sovjetskih snaga u toj zemlji za
više od 40.000 vojnika.
Varšavski pakt gotovo da je izgubio svoju
vojnu svrhu. Isto ga je uskoro čekalo i na političkom planu koji je za
Gorbačova bio bitniji. Najriječitiji primjer toga desio se tokom sastanka
ministara država članica u martu 1990, kada je SSSR u potpunosti nadglasan (uz
izuzetak Bugarske koja je jedina bila suzdržana) oko pitanja neutralnosti
buduće Njemačke i njene nepripadnosti NATO-u. Dakle, Moskva nije uspjela
osigurati podršku nijedne od svojih saveznica oko glavnog pitanja međunarodne
politike u tom trenutku.
Sve do kraja 1989, poljski cilj je bio da se
Varšavski pakt pretvori u tijelo koje je više političkog nego vojnog
karaktera, što je bilo u potpunosti kompatibilno sa sovjetskom vizijom.
Početkom 1990, Poljska je predložila da bi se integrirano vojno zapovjedništvo
nad Varšavskim paktom, koje je oduvijek bilo u rukama SSSR-a, moglo
“rotirati” među državama članicama. Tu ideju je potom iznijela i
mađarska vlada na čijem čelu su još uvijek bili reformatorski nastrojeni komunisti.
Nakon perioda oklijevanja, Sovjetski Savez, koji je bio spreman na (gotovo) sve
kako bi spasao pakt, prihvatio je da razmotri ideju, na veliku sramotu vlade u
Varšavi…
FOTO: Gorbačov, Thacer (Woikipedia)
Želja novih vođa NDR-a nakon izbora u martu
1990 – to da je SRN u najskorijem mogućem roku usisa u sebe – zadala je
smrtonosni udarac evropskoj političkoj strategiji Mihaila Gorbačova i njegovih
saradnika. Američki i zapadnonjemački zahtjev o pripadnosti ujedinjene Nemačke
NATO-u, koji je formuliran u februaru, predstavljao je, u suštini, najveće
poniženje za SSSR i najozbiljnije preispitivanje njegovog statusa velike
evropske sile. Možemo razumjeti zašto je otpor Kremlja prema tom zahtjevu
izgledao nepokolebljiv. U njemu je postojala veoma jasna svijest o tome da bi
gubitak NDR-a NATO-u značio gubitak ključnog aspekta razloga za postojanje
Varšavskog pakta i ozbiljno uzdrmao pripadnost SSSR-a Evropi. Zbog toga je on
nekad insistirao na neutralnosti buduće Njemačke, a nekad na
“sinhronizaciji njemačkog ujedinjenja sa uspostavljanjem nove strukture
evropske sigurnosti”. Suočen sa sve bržim razvojem događaja, on je
predložio da nova Njemačka istovremeno bude članica NATO-a i Varšavskog pakta.
Ovakvo rješenje bi Varšavskom paktu dalo novi razlog postojanja a njegovim
članicama snažan interes da to i ostanu, dok bi simboliziralo kraj Hladnog
rata.
Međunarodni strukturni vakuum
Nakon nekoliko mjeseci otpora, Gorbačov je
konačno popustio pred zahtjevima SAD i SRN, kao i ostalih članica NATO-a. Takva
odluka je začuđujuća budući da je SSSR imao pravo veta u pogledu međunarodnog
statusa Njemačke koje je stekao tokom savezničkih pregovora u Potsdamu 1945.
Prvi čovek Sovjetskog Saveza je mogao, ne oslanjajući se na silu, da ne popusti
u svom stavu, tako što bi dozvolio ujedinjenje Njemačke i za kasnije odložio
dogovor o njenom međunarodnom statusu, što je ranije i predlagao. Ustupci koje
je izborio u zamjenu za svoj pristanak bili su ništavni.
Preokret u njegovom stavu odigrao se 6. i 7.
jula u Londonu kada su države članice NATO-a “objavile mir”
Sovjetskom Savezu i pozvale njegovog vođu da dođe da govori pred NATO-om u
Bruxellesu, što je on i prihvatio. Pretposljednji čin povlačenja bio je samit
G7 u Hustonu na kom je sovjetski zahtjev za ekonomskom pomoći ušao u načelni
dogovor koji, međutim, nikad nije pretočen u konkretne zajedničke odluke. Posljednji
čin se odigrao prilikom sastanka između Gorbačova i Kohla sredinom jula, kada
je zapadnonjemački kancelar, na svoje veliko iznenađenje, dobio zeleno svjetlo
od predsjednika SSSR-a za priključenje Njemačke NATO-u, u zamjenu za ozbiljna
obećanja o kreditima. U međuvremenu, George Bush je u okviru
američko-sovjetskih pregovora obećao Gorbačovu da se NATO neće širiti dalje od
granica NDR-a.
Ipak, sovjetska štampa i zvaničnici su
neprestano ponavljali da bi ulazak ujedinjene Njemačke u NATO predstavljao
neprihvatljiv sigurnosni problem za SSSR. Za prvog čoveka Sovjetskog saveza i
njegov krug reformatora, problem je bio znatno više političke nego vojne prirode.
U trenutku u kom bi Njemačka ušla u NATO dok se Varšavski pakt raspada, a Savet
za uzajamnu ekonomsku pomoć (Komekon) nestaje, SSSR-u je pretilo da bude
isključen iz svih evropskih ekonomskih i političkih institucija i potisnut na
obod Azije. Drugim riječima, za Gorbačova i Ševardnadzea, glavni
spoljnopolitički cilj perestrojke je bio da se SSSR usidri i integrira u Evropu
– kako ekonomski, tako i politički i kulturno.
Zasigurno je deklaracija NATO-a po kojoj je
KBSE priznata “istaknutija uloga u izgradnji Evrope” bila faktor koji
je doveo do promjene u sovjetskom pristupu. Naročito zbog toga što je ona
predviđala da će sve učesnice imati pravo da određuju to “kako će KBSE
biti institucionalizirana da bi postala mjesto najšireg mogućeg političkog dijaloga
u ujedinjenijoj Evropi” i da je predlagala niz mjera poput redovnih
susreta, stvaranja stalnog sekretarijata, mehanizma kontrole izbora,
parlamentarnog organa, itd.
Za sovjetsko vođstvo ovaj sistem je u dugom
roku trebalo da zamjeni dva saveza i da tako pruži Moskvi okvir njene
pripadnosti Evropi. Međutim, SAD i njihovi saveznici su ipak nastavili
posmatrati NATO kao poznat teren i garant političke stabilnosti na kontinentu.
Stoga, oni nisu bili spremni da razmišljaju o njegovom gašenju ili zamjeni,
iako su istovremeno, doduše u različitoj mjeri, imali pozitivno mišljenje o
osnaživanju Helsinškog procesa. Time što je prihvatio – i, suštinski, olakšao –
pristupanje ujedinjene Njemačke u NATO, Gorbačov je stavio budućnost na kocku;
sve je uložio na povlašćen odnos sa Kohlom i njegovim nasljednicima.
Između SSSR-a i njegovih istočnoevropskih
“saveznica” postojalo je slaganje oko srednjoročne budućnosti KBSE.
One su imale dva razloga da budu daleko zainteresovanije za stvaranje istinskog
sistema zajedničke sigurnosti čitave Evrope od članica NATO-a. Prije svega,
iako su čestitale ujedinjenoj Njemačkoj na ostanku u NATO-u, sumnjale su da će
on imati kapaciteta da je “ograniči” niti da je na dugi rok
kontrolira u kontekstu u kom su raspadanje Varšavskog pakta i znatno slabljenje
sovjetske moći nužno vodili ka stvaranju centrifugalnih sila ka Zapadu. To je
naročito bio slučaj u Poljskoj u kojoj nije vladalo povjerenje prema Kohlovim
propovjedima atlantističke vjere niti prema njegovim navodnim željama da pospješi
političku integraciju zemalja u okviru Evropske zajednice. “Zašto bi div
poput ujedinjene Njemačke želio da mu se ograniči sloboda za političko manevriranje?”
– ovo su riječi jednog savjetnika u poljskoj vladi. Iz takve perspektive, jedino
je zajednički sistem sigurnosti u kom bi učestvovale SAD, Kanada, Istočna
Evropa i SSSR mogao da, u dugom roku, efikasno ukroti Njemačku i garantirati
novu ravnotežu u Evropi.
Sa druge strane, sa raspadom Varšavskog pakta i pojačavanjem
etno-nacionalističkih problema na Istoku, države tog regiona su strepile od
međunarodnog strukturnog vakuuma koji je u njemu nastajao. Iako su odbacile
okvir koji im je pružala pax sovietica, insistirale su na potrebi za evropskim
strukturama koje bi uključivale SSSR i koje bi bile u stanju da reguliraju
potencijalne konflikte koji su mogli uskoro izbiti – naročito one koji su se
ticali Mađara u Transilvaniji i Slovačkoj, Moldavaca u Sovjetskom Savezu,
baltičkih zemalja itd.
Ako je glavna briga prvog čoveka Sovjetskog
Saveza, pitanje pripadnosti ujedinjene Nemačke NATO-u, bila političkog tipa, to
ne znači da vojni aspekt te teme nije bio smatran bitnim u redovima sovjetskog
vođstva, ponajmanje među vojnim zapovjednicima. Već godinama ponižavani i
odstranjivani iz procesa donošenja odluka u SSSR-u, oni će se kroz nekoliko mjeseci
vratiti u političku arenu na velika vrata.
Vojska je tvrdila da svi ustupci SSSR-a na
polju razoružavanja, koji su često bili jednostrani, nisu doveli do zaključenja
Pregovora o smanjenju strateškog naoružanja (Strategic Arms Reduction Treaty,
START) niti osigurli ikakve konkretne pogodnosti za SSSR. To što je Kohl 16.
jula 1990. prihvatio ograničenje vojske ujedinjene Njemačke na 370.000 vojnika
ili što je zvanično osudio nuklearno oružje, kao ni obećanje NATO-a da neće
slati strane trupe na teritoriju NDR-a za njene glavešine, nije bilo dovoljno.
Indikativna je činjenica da je ovakav stav
vojske naišao na odobravanje među nekim od najžešćih zagovornika perestrojke.
Među njima je bio i poznati komentator Aleksandar Bovin koji je prethodno
podržao Dogovor o raketama srednjeg i kratkog dometa (i nesrazmjerno veće
smanjenje sovjetskog arsenala koji je on podrazumjevao), a koji se sada brinuo
da će START, onako kako je osmišljen, ostaviti SAD sa 11.700 nuklearnih bojevih
glava nasuprot 7.118 u Sovjetskom Savezu. On je stoga zahtjevao da se Kremlj
javno izjasni o uzrocima ove nejednakosti i o njenim implikacijama po sigurnost
SSSR-a. (3)
Toliko godina kasnije, ne možemo se čuditi
tome što je nakon ovih događaja, u avgustu 1991, jedan dio vođstva Sovjetskog
Saveza, koji je uključivao ministra odbrane i šefa KGB-a, pokušao izvršiti
državni udar protiv Gorbačova. Ipak, već je bilo prekasno. Njemačko ujedinjenje
po NATO-ovim uvjetima je formalno dovršeno u oktobru 1990. godine. Prvog jula
1991, tokom sastanka zemalja članica Varšavskog pakta, potpisan je u Pragu već
očekivani protokol o potpunom raspuštanju tog saveza. Gorbačova je na tom skupu
odmjenjivao potpredsjednik SSSR-a Genadij Janajev – isti čovjek koji će manje
od dva mjeseca kasnije biti glavni glasnogovornik puča. Propast evropske vizije
prvog čovjeka SSSR-a uskoro će pratiti i propast njegove velike ideje za
transformaciju SSSR-a koji će se raspasti krajem 1991.
Nekoliko godina kasnije, Zapad će pokazati svoju
nezahvalnost prema začetniku perestrojke i njegovom nasljedniku – uprkos svojim
zvaničnim obećanjima, on će od 1994. početi sa širenjem NATO-a u Istočnoj
Evropi. Gorbačov stoga nije dobio ništa kao naknadu za toleranciju koju je SSSR
na njegovu inicijativu pokazao prema oslobođenju Istočne Evrope i ujedinjenju Njemačke.
Čak je i prozapadni režim Borisa Jeljcina koji se pretvarao da je SSSR
raspušten kako bi se Rusija “pridružila civiliziranom svijetu” teško
prihvatio da će njegova država ostati izvan saveza koji će postati glavna sigurnosna
struktura Evrope.
To znači da je kraj Hladnog rata bio
propuštena prilika za integriranje SSSR-a, a potom Rusije, u nove evropske
strukture. Nastavak širenja NATO-a danas predstavlja glavni i permanentni
faktor pogoršavanja odnosa između Rusije, Evrope i SAD.
(TBT,
Autor Jack Levesque, Le Monde diplomatique)